Povijesni kompendij Hrvata

Povijesni kompendij Hrvata

U kulturnoj povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Bačkoj malobrojni su pokušaji učenih prvaka da se vlastito narodnosno trajanje tijekom povijesti prikaže na sintetski i obuhvatan način. Prvi takav uradak stigao je relativno kasno – tek 1930. Petar Pekić objavio je u Zagrebu Povijest Hrvata u Vojvodini u izdanju Matice hrvatske. Uoči Drugoga svjetskog rata Matija Evetović završio je rukopis kapitalnoga djela Kulturna povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata, u kojemu je dotad najcjelovitije obrađeno kulturno nasljeđe bačkih Hrvata, no ono dosad nije objavljeno. Uslijedili su, zatim, prinosi Ivana Kujundžića: izrada prve bibliografije i evidentiranje relevantnih izvora za povijest, koje je objelodanio u trima knjigama – Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata (Subotica, 1946), Izvori za povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata (Zagreb, 1968) i na koncu Bunjevačko-šokačka bibliografija – Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata (Zagreb, 1969).

Vjerojatno su ipak najvredniji prinosi Ante Sekulića: 1986. objelodanio je bunjevačku summu – Narodni život i običaji bačkih Bunjevaca, dotad najobuhvatniju studiju o povijesti, kulturi i etnografskom nasljeđu bunjevačkih Hrvata, a 1991. njezino drugo prošireno izdanje, koje se odnosilo i na bačke Šokce, izašlo je pod naslovom Bački Hrvati. Bilo je još nekoliko djela, osobito Ante Sekulića, u kojima su obrađeni, istina daleko manji, dijelovi mjesne hrvatske povijesti. Ipak, povijest je tih grana hrvatskoga naroda relativno slabo istražena – i dalje je malen broj područja društvenog i kulturnog života bunjevačkih i šokačkih Hrvata, sukladno znanstvenim uzusima, u cijelosti obrađen.

Jedan od razloga takva stanja nalazi se u činjenici da Hrvati tijekom cjelokupne povijesti trajanja na ovim prostorima, vjerojatno zbog nepovoljnih društvenih i političkih prilika, nikada nisu uspjeli segment znanosti i visokoga školstva institucionalno izgraditi. Drugi je razlog u odsutnosti kvalificiranih ljudi koji bi tako što mogli iznijeti – sa studijem društvenih i humanističkih znanosti Bunjevci i Šokci odavno ne stoje baš udobro. Mali, pak, broj onih koji su završavali te studije ostajali su u Zagrebu, pa je u Bačkoj kronično nedostajalo takva kadra. Treće, znanstveni centri iz Zagreba i drugih kulturnih središta iz Hrvatske nisu uvijek imali dovoljno sluha za vlastiti rub i njegove potrebe glede istraživanja povijesnoga nasljeđa i memoriranja u suvremenosti. Zanimljivo je napomenuti da su istodobno beogradski i novosadski znanstveni krugovi češće očitovali taj interes, koji je mahom bio ideologijski snažno motiviran i s jasnim političkim implikacijama, osobito u posljednja dva desetljeća, a njihovi su radovi u Vojvodini bili onda i dostupniji.

Brojne su posljedice takvih, očito, ne baš povoljnih okolnosti na planu recepcije vlastite povijesti u ovdašnjih Hrvata, zatim njezine prezentacije i uopće zastupljenosti u javnosti. Jedna pak od najnegativnijih posljedica jest ta da je znanje bačkih Hrvata o njima samima odveć skromno. S tim je povezano i pitanje naravi njihove nacionalne svijesti – čini se kako taj problem vrlo dobro oslikava činjenica da nacionalna svijest Hrvata u Bačkoj pripada među najslabije razvijene u Hrvata uopće. Druga je negativna posljedica gore opisanih okolnosti posvemašnji izostanak članaka koji se bave poviješću ovdašnjih Hrvata – u Bačkoj ih gotovo i nema, a nevelik broj knjiga koje se objavljuju u Hrvatskoj o toj tematici gotovo je nemoguće nabaviti onima o čijoj se povijesti piše.

Sve navedeno bilo je jasno i svećeniku Josipu Temunoviću (Žednik, 1938 – Subotica, 2006). Često je u razgovorima i javnim nastupima ukazivao na problem slabe istraženosti i pisanja o povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata. I nije se mirio s takvim stanjem – u tom je smislu ne samo poticao i ohrabrivao mlađe ljude da se bave istraživanjima povijesti nego je i sam, u području vlastitih mogućnosti, poduzimao korake u tomu smjeru. Njegove knjige, povijesne monografije o Zadužbini biskupa Lajče Budanovića i o Subotičkoj matici, najbolje su svjedočanstvo toga. U njima je obradio, uz prikaz relevantne građe, te kulturne ustanove, o kojima se dotad gotovo ništa nije znalo. Također, bio je glavni zagovaratelj i jedan od organizatora znanstvenoga skupa o biskupu Lajči Budanoviću (Subotica, 14–15. listopada 2004), veoma važnoj osobi za mjesnu hrvatsku povijest, koju je, kako je govorio, »prekrio veo zaborava, pavši u sjenu Ivana Antunovića«.

Josip je Temunović bio duboko svjestan još jedne potrebe: potrebe za popularnim, ali zato znanstveno utemeljenim, i obuhvatnim prikazom povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Bačkoj, čija dostupnost neće biti problematična. Rezultat njegova uvjerenja jest i feljton što ga je priredio za tjednik Hrvatska riječ, objavljen u drugoj polovici 2003. i u prvoj polovici 2004. u trideset nastavaka. U pisanju ravnao se načelom da ta povijest ne treba biti prikazana na način puka nizanja povijesnih podataka i činjenica, nego je za ovdašnjega Hrvata važno ukazati na povijesne procese, događaje, fenomene i njihove posljedice, i to ponajviše one i onakve koji u bitnome određuju aktualni trenutak, sa svim problemima i izazovima, kojih nije malen broj, a koji se vrhune u snažnu nijekanju njihova nacionalnoga identiteta od strane dijela srbijanske znanstvene i političke elite. U tom smislu, Temunovićev kompendij povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata ima natruhe filozofijskoga u pristupu – smjelije se vrednuju povijesne činjenice i tumači njihov smisao ne bi li se bolje razumjeli nametnuti prijepori u sadašnjosti.

Držeći se načela kako ne treba samo navoditi i prikazivati činjenice, nastojao je ukazati na momente iz pretpovijesti (npr. doseljavanja Slavena na Balkan ili dio o Ilirima), tumačiti genezu pojava (primjerice, plemstvo u Hrvata) i ukazati na njihovu važnost i značenje (npr. panslavizam), opisati i vrednovati složenije događaje (primjerice stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca) i procese (npr. franjevački preporod). Pritom ih je uvijek, bez obzira na prostornu i vremensku udaljenost, kontekstualno prilagođavao Hrvatima u Bačkoj. Dakako, takav je metodološki pristup bilo znatno teže realizirati jer Temunović nije bio povjesničar po struci, ali je, osim velike erudicije, imao i naglašen osjećaj za aktualni trenutak narodnosne zajednice. U tom se smislu ova kratka povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata – koja završava s početkom Drugoga svjetskog rata, razlikuje od svih prijašnjih, a njezino objavljivanje sada u Bačkoj bit će i više nego korisno.

Tomislav Žigmanov