Prilog biografskoj crtici Jako sam načitan

U NIN-u od 20. studenoga 2008. objavio je jugoslavenski novinar Denis Kuljiš članak pod naslovom Katastrofa hrvatske sakralne arhitekture, i podnaslovom Meštrovićev hram božji i Bogovićev crkveni bunker. U njemu navedeni novinar upoznaje čitatelje srpskog, dakle pravoslavnog glasila, s problemima suvremene hrvatske rimokatoličke sakralne arhitekture, ne s nakanom informiranja, nego klevetanja. A predmet je klevetanja Mile Bogović, biskup Ličko-senjske biskupije. Načitani Denis Kuljiš nadogradio se, kao enciklopedijski obrazovan čovjek staljinskih visina i dubina, na razmišljanje Željke Čorak, o projektu kapelice koju gradi navedena biskupija u Udbini, a kapelica će biti posvećena hrvatskim martirima tijekom povijesti. Kako je polupismenim ljudima koji imaju spisateljskih ambicija naročito stalo do druženja s književno afirmiranim perima, tako se i načitani Denis prilijepio uz nježnu nam profesoricu i književnicu. Načitani se Denis, vjerojatno podržan od svoga prijatelja i ideološkog istomišljenika, poznatog humanista i hrvatofila Miroslava Lazanskog, odlučio predstaviti dragim čitateljima ekumenskog NIN-a kao kunst-historičar specijaliziran za sakralnu arhitekturu te, nevjerojatno! – kao teolog koji vjeruje da posjeduje toliko stručno znanje, da mu ono dopušta poučavati jednog biskupa, koji je uz to i sveučilišni profesor, u našem slučaju Milu Bogovića. S literarnog aspekta to je tema za komediju apsurda koja bi obrađivala tranzicijske poteškoće na balkanski način. Naravno, s građanskog aspekta, to je nepristojan, amaterski, narcisoidan i vulgaran pristup. Navodim izvorne Kuljiševe riječi kojima želim nadopuniti njegov autobiografski prilog Jako sam načitan, objavljen u Vijencu br. 393.

»Bez vjere, ne možeš graditi crkve i hidrocentrale. Mostove možeš – tu se, naprosto, sve izračuna. Elegantno rješenje, ingeniozna inženjerska izvedba – može bilo tko kompetentan.

Pravilo broj dva za gradnju crkava: crkva nije klub, ni društveni centar komunalne zajednice, gdje u podrumu ovisnici igraju ping-pong. Crkva je ulični komitet, u kojemu se provode direktive odozgo – sa samoga vrha. No crkva kao politička organizacija, pak, smatra da se najveći utjecaj može postići preko mreže bogomolja organiziranih kao lanac Mekdonaldsa. Ne pomišljaju da brend zasnuju na komunikaciji s onostranim. Tamjan, orgulje, pojci. Iže heruvimi!«

Koliko neznanja u samo jednom ulomku. Novinar Kuljiš piše stilom i jezikom kojim se pisalo u Odesi 1928. Kako inače shvatiti punoljetna i službeno ubrojiva čovjeka koji ne razlikuje Crkvu od crkve, pa sve piše malim slovom, koji graditeljima mostova odriče svaki esteticizam, koji Crkvu izjednačuje s njemu dragim uličnim komitetom, odnosno političkom organizacijom? Sličnih bisera mogao bih navesti cijelu bilježnicu.

Biskupa Milu Bogovića taj polupismeni novinar naziva »hrvatski Amfilohije« i kao grijeh navodi sljedeće: »...u proteklom ratu bio je zarobljen pa odveden u Beograd«.

Tu je već na djelu nemoral. Zaboga, tko je to biskupa zarobio, zašto ga je zarobio, zašto ga je zarobljena odveo u Beograd, kako su u Beogradu postupali s biskupom? To načitanog Denisa ne zanima, ali sigurno bi zanimalo istinoljubive čitatelje NIN-a. No slijedi najvulgarnije podmetanje u funkciji političkog denunciranja: »Biskup Bogović žestoko podržava Tompsona i sve slične kulturne inicijative, a u Akademiji znanosti i umjetnosti – tko je njega ondje izabrao? – organizirao je potpisivanje peticije u prilog Ante Gotovine, legionarskog podnarednika optuženog za ratne zločine.«

Što kazati nakon ovog teksta? Govor mržnje dostojan Jovana Radulovića! Ali i Mile Štula i Miroslava Lazanskog! Očito, ovaj čovjek ima velikih emocionalnih tegoba kada je riječ o Domovinskom ratu, ratnim herojima, velikosrpskoj agresiji, etc.

Dalje načitani Denis hvali Ivana Meštrovića i njegovu kapelu koju je sagradio kao narudžbu obitelji Račić, ali naglašava ono što u Beogradu dušama godi: »Meštrović je politički i estetski pripadao nacionalističkom pokretu jugoslavenski orijentirane omladine kao i svi mlađi intelektualci onog doba, koji nisu potpali pod utjecaj klerikalizma.« Tu smo: »nacionalistički pokret jugoslavenski orijentirane omladine« kao pozitivna povijesna činjenica s jedne, a »hrvatski klerikalizam« kao negativna povijesna činjenica, s druge strane. Načitani je Denis na strani prvog. Ali to vodi do Orjune kao uzora. A Orjuna je u Hrvatskoj klala, žarila i palila. Orjuna je simbol povampirenosti velikosrpske ideologije, Orjuna je ratni zločin, Orjuna je sramotan lik Grge Budislava Anđelinovića (»Ja se svojim krvavim rukama ponosim!«), Đure Vilovića i Viktora Novaka, Miloša Žanka, Gorana Babića, Orjuna je govor mržnje... Orjuna je politika istrebljenja Hrvata kao naroda. Kakvi uzori, takav i učenik!

Đuro Vidmarović