Prošlost kao budućnost

Andrija Tunjić

Prolazi li vrijeme ili samo mi, a ono stoji? To pitanje nije od jučer, ono živi otkad je ljudi. A osobito je aktualno sada, uoči lokalnih izbora, kada svi političari misle da samo oni idu naprijed. Dobro bi bilo kada bi tako mislila većina, koristilo bi svima, a ne samo pojedincima koji ne priznaju ništa do svojeg mišljenja, koji drže samo do svoje partije i vlasti, koja im jamči da će budućnost ostati prošlost.

Većina političara misli da s njima sve počinje, a neki čak i da završava. Eto, predsjednik Republike Stjepan Mesić, osim što bi htio da mu nasljednik bude njegova kopija, u posljednje vrijeme iznenađuje svojim (ne)razumijevanjem sadašnjosti: kad je riječ o Sloveniji, odlično je svladao gradivo, no kada se radi o Drugom svjetskom ratu i zločinima partizana, odnosno boljševika, nikako da se udalji od prošlosti. Vratio se tako daleko u prošlost pa tvrdi da bi podsjećanje na zločine partizana i otkrivanje jama partizanskih zločina moglo utjecati na skorašnje lokalne izbore. Valjda misli da se još bira prošlost, a ne budućnost.

No Mesić je barem jasan, za razliku od mnogih drugih koji ne samo da ne znaju kakvu budućnost ponuditi, nego se ne mogu dogovoriti ni oko toga kako se ponašati na javnim mjestima. Đapićevo i Bandićevo ponašanje više nikoga ne iznenađuje, ali zabrinjava ponašanje Vesne Pusić i Radimira Čačića, koji ne prestaje govoriti da mu se gadi Vlada premijera Sanadera. Ili recimo kako shvatiti ponašanje Stipe Gabrića Jamba, koji televizijskim gledateljima pokazuje mnoštvo sudskih poziva kojih ne bi bilo, tvrdi on, da je odabrao koaliciju s HDZ-om. Ne podsjeća li vas to na prošlost?!

Sve to naravno utječe na malog čovjeka, koji još vjeruje da nam budućnost neće biti prošlost. Koji strahuje od relativizacije prošlosti, što u Hrvatskoj još itekako utječe na budućnost. I ne samo stranaka, nego cjelokupnoga društva koje se stalno dijeli i polarizira. Zato i ne čudi da se narod sve više ponaša kao političari. Nije ga briga što će biti sutra, hoće li živjeti bolje ili lošije, nego se brine kako ugoditi svojem egu, kako ne povrijediti svoju samoljubivost i privući pozornost. Tako udovoljava svačijem očekivanju, u tome onda nitko ne prepoznaje zbrku i kaos u kojem živimo. Birači su slika i prilika političara, jer da nisu, zar bi birali uvijek sebi slične? Na kraju, misli birač, zašto se ja već sutra ne bih našao na mjestu političara? Znam lagati, a to znači da bih bez problema mogao stvoriti koaliciju, i s crnim vragom.

U pohlepi za vlasti i vladanjem došli smo do toga da nas zanimaju samo vlastiti interesi. Odavno smo se odrekli Božjih zakona i načela, solidarnosti, istine i pravde, odavno ne vidimo muku i probleme maloga čovjeka. Sve su nam manje bitni »pouzdanje, povjerenje, veselje i radost življenja«, sve nas manje brine što se »stvara naraštaj tužnih i potištenih ljudi, ljudi neizvjesne budućnosti«, na što je u uskrsnoj čestitki upozorio nadbiskup zagrebački, kardinal Josip Bozanić.

Dobro je da se Bozanić osvrće na sadašnjost i da ga brine budućnost. I stoga jer je svaka budućnost upitna i neizvjesna dok se ne ostvari, a može se ostvariti tek kada dođe do kraja. Ili do smrti i uskrsnuća, u koje on vjeruje. A što je s nevjernim Tomama i s onima koji ne vjeruju?

Suočiti se s istinom najlakše je kada je pred nama strah od budućnosti ili kada nas progoni prošlost, koja je očito počela progoniti Josipa Boljkovca, koji nikako da shvati sadašnjost što se zgraža nad njegovim idealima koji su ubijali i skončali mnoge ljudske sudbine i njihove budućnosti.