Redateljeva slijepa ulica

Redateljeva slijepa ulica

Odnedavno se u hrvatskim kinima prikazuje distopijski film Sljepoća redatelja Fernanda Meirellesa, snimljen u kanadsko-brazilsko-japanskoj koprodukciji. Ekranizacija je to istoimenoga romana portugalskog književnika Joséa Saramaga, koji joj se dugo, i s obzirom na rezultat, gotovo s pravom opirao. Iako je Meirelles režirao solidne filmove kao što su Božji grad i Brižni vrtlar, ovaj put nije bio na visini zadatka u pokušaju da prenese alegoričnost romana za koji je Saramago osvojio Nobelovu nagradu 1998.

Kadar iz filma Sljepoća

U Saramagovu osebujnu djelu radnja započinje iznenadnim sljepilom čovjeka koji čeka u automobilu zeleno svjetlo na semaforu u neimenovanome gradu. Kradljivac auta koji se pretvara da Prvom čovjeku koji je oslijepio želi pomoći također izgubi sposobnost vida, odnosno biva zaražen bijelim sljepilom, a potom se isto dogodi i oftalmologu i svima drugima koji su s njima stupili u kontakt. Ubrzo ih vlast, koja podsjeća na sve poznate nam totalitarističke sustave, smjesti u karantenu u bivšu psihijatrijsku ustanovu koja postaje mikrokozmosom u kojem se preživljava na jedvite jade i u kojem je neizvjesna borba između dobrih i zlih. Jedina osoba koja vidi i vodi slijepce jest liječnikova žena koju tumači blijeda, pjegava i eterična Julianne Moore, sjajna u ulozi hrabre žene koja vodi logoraše, a da oni toga nisu ni svjesni. Naime, ona se boji da će njezina otpornost na zarazu učiniti od nje roba na usluzi zaraženima u karanteni, iako im se nesebično predaje kako bi im pomogla.

Stječe se dojam da ekranizacija romana koji je Saramago napisao stilom kojim se u čitatelju do sama kraja nakuplja osjećaj istinske groze – neprekinutim rečenicama povezanim zarezima koje čine cijele ulomke, ni s vještijom režijom ne bi uspjela dosegnuti snagu izvornika. Fotografija u Meirellesovom filmu, naime, koliko god pokušavala dočarati neobičnu sljepoću kao svjetlost mliječne bjeline, nažalost ne može postići svojevrstan oksimoron – celuloidno sljepilo. No redateljev je trud da prikaže hladnoću metropole koja funkcionira kao gledateljev déjŕ vu vlastitog grada i nesmiljenost njegovih stanovnika kao naznake kasnijih sukoba oko elementarnih ljudskih potreba vrijedan uvažavanja. Meirelles je snimio film čija je tema univerzalna i istodobno aktualna u vremenu krize koja se odražava na ponašanju ljudi širom svijeta. Tako likovi u filmu grabe hranu iz supermarketa, oslonjeni ponajviše na svoj njuh i sluh, mlateći se do smrti za zalogaj hrane, dok istodobno psi proždiru ljudske leševe. No i među životinjama postoji nada; pas koji također, čini se, nije izgubio vid liže suze protagonistice i s njezinom grupicom preživjelih nastavlja pustolovinu do sama kraja. U Sljepoći pesimizam prevladava do završetka filma; ljudi su izgubili kontrolu nad sobom, a istodobno ih totalitarna vlast ubija kao zvijeri kad pokušaju izaći iz područja omeđena bodljikavom žicom.

Film je ipak, unatoč općenito nezahvalnoj usporedbi s književnim predloškom, ušminkani triler kojemu kao da je uzor američki megalomanski akcijski film s glavnim junakom/ junakinjom koji/koja spašava svijet. Svijet Sljepoće jest svijet ispunjen živim mrtvacima koji su izgubili humanost pod neobičnom okolnosti kojoj nitko ne može naći uzrok doli apsurda, a u čijoj se materijaliziranoj konačnici nalazi državna politika. U distopijskim djelima poput ovog Holokaust postaje arhetipom koji se pod bilo kojim drugim nazivom ili izostankom imenovanja može lako prepoznati i nalijepiti kao etiketa nekim današnjim ratovima i totalitarističkim pojavama koje se možda skrivaju iza uglađena lica demokracije. Te jezive slike odjekuju u nas još intenzivnije, s obzirom da su mnogi ljudi skončali u likvidacijama u koncentracijskim logorima nedavnih 1990-ih godina.

U Meirellesovu filmu liječnikova žena ubacuje se u vojni kamion kako bi ostala s uplašenim slijepim suprugom, hineći da nije vidjelica, dok ih vojska odvodi u izolaciju u, što je važno, bivšu mentalnu ustanovu. Lik Julianne Moore tip je nekonformistice koja samo u dvjema scenama plače nad svojom, tj. sudbinom čovječanstva: nakon što zaboravi naviti sat i tako izgubi pojam o vremenu te nakon oslobađanja na ulici, dok promatra zaslijepljeni svijet. Ona zapravo plače nad gubitkom razuma, poimanja unutar svijeta, a manje, čini se, emotivnosti situacije. U tom kontekstu ona shvati i bez objašnjavanja oprosti suprugu koji počini preljub sa slijepom prostitutkom, djevojkom s tamnim naočalama, jer se to dvoje ljubavnika u svom nesretnom i nehumanom stanju možda bolje (tjelesno) razumiju, dok je ona za svog muža kao njegovateljica i braniteljica očito postala superiornom. Ona kao lik nosi cijeli film, nalikujući na mesijanskoga vođu te u jednom trenutku na početku filma i spomene povezanost između vrste sljepila, agnozije i nedostatka vjere, agnosticizma. Vjera se spominje još jednom, u crkvi u gradu, u koju odlaze protagonisti nakon što su se oslobodili iz karantene i potom ondje ugledali kipove svetaca s bijelim povezima preko nepomičnih očiju. Redatelj je zapravo tek usputno natuknuo Saramagov motiv propitivanja Boga, njegov ironični skepticizam prema Svevišnjem s obzirom na sve zlo koje se pojavljuje na ovom svijetu. Svojedobno taj je književnik kao deklarirani ateist uvrijedio portugalsku katoličku crkvu prikazavši Isusa u romanu Evanđelje po Isusu Kristu kao ljubavnika Marije Magdalene koji želi izbjeći raspeće na križ te se zbog pritiska javnosti odselio iz države. No romanopiščev odnos prema vjeri čini se ipak ambivalentnijim nego što to on sam priznaje, jer ga ta tema neprestano intrigira.

Iako je predložak redatelju nudio mnogo, a s druge strane bio zahtjevan zbog sljepoće koju je, čini se, teško dočarati, Meirelles u svakom slučaju nije znao kako ikonografiju distopijskoga djela i njegovu filozofsku polemičnost s društvom, religijom i politikom uobličiti u filmsko remek-djelo. Vjerojatno jer je i on sam bio zaslijepljen, no nasreću ipak samo sjajem romana.

Ana Srzić