Sinteza o ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj umjetnosti

Sinteza o ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj umjetnosti

Počeci ozbiljnijega proučavanja ranosrednjovjekovne umjetnosti što je nastala i razvijala se na središnjem prostoru istočnojadranske obale sežu u posljednja desetljeća 19. stoljeća. Dug je popis istaknutih imena europske i hrvatske historiografije umjetnosti koji su istraživali i interpretirali graditeljsku, skulptorsku i epigrafičku baštinu toga, predromaničkog, doba, od Eitelbergera i Jaksona, potom protagonista tzv. bečke škole poput Strzygowskog, do Dyggvea te najistaknutijih predstavnika domaće arheologije i povijesti umjetnosti don Frane Bulića i Ljube Karamana u prvoj polovici 20. stoljeća, koji su svojim radovima postavili visoke standarde struke.

Nakon Drugoga svjetskog rata znatno se intenziviraju terenska istraživanja na cjelokupnom prostoru Hrvatske, osnivaju se znanstvenoistraživačke ustanove (Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu, odsjeci povijesti umjetnosti na filozofskim fakultetima u Zagrebu i Zadru te, u najnovije vrijeme, i u Rijeci i Splitu, Međunarodni istraživački centar za kasnu antiku i rani srednji vijek), pokreću se znanstveni časopisi. Izniman prinos proučavanju toga dijela naše kulturne baštine u drugoj polovici 20. stoljeća dali su M. Prelog, I. Petricioli, C. Fisković, A. Mohorovičić, B. Fučić, S. Gunjača. U posljednjih dvadesetak godina niz istraživača specijalizirao se za pojedine spomenike i regije, pitanja datacije i stila, radionica, funkcije i podrijetla oblika arhitekture, skulpture, slikarstva i epigrafike, primjenjujući u tumačenjima internacionalno prihvaćene metode. Objavljuju se radovi najviših znanstvenih dometa, među kojima se ističe sintezni pregled Ž. Rapanića, te radovi I. Fiskovića, N. Jakšića, M. Domijana, P. Vežića, M. Jurkovića, A. Miloševića, V. Gossa, V. Delonge, T. Burića, I. Babića, J. Belamarića, I. Žile, Ž. Pekovića kao i brojnih drugih autora te mlađih znanstvenika koji tradiciju znanstvene obrade prvoga razdoblja hrvatske kulture i umjetnosti prenose sada i u treće tisućljeće.

Ipak, još nedostaje reprezentativna sinteza kakvu Dalmacija zaslužuje kao regija s jednom od najvećih koncentracija predromaničke arhitekture i skulpture u Europi i na širem sredozemnom području.

Nedavno je u tom smjeru napravljen velik korak ostvarenjem prve faze edicije kojoj je autor Tomislav Marasović, povjesničar umjetnosti i profesor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Baveći se više od pet desetljeća starohrvatskom arhitekturom Marasović je dugogodišnje istraživačko iskustvo ugradio u četverosveščanu ediciju pod naslovom Dalmatia praeromanica, od koje je u rujnu 2008. objavljen prvi svezak (Rasprava). Knjiga je uvod i sinteza triju preostalih, već napisanih svezaka, kojima sadržaj čini sustavni korpus arhitekture ranoga srednjeg vijeka obrađen prema prostornom slijedu od sjevera ka jugu (Kvarner – Sjeverna Dalmacija, Srednja Dalmacija, Južna Dalmacija – Bosna i Hercegovina – Boka kotorska).

Pojedine europske zemlje, primjerice Italija, pokrenule su prije više desetljeća izdavanje korpusa predromaničke skulpture, ali nema dosad rada koji bi na ovaj način, kao što sada imamo za Dalmaciju, prezentirao europski rani srednji vijek, bilo da je riječ o vizigotskoj i asturskoj Španjolskoj, merovinškoj i karolinškoj Francuskoj i Njemačkoj, Irskoj i anglosaskoj Britaniji, vikinškoj Skandinaviji, kako je to učinio Tomislav Marasović za graditeljstvo hrvatskog istočnojadranskog prostora od Kvarnera do njezinih južnih granica.

U objavljenu svesku autor opsežnu građu donosi sustavno i pregledno podijeljenu u poglavlja. Postavljajući na početku Prostor, vrijeme i slog, objašnjava prostorni i teritorijalni ustroj, kronološki okvir razvitka te tumači pitanja i razdjelnice stila, odnosno sloga. Nakon poglavlja Istraživanje i historiografija slijede Izgradnja i uređenje prostora te Stambena arhitektura u kojima, uz uobičajene teme ranosrednjovjekovnoga grada, njegove urbane opreme i civiteta, autor donosi i teme poput izvangradskoga teritorija, seoskih naselja i zaselaka, nekropola, a uz gradske kuće obrađuje i vladarske rezidencije, biskupske palače i samostane, što svakako pridonosi reljefnijem doživljaju prostora u datom vremenu. Očekivano, najveći dio knjige pripada crkvenoj arhitekturi, njezinu kiparskom i slikarskom ukrasu, jer se taj dio naše ranosrednjovjekovne baštine ističe kako količinom podataka i sačuvanošću tako i sve intenzivnijim i sveobuh-vatnijim proučavanjima koja neprekidno unapređuju pojedinačne i opće spoznaje o toj građi. Nakon Kronologije ranosrednjovjekovne arhitekture i razrade Stvaralačkih sastavnica predromanike i rane romanike u Dalmaciji slijedi poglavlje Dalmacija u europskoj predromanici i ranoj romanici, u kojem se umjetnička ostvarenja nastala na tom prostoru postavljaju u široki kontekst europskog i mediteranskog zapada, ali i istoka, što predstavlja još jedan vrijedan doprinos knjige. Dragocjenim kronološkim tablicama i iscrpnom bibliografijom zaključen je ovaj svezak, koji je zapravo uvod u preostala tri gdje će biti detaljno razrađen katalog svih poznatih građevina i lokaliteta ranoga srednjeg vijeka.

Knjigu su objavili ugledni nakladnici, koji su se i dosad afirmirali svojim izdanjima: Splitski književni krug, koji je Marasovićev rad uvrstio u svoju Knjigu Mediterana, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, koji knjigom nastavlja svoju kapitalnu seriju Monumenta medii aevi Croatiae, započetu objavljivanjem knjige ranosrednjovjekovnih latinskih natpisa autorice Vedrane Delonga, te Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu u izdanju Acta architectonica, kojemu je Tomislav Marasović dugogodišnji suradnik.

Historiografija hrvatske ranosrednjovjekovne umjetnosti obogaćena je tim nadasve vrijednim djelom, koje je objavljeno u pravom trenutku, kada našu davnu europsku pripadnost dokazujemo materijalnom i duhovnom kulturom, tako očiglednom u predromaničkoj arhitekturi i skulpturi u Dalmaciji. Bila bi, stoga, dragocjena i pojava te edicije na nekom od svjetskih jezika, kako je to već učinjeno prijevodom spomenute knjige o latinskoj epigrafici. Ravnopravnim sudjelovanjem Hrvatske u obilježavanju 1200. obljetnice krunidbe Karla Velikog učinjeni su veliki koraci približavanja naše baštine današnjoj europskoj kulturnoj javnosti. Na tom putu valja ustrajati, jer bez uvažavanja hrvatske komponente neće biti moguće napisati objektivnu ni znanstveno utemeljenu povijest ranosrednjovjekovne umjetnosti Europe.

Ita Praničević Borovac