Rad bez igre (ne) čini predstavu

Rad bez igre (ne) čini predstavu

Kazalište za djecu trebalo bi, vjerojatno, podučiti i zabaviti, ne nužno baš tim slijedom, a Pčelica Maja Gradskoga kazališta Žar ptica, koja je premijeru imala početkom travnja, upravo to i čini. Ipak, način kako su već pomalo zaboravljen roman o, zbog serije animiranih filmova i opere barem dvjema generacijama, nezaboravnoj pčeli u predstavu pretočili dramaturginja Ana Tonković Dolenčić i redatelj Ivan Leo Lemo problematičan je u osnovnoj poruci, iako utoliko slijedi izvornik.

Prizor iz predstave Pčelica Maja

U osnovi to je priča o odrastanju i prihvaćanju svijeta, ali dok, primjerice, Ivana Brlić Mažuranić u Šegrtu Hlapiću ostavlja mogućnost da postoji i neka Gita koja pleše i pjeva bolje nego što kosi i skuplja sijeno te da i ona takva ima neku društvenu funkciju i, što je još važnije, vrijednost, kod lika koji je početkom 20. stoljeća stvorio njemački autor Waldemar Bonsels ta se različitost ne priznaje. Maja, nezadovoljna životom svedenim isključivo na rad i društvom u kojem su »iznimke nešto vrlo nepraktično« kreće u privatnu odiseju punu opasnosti i zanimljivih neprijatelja i pomagača, ali na kraju se vraća u pčelinji stroj i skandira odu radu kao »najboljem načinu da se provede dan«. O kreativnosti razvijenoj u slobodno vrijeme tu nema govora, unatoč staroj engleskoj poslovici koja kaže da samo rad bez igre Johna čini tupim, ostane li se na pristojnom izboru riječi.

S druge strane, i dramaturginja i redatelj dali su si dovoljno kreativnog oduška aranžirajući sve stanice na putu naslovne junakinje, s pridodanim nacionalnim stereotipizacijama koje su mjestimično neodoljivo duhovite. Balegar je simpatični, praktični i hrabri Rom; »ne glup nego bezbrižan« leptir je Španjolac; ženka vilinog konjica otmjena i pomalo arogantna Francuskinja; a militantni stršljeni su japanski ratnici. Sve je to možda zabavnije odrasloj nego dječjoj publici, između ostaloga i zato što prva razumije, ili bi barem trebala razumjeti, ironiju i banalnost svakog poopćavanja. Predstava tako ima skladan dramaturški luk, začinjen obratom u posljednjem dijelu, kao svaka uzorna epizoda kriminalističkih televizijskih serijala.

Pored začudne vizualnosti koje predstavi daju kostimi Mirjane Zagorec i scenografija Vesne Režić, Pčelica Maja zamišljena je i kao mjuzikl, ali upravo u tom segmentu ima i najviše problema. Čine je pristojni songovi Zvonimira Duspera i bitno manje uspješna koreografija Larise Lipovac, koja možda više ovisi o mogućnostima izvođača jer to je, čini se, sve češći problem. Redatelji, naime, već uglavnom imaju svijest o scenskom pokretu, pa zato i angažiraju renomirane koreografe i profesionalce sličnog profila, ali problem je u fizičkoj zapuštenosti domaćih ansambala, čiji članovi jednostavno nemaju temeljna znanja o tijelu, ali ni kondicije ni interesa da steknu barem nešto od toga. Jasno da onda i svaki pokušaj realizacije suvislijega scenskog pokreta ne može uroditi plodom. No nisu ni samo glumci krivi, jer plesna se kondicija ne stječe u nekoliko tjedana proba, koliko je obično rezervirano za slične projekte, nego dugotrajnim i stalnim radom, za što u repertoarnoj i produkcijskoj politici koja vlada u domaćem glumištu nema ni razumijevanja niti volje. Zato je sve obično prepušteno talentu, prirodnoj sklonosti ili individualnom naporu, pa ponetko, kao primjerice Sven Jakir, još i uspije izvući nešto zahtjevnije sekvence, dok drugima ne pomaže ni posve očit trud tijekom izvedbe.

Teško je pritom razlučiti uzrok i posljedicu, jer nije uvijek jasno da li je koreograf (češće koreografkinja) prilagodio svoj autorski doprinos mogućnostima izvođača i tako sebe anulirao, ili su pak sami izvođači od reprezentativnijega pokreta vlastitom nemoći napravili nesiguran i gotovo nepopravljivo diletantski slet. To, jasno, nije problem samo Pčelice Maje, ni Kazališta Žar ptica, jer iste bi se zamjerke, ili pitanja, mogle uputiti i produkcijama drugih, bitno većih i važnijih kazališta, a ne tiču se ni samo scenskoga pokreta nego i, primjerice, pjevanja ili barem uporabe glasa u ne samo govorne svrhe.

Na svu sreću, barem je s pjevanjem Pčelica Maja imala više sreće, jer nije redatelj slučajno izabrao baš Maju Posavec za naslovnu ulogu. Koliko god ostali nisu ni blizu njezinu pjevačkom potencijalu, kao što ni ona ipak nije baš potpuno glumački spremna, njezina naivnost u gesti uz superiornost u songovima na uvjerljiv i istodobno komičan način čini ključnu razliku koja donosi prepoznavanje i identifikaciju u ciljane publike. Predstava je dakle ipak vrlo solidan rad Ivana Lea Leme, pretenciozan, a ipak spektakularan u zadanu mjerilu i produkcijskim gabaritima, čije poruke ne treba odveć ozbiljno shvatiti.

Igor Ružić