Produbljen uvid u Trebotićevo umijeće

Produbljen uvid u Trebotićevo umijeće

Četiri desetljeća likovnoga stvaralaštva Matka Trebotića (Milna na Braču, 1935) okrunjena su izdavačkim pothvatom Matice hrvatske, koja je potkraj prošle godine u biblioteci Posebna izdanja objavila knjigu Trebotić u zrcalu kritike 1968 – 2008. U tom su izdanju, čija je glavna urednica Jelena Hekman, a izvršna urednica Inga Vilogorac, sabrani tekstovi vrsnih kritičarskih pera, hrvatskih i svjetskih autora, koji su zabilježili i interpretirali pojedine Trebotićeve kreativne faze.

Redom to su Ivan Martinac, Igor Zidić, Jean-Lou-is Depierris, Veselko Tenžera, Duško Kečkemet, Tonko Maroević, Kruno Prijatelj, Josip Depolo, Günther Wirth, Milan Bešlić, Vlado Bužančić, Marko Grčić, Luko Paljetak, Joško Belamarić, Ive Šimat Banov, Darko Schneider, Darko Glavan, Vladimir Rismondo ml., Ervin Dubrović, Antun Karaman, Feđa Vukić, Lilijana Domić, Nataša Šegota-Lah, Andriana Škunca, Antun Travirka, Franz Joseph van der Grinten, Božo Majstorović, Aleksandar Flaker, Ivana Prijatelj-Pavičić, Miljenko Mandžo, Anette Scmidt, Iris Slade, Zlatko Gall, Jasna Gluić, Branka Hlevnjak, Elena Cvetkova, Iva Körbler, Petar Selem, Bernard A. Böhler, Andro Krstulović Opara, Martina Munivrana i Jerko Rošin. Poetsku je pak posvetu dao Tonči Petrasov Marović. Takvim je pristupom, kojim su objedinjeni autori različitih generacija i profila, raz-norodnih, a opet oko najbitnijih stajališta usuglašenih promišljanja, svakako proširen i produbljen uvid u opus toga slikara, arhitekta i scenografa.

Za Trebotićevo je stvaralaštvo posebno važno upijanje lokalnih vrijednosti, koje su njegovim likovnim jezikom oplemenjene u prepoznatljive simbole. Specifičnost njegova izričaja, kojim je stekao i međunarodni ugled, utemeljena na osobitom slikarskom rukopisu, geometriji kruga i kvadrata te simboličkom inventaru sačinjenu od starohrvatskih crkvica, čempresa i križa, najjaču utemeljenost odaje mediteranskoj pripadnosti. Ona je značila ne samo usvajanje tekovina minulih grčkih i rimskih civilizacija nego i nadasve vitalističko reflektiranje zavičajne, dalmatinske pripadnosti. Iskustvo koje je oplelo život i umjetnost možemo pratiti od otoka (rođen je 13. siječnja 1935. u Milni na Braču), preko Splita, grada u kojem je završio klasičnu gimnaziju te i danas živi i djeluje, sve do svjetskih gradova u kojima postiže svoje uspjehe.

Kao arhitekt (diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu Beogradskoga sveučilišta) Trebotić se odlučio za slikarstvo, odnosno za mogućnost »organiziranja prostora« likovnim jezikom (Ivan Martinac, 1973). U razdoblju od 1971. do 1972. pohađao je Visoku školu za oblikovanje u Es-se-nu, bio je Maeisterschüler profesora Hermanna Schard-ta.

»Matko Trebotić je ponajprije jedan takav slikarski aleksandrist, tek onda čedo novih europskih migracija, s ulomkom južne Hrvatske u oku«, zapisao je 1976. godine Veselko Tenžera. Njegovo se slikarstvo razvijalo u dosluhu s onom tradicijom europskoga slikarstva čiji su predstavnici primjeri-ce Piet Mondrian i Paul Klee, te Kandinski. »Ako je tradicionalna figuralna umjetnost bila zaokupljena „prevođenjem” triju dimenzija stvarnoga tijela u dvije dimenzije njegova slikovnoga prikaza (pri čemu stvarna prostornost nadoknađuje iluzijom te iste, izgubljene prostornosti), jedan je ogranak modernog slikarstva – od Kandinskog i Kleea naovamo – bio zaokupljen apstrahiranjem baš te iluzije«, tumači Igor Zidić (1975), inače najzastupljeniji autor u knjizi.

»U slikarstvu Matka Trebotića potvrđuje se jedna od temeljnih spoznaja likovnog moderniteta: ona koja nalazi da je i slikovni prostor eminentno vremenit«, zaključuje Zidić u istome tekstu. Vrijedi istak-nuti i zapažanje Jean-Louisa Depierrisa, koji u tekstu naslovljenu Oplovljenje mora (1975) zapaža kako je njegovo slikarstvo »slikarstvo Traganja«. »Jer jedinstvo Trebotićeva svijeta opstoji tek u kretanju«, primjećuje Depierris. Plovidba je to koja se može mjeriti i morskim valom, uncom zlata, ali i „uncom vremena“, koja ga približava nekim pradavnim likovnim formama. »Promatrajući njegove slike, svjedočimo da je Trebotić stvorio izrazito individualan jezik, kao što pokazuje profinjenost slikarske materije koja čas evocira čar starih minijatura, a čas kao da se približava informelu (…)«, zapisao je 1977. Kruno Prijatelj.

Bezvremensku, ili bolje rečeno svevremensku, dimenziju jako lijepo ilustrira Joško Belamarić ustvrdivši u tekstu Consecutio temporum po Trebotiću (1989) da se »s pridjevom trebotićevski upoznao prije negoli s Matkom Trebotićem«. Starom trebotićevskom slikom prepoznao je naime jednu malu zavjetnu, baroknu sliku u Trstenom, na kojoj je Gospin lik inverzno personificiran lopudskom crkvicom štono lebdi na oblaku ponad uskovitlana mora i jedrenjaka. Ne slučajno, nekoliko autora koristi se riječju smjerno. Zaista, osjećaj mjere svekoliko je prisutan u kompozicijskom promišljanju slikarskoga polja te u njegovu tematskom i simboličkom uslojavanju. Mjera je napose bitna u prelasku u treću dimenziju, u osmišljavanje scenografskih rješenja, u čemu se Trebotić opetovano uspješno okušao. Svakako je jedinstvena činjenica da mu je pružena prilika da oslika čak tri svečana kazališna zastora – splitskoga, dubrovačkoga i riječkog HNK.

Zbog specifične svrhovitosti, velikih dimenzija, znakovite pozicije razgraničenja stvarnoga, svakodnevnoga života i odsanjana života teatra, ti su zastori idealan okvir djelovanja za Trebotića, koji je »osoba koja je i slikar«, te koji posjeduje »sposobnost primjenjive interpretacije zamisli i prilagodbe zadanostima, a da ne napravi bitan ustupak kojim bi obezvrijedio cjelinu ideje« (Jerko Rošin, Svečanost zastora – zastor svečanosti, 2008).

Ova će knjiga biti vrijedan prinos svakom novom čitanju stvaralaštva Matka Trebotića, a isto tako svi odabrani tekstovi idu u prilog da je njegov kreativni nerv spreman na nove plovidbe.

Barbara Vujanović