Redateljica, redatelj i predstava

Redateljica, redatelj i predstava

U Zagrebačkom kazalištu mladih 16. travnja izvedena je projekt-predstava Gospođica Julija, koju su, prema Strindbergovu tekstu, realizirali redateljica Anica Tomić, redatelj Oliver Frljić i glumci Nataša Dangubić, Ivana Roščić i Mislav Čavajda, a njezino autorstvo potpisuju i Jelena Kovačić te Marin Blažević kao dramaturzi. Predstava je nastala u koprodukciji Zagrebačkoga kazališta mladih i Centra za dramsku umjetnost, koji, osim izdavačke djelatnosti (časopis Frakcija i biblioteka Akcija), edukativnih programa (Imaginarna akademija u Grožnjanu, suorganizacija međunarodnog simpozija) postaje i producent, odnosno koproducent kazališne produkcije. O Kazališnom laboratoriju CDU-a u okviru programa Autoceste znanja razgovarali smo s redateljem i redateljicom tijekom rada na predstavi i poslije izvedbe.

O kakvoj je koncepciji predstave riječ?

Tomić: Znali smo da želimo napraviti projekt-eksperiment u kojem dva tima odvojeno rade na klasičnom tekstu sa zadanim i prije dogovorenim kraćenjima te da je glumačka podjela u obama projektima jednaka, kao i scenografsko-kostimografska zadanost. Samim radom odlučili smo spojiti ta dva odvojena procesa u predstavu koja će se ponavljanjem i trajanjem mijenjati, i unutar koje će glumci donositi odluke u kojem će smjeru izvedba krenuti. Izazov u projektu bio nam je da, kretanjem kroz psihološki realizam, pokušamo iznaći moment u kojem psihofizičko iscrpljivanje likova iz fikcionalnih situacija dramskoga svijeta prelazi u realna stanja izvođača koja se ponekad otvaraju u privatno i samim tim dovode do granice održivosti glume, ali i izvedbenog tijela. Procesi rada na predstavama u početku su bili odvojeni, tako da ja nisam znala kojim se motivacijskim cjelinama bavi Oliver, niti je on znao kojima se bavim ja. To je značilo veće opterećenje za glumce, jer su oni prelazili iz jedne probe u drugu, a da su pritom morali prolaziti proces svojevrsna zaborava u odnosu na upute drugoga redatelja. U planiranju projekta znali smo da glumci moraju u njemu sudjelovati kao ravnopravni autori i sugovornici čije su odluke autonomne i odlučujuće za proces.

Kada smo započeli raditi, željeli smo vidjeti u kojem trenutku psihološki realizam koji nastojimo proizvesti na sceni može postati autentičan. Razmišljali smo na koji će način višestruko ponavljanje predstave utjecati na njihovu dezintegraciju kao likova, ali i izvođača, i u kojem će se momentu dogoditi potpuno odustajanje unutar kojega trajanje višekratna ponavljanja izvedbe određuje izvođač koji više ne može izvoditi.

Pristanak glumaca bio nam je prijeko potreban. Bez njihove pomoći i želje da to ostvare projekt ne bi bio moguć. Zbog toga je i potpisan kao grupni projekt, jer su odluke bile zajedničke. Riječ je o svojevrsnu work in progress, koji bi se trebao nastaviti i u drugoj fazi u kojoj bismo istraživali što se događa u fizičkoj nepokretljivosti izvođača, a s iskustvom apsolutnog fizičkog koje nose iz prve faze. Dok bi posljednja (treća) faza pokušala ujediniti prvu i drugu i promatrati nuspojavnost nastalu spajanjem gore navedenog.

Anica Tomić

Frljić: Mi smo htjeli radikalizirati cijeli proces tako da iz nečega što je klasično dramska predstava napravimo iskorak u tzv. durational performance. U predstavi glume Nataša Dangubić, Mislav Čavajda i Ivana Roščić. Lana Barić nije mogla ostati u projektu zbog prinove. Ono što se otvara kao zanimljiv problem jest da se realizam koji se pokušava uspostaviti na fikcionalnom planu u dugu trajanju zapravo seli na nekakav realitet izvedbene situacije u kojoj oni jesu. Unutar ponavljanja pojavljuje se realan umor i stvari koje glumci više neće moći kontrolirati i fikcionalizirati. Taj mi se aspekt nametnuo kao najzanimljiviji dio projekta. Zanimljivo je i vidjeti koliko glumac, koji uvijek ide u neke druge identitete, može u ovoj prilično ekstremnoj situaciji opstati. Upitno je može li njegov subjekt uopće scenski opstati ili će se raspasti. Na nekim su se probama pojavile situacije u kojima je jako teško bilo uspostaviti granicu između igrane situacije i realne situacije u tome trenutku. Već su se tu stvari miješale. Mislim da je to realna kvaliteta. Kao ishodište poslužio nam je Stanislavski i psihološki realizam. Izvedba je u formi konzervativna dramska predstava, gdje se polazi od lika, dramskoga luka, situacije te se operira unutar takve vrste diskursa. A unutar trajanja i ponavljanja u izvedbama će se dogoditi iskorak u nešto drugo. Projekt, u Hrvatskoj i šire, jedinstven. U njemu se, unutar konvencije četvrtoga zida i svega navedenog, događa iskorak u performance art. Glumci će se u jednome trenutku sigurno odvojiti od matrične izvedbe i otići u nešto drugo.

Oliver Frljić

Koliko ste zadovoljni rezultatom projekta-predstave?

Frljić: Projekt-predstava uspio je u onome što je bila jedna od njegovih osnovnih namjera, a to je otvaranje prostora u kojem glumac postaje autor ne samo svoje izvedbe nego i predstave u cjelini. Potencirani raspad glumačkoga subjekta koji se manifestirao u grčevitoj potrebi mirenja privatnog sadržaja izvođača, realiteta izvedbene situacije i fikcionalnog lika pripada u jedno od meni najzanimljivijih kazališnih iskustava i potvrdu očekivanja koja su stajala na početku projekta.

Tomić: Eksperiment je zasigurno uspio u namjeri da potvrdi neke naše pretpostavke među kojima je i ona sigurno najbitnija, vezana uz sama izvođača, koji stalnim ponavljanjem izvedbe dezintegrira lik, ali ne samo lik i sve znanje o njemu nego i cijelo jedno polje značenja u kojem se fikcionalno isprepleće s realnim, i unutar kojega realitet proizveden kao produkt zadane fikcije postaje glavnim poljem dominacije, koje na taj način više ne određuje samo njih kao izvođače s prostorom slobode, nego i preispituje cijeli jedan spektar propusta, ali i točnosti koje iz njega proizlaze. O potankostima rezultata još ćemo mnogo razgovarati kako bismo analitičnije i sa što većim znanjem mogli stupiti u drugi dio procesa.

Kakav je bio sâm proces rada?

Frljić: Do petnaest dana prije izvedbe nismo međusobno gledali probe. Zanimljivo je, a time sam se na neki način bavio i u predstavama Didona i Eneja i Smrt u Veneciji, to što glumac postaje povlašteno mjesto iskustva. Glumac ima više informacija i od mene i od Anice. Stvar je njihovih osobnih odluka kako će se nositi s uputama i metodologijom rada i različitim motivacijskim sklopovima, kako će se to u njima segmentirati i hoće li to proizvesti shizofrenu situaciju. Na jednoj probi razgovarali smo s glumcima o raspadu glumačkoga subjekta na sceni i o tome koliko je to moguće unutar konzervativnog i klasičnog kazališnog postupka. U obliku prividno ništa nismo propitivali, nego samo potvrđivali tradicionalne kazališne postupke. Lomovi se događaju u trajanju. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako se raspada glumački subjekt na sceni u pozitivnom značenju te riječi.

Tomić: U početku procesa nisam mogla znati u kojim je trenucima glumcima njihovo glumačko i tjelesno pamćenje ostalo od Oliverovih proba i prenijelo se u moje. Prvi tjedan naših proba bio je vrlo zanimljiv jer morali smo doći do pozicije potpunoga zaborava da bismo mogli raditi. Glumci su imali najpovlašteniju poziciju u tom radu jer, s jedne strane, bio je stvaran izazov što nismo znali da li je određena situacija u Olivera identična ili nije, a s druge strane oni su mogli manipulirati situacijom na način da je suptilno mijenjaju u svoju korist.

Frljić: Uvijek je redatelj onaj koji instrumentalizira glumce. Nekad više, a nekad manje suptilno manipulira njima. Ono što nas u ovom istraživanju zanima jest odustajanje od takve redateljske pozicije. Radimo neku vrstu inverzne situacije, jer su glumci ti koji ovdje mogu lako manipulirati nama. Činjenica je da imamo glumce koji su rijetke pojave u hrvatskom glumištu i koji su pristali na ovu vrstu rada i koji, čini mi se, razumiju taj tip koncepta. Mislim da nije u pitanju samo prijateljsko pristajanje na rad na projektu, nego da je riječ o tome da glumac u tome može funkcionirati vrlo neopterećeno ukoliko razumije cijeli koncept.

Kako se CDU odlučio na produkciju kazališnih projekata i ima li u tome ikakva druga poveznica osim činjenice da je Oliver Frljić predsjednik CDU-a?

Frljić: CDU je već prije surađivao sa ZKM-om, bili smo producenti predstave S druge strane Bobe Jelčića i Nataše Rajković. Situacija je bila ta da smo trebali logističku podršku što se tiče tehnike i prostora. Kada se pročistio koncept i kada smo shvatili da će se predstava izvoditi samo jednom, učinilo nam se da bi ZKM mogao biti mjesto u kojem se to može izvesti i s obzirom na naslov i na tradiciju tog kazališta, ali i na činjenicu da oni dosta često ugošćuju razne koprodukcije.

Tomić: Ravnateljica Dubravka Vrgoč, nakon što smo joj objasnili projekt, odmah nam je dala potporu. Bilo je vrlo jednostavno i prirodno dogovoriti suradnju. Kada je u pitanju nezavisna produkcija, teško je dogovoriti se oko svega, postavlja se pitanje termina, prostora, unutarnje organizacije, a u ZKM-u smo uistinu naišli na razumijevanje.

Kakva je suradnja sa Zagrebačkim kazalištem mladih u odnosu na produkcijske uvjete koje ste oboje imali u Teatru &TD?

Frljić: U &TD-u sam imao odlične uvjete. Radio sam tri predstave koje su bile &TD-ove produkcije. Počevši od Sedmorice protiv Tebe kada sam prvi puta došao u Teatar &TD, dobio sam produkcijske uvjete koje mnogi redatelji nikada ne dobiju. Poslije toga radio sam Gospođicu Rice, koja je bila mala predstava a na produkcijskoj razini sve je dobro funkcioniralo. Nakon toga radili smo Didona i Eneja (& Kuga) & Smrt u Veneciji, produkcijski iznimno zahtjevnu predstavu. Svaki put sam dobio adekvatnu podršku. Mislim da su i jedno i drugo kazalište maksimalno korektni zbog činjenice da im je u interesu da naprave dobre predstave.

Tomić: U obama sam kazalištima imala vrlo dobre uvjete. Mislim da je najbitnije to što i u &TD-u i u ZKM-u rade ljudi koji istinski vole kazalište i koji su u njemu jako dugo, tako da je taj ljudski faktor uvijek jedan od najbitnijih dijelova uvjeta rada.

Oboje ste radili u nezavisnim produkcijama. Što se sada događa s grupama koje ste osnivali i treba li mladi redatelj kada završi akademiju osnivati vlastitu kazališnu grupu?

Frljić: Banana Gerila u ovom trenutku radi projekt Zagreb noću, koji će biti realiziran 24. i 25. travnja. Riječ je o projektu u kojem se gledatelji voze turističkim vlakićem kako bi došli na određene lokacije. Iscrtali smo mapu grada koju povezuju točke na kojima su se dogodila nerazriješena ubojstva. Kreće se poslije ponoći, u vlaku sjede trojica moderatora koji grad pune određenim narativima. Vlak će provesti gledatelje po uistinu opskurnim mjestima na koja običan građanin ne zalazi ukoliko baš ne mora. Zanimljivo je vidjeti kako nešto što je izravan atak na urbanitet grada može rekreirati grad putem narativa. Pričamo paralelnu povijest grada koju, osim organa represije i sudstva koji se time bave po automatizmu, rijetko tko adresira u umjetničkom kontekstu. Nije riječ o urbanim legendama, nego o sloju novije povijesti grada Zagreba. Priča je ekskluzivna jer će se dogoditi samo dva puta, a može otvoriti i druga pitanja.

Tomić: Kada netko želi ozbiljno pripremiti i raditi predstavu, uistinu je teško baviti se produkcijom predstave, iako gotovo u svakom nezavisnom projektu obavljaš dio produkcijsko-tehničkih stvari. Ozbiljan produkcijski rad oduzima mnogo vremena u smislu strategije i provedbe. Sve to zahtijeva posvećenost za koju često nemaš dovoljno vremena. Što pak ne znači da ne treba ustrajati u različitim oblicima rada u nezavisnim produkcijama.

Lidija Zozoli