Različitost kazališnih jezika

Različitost kazališnih jezika

Kad je Marija Sekelez, nakon dolaska na čelno mjesto Gradskog kazališta Žar ptica u Zagrebu, pokrenula manifestaciju isprva ambiciozna, a danas duhovita i pomalo ironijski intonirana imena Naj, naj, naj festival, bila je to samo još jedna smotra kazališta za djecu, kojoj je bilo teško predviđati budućnost i uspjeh. U devet godina postojanja smotra se pretvorila u punokrvni, čak i međunarodni festival kojem ne nedostaje publike, i kojim se spretno balansira na granici promoviranja kazališta za djecu, sama Kazališta Žar ptica, ali i kazališta općenito jer »publiku se odgaja od malih nogu«. Bila je to premisa i ovogodišnjih nastojanja izbornica Željke Turčinović i Marije Sekelez, među kojima je prva birala domaće, a druga inozemne produkcije jer Naj festival ujedno je i međunarodna manifestacija, doduše okrenuta ponajprije široj regiji, ali s mogućnošću da u Zagreb dovede i udaljenije produkcije kako bi i mlađi gledatelji dobili ono što starija zagrebačka publika ima već desetljećima. Rezultat je bio šest dana krcatih, punih i tek ponekad samo solidno popunjenih dvorana, od Gradskog kazališta Trešnja, preko Zagrebačkog kazališta mladih do Gradskog kazališta Komedija ili Dječjeg kazališta Dubrava, s obzirom da su gabariti i tehničke mogućnosti festivalskog domaćina iz Bijeničke 97 odavno nedostatni za dinamiku i zahtjevnost programa. Od 14. do 19. travnja ukupno je, u osam različitih prostora, odigrano četrnaest predstava, među kojima ih je pet inozemnih.

Prizor iz predstave Gulliverova putovanja

Kako uklopiti domaće i inozemno kazalište za djecu te ima li smisla predškolskoj i mlađoj osnovno-školskoj publici nuditi predstave na stranom jeziku i s titlovanim prijevodom, pitanje je o kojem se može raspravljati, ali ako je vjerovati reakcijama publike koja, navodno, ne zna i ne može lagati, s većinom njihovih ponekad i verbaliziranih prosudbi složio bi se i prekaljeni, cinični gledatelj sa zadatkom. Tako je, primjerice, na Alisi u zemlji čudesa Malog pozorišta Duško Radović iz Beograda netko od mlađih, ali itekako svjesnih gledatelja, glasno zavapio »Daj završi više!«, što ulazi u antologiju reakcija zagrebačke, inače poprilično hladne i barem u dvorani nezainteresirane publike. Carrollova priča u režiji Ivane Vujić nije baš tako loša, pogotovo uzme li se u obzir dramaturgija sna koju poprilično suvislo i sustavno podupire, te uporaba projekcija kompjutorske animacije što zamjenjuje scenografiju, ali u predstavama za djecu uvijek »igra neki peti kec«, koji nije uspjela pronaći čak ni sasvim zanimljiva Vanja Ejdus u naslovnoj ulozi. Slična vrsta propuštene šanse, kvalitetna i zanimljiva početka koji se poslije razvodni u nemaštovitoj razradi, bile su i predstave Spaghetti Teatergruppen Batida iz Kopenhagena te Moje tijelo riječkoga Gradskog kazališta lutaka. Od danske se produkcije zaista moglo očekivati mnogo, s obzirom na tamošnje iznimno kvalitetno i razvijeno kazalište za mlade i najmlađe, ali ova predstava, osim elaborirane scenografije i uopće ugodne vizualnosti, nije ponudila gotovo ništa za što bi se gledatelj mogao uhvatiti. Umjesto dramaturgije ona ima tek skup nabacanih i uglavnom neduhovitih gegova, pa je moguće problematiziranje binarnosti kao što su muško-ženski odnosi, velikodušnost i škrtost ili uređenost i kaos, koje je mogla otvoriti s obzirom na potencijal naizgled jednostavne inicijalne dramske situacije, jednostavno prošlo pored nje. S druge strane, Žak Valenta kao autor i koreograf predstave Moje tijelo početkom je osvojio publiku prikazivanjem dijelova tijela kao skulpturalnih fragmenata, i time otvorio novi prostor tjelesno-vizualnog, pogotovo u domaćem kazalištu za djecu. Ipak, sama je sebe poništio u ostatku predstave kad je, umjesto da nastavi istraživati kako djeci ne dodati ono što će im odrastanje ionako donijeti, dakle svojevrsnu frustraciju i nerazumijevanje tijela, otišao u fantazmagoriju i san, gotovo zaboravivši gdje je započeo.

Ostatak i domaćeg i inozemnog programa ovogodišnjega Naj, naj,naj festivala čine uglavnom predstave nastale prema predlošku u rasponu od klasika do narodne predaje. S obzirom na uspjeh Ne, prijatelja! Gradskoga kazališta Trešnja, predstave koja je jednoglasno od strane žirija, ali i ne samo njega, proglašena najboljom, najviše se isplati adaptirati, i to – nekoliko puta. Talijanski glumački dvojac Nino d’Introna i Giacomo Ravicchio prepravili su Robinsona Crusoea Daniela Defoea u priču o dvama pripadnicima zaraćenih strana koji su prisiljeni živjeti skupa i razumjeti se, iako govore različitim jezicima, a Rene Medvešek je, uz pomoć Saše i Živka Anočića, tu priču oživio na specifičan, sasvim svoj, ali univerzalan način, pa je stariji brat koji u predstavi govori izmišljenim jezikom ujedno i najbolji glumac festivala. Predstava zato nosi i kazališnu i pedagošku vrijednost – jednako je i zabavna i poučna, a pritom ni na trenutak ne zamara ili docira, iako govori o vrlo ozbiljnim stvarima kao što su prihvaćanje Drugog, i više od toga, o spoznavanju sebe. Da je neprijatelj samo netko čiju priču ne poznajemo govore i dvije vrlo različite predstave u režiji Olivera Frljića, ZKM-ova Gulliverova putovanja i Strah u Ulici lipa Kazališta Žar ptica. Prva je zaslužila nagrade sporedne uloge, jer su se Nina Violić i Frano Mašković kao Kralj i Kraljica Liliputa natjecali koji će od njihovih scenskih bračnih drugova biti duhovitiji i ekscentričniji, ali i nagradu za scenografiju koja je pripala Ivi Matiji Bitanga i Leu Vukeliću. Frljić je pak nagradu za najbolju režiju zaslužio specifičnom kombinacijom animiranofilmskih gegova, brzom izmjenom prizora i intenzivnom fizičkom ekspresijom kvalitetnog ansambla Straha u Ulici lipa s kojim je radila koreografkinja Sandra Banić. Još jedna od poveznica između te dvije predstave je i tretiranje glazbe, točnije cijeloga spektra zvučnih efekata, za što je jednu od nagrada Naj, naj, naj festivala zaslužio Damir Šimunović.

Ostale obrade klasika, Kekec Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, Postojani kositreni vojnik Scene PUO Velika Gorica, Čudnovate zgode šegrta Hlapića Dječjega kazališta Branka Mihaljevića iz Osijeka ili Nećko Svojeglavečko Dječje lutkarske scene HNK u Varaždinu, nisu se pokazale tako inspirativnima. No svaka ima poneku kvalitetu, pa je u poprilično anakronoj, ali spektakularno zamišljenoj produkciji Pinocchio Kazališta Ion Creanga iz Bukurešta zablistala jedino glumica u naslovnoj ulozi, dok je Kazalište Credo iz Sofije zaslužilo nagradu za likovnost jer je Andersenovu priču Tatica je uvijek u pravu zaogrnulo u čudesni plašt bjeline koja ne poznaje granicu između kostima, rekvizite i lutke. Različitost poetika i kazališnih jezika, među kojima je ipak bilo i onih s premalo mašte ili želje da kazalište ne bude samo bivanje na pozornici i najjednostavnija zabava što više nije zabavna jer najmlađi gledatelji nisu uvijek i najnaivniji, obilježila je i 9. Naj, naj, naj festival. Za sljedeće, jubilarno izdanje treba mu, jer publiku već ima, poželjeti i selekciju koja će opravdati taj naziv.

Igor Ružić