Pomno čuvana tajna

Žarko Domljan

Pripremajući neki drugi tekst za objavljivanje, došao sam do mjesta koje me podsjetilo na davni razgovor s tadašnjim mojim direktorom Miroslavom Krležom. Govorili smo o turizmu u Hrvatskom primorju, ali kad sam usput spomenuo ime čuvene bečke subrete Helene Odilon i njezin boravak u Selcu, Krleža se kao oparen trgnuo i gotovo povikao: »Otkud vi znate za Odilonku?...« Iznenadila me Krležina reakcija, ali joj tada nisam pridavao važnosti i objasnio sam kako sam proučavao povijest crikveničkoga turizma i naišao na zanimljivu biografiju Odilonove, koja je nakon blistave pjevačke karijere, nakon svjetske slave i bogatstva, pala u najveću bijedu i završila život kao prosjakinja na bečkim ulicama. Krleža me pozorno i ispitivački promatrao, znao je da je Odilonka bila udana za popularnoga bečkog pjevača Alexandera Girardija, po kojemu je nazvan onaj plitki slamnati šešir, i da joj je muž bio Zagrepčanin Bela Pečić, ali nije znao da je s tim istim Pečićem sagradila 1910. dvije najljepše vile u Selcu kraj Crikvenice i da je jedna od njih čak funkcionirala kao sanatorij Odilon-Pečić. Krleža me nastavio znatiželjno ispitivati što još znam o Odilonki, vjerojatno zato što je njezina neobična i tragična sudbina svojedobno fascinirala njegovu generaciju i na kraju je promrsio kako je Odilonkin život dostojan velike Puccinijeve opere i kako se i sam bavio idejom da o njoj nešto napiše. Krleža je vjerojatno u Odilonkinoj nesretnoj sudbini naslućivao ne samo osobnu nego i mnogo dublju socijalnu dramu, a to je već bio teren na kojemu se aktivirala njegova mašta i možda je zaista šteta da o toj fascinantnoj ličnosti koja je bila miljenica njemačkog cara Wilhelma I, koju je uzeo u obranu Karl Kraus i kojoj je veliki Herman Bahr posvetio jedan dramski tekst, Krleža nije ništa napisao jer je njezina biografija za jednog socijalnog pisca Krležina formata bila upravo bogomdani predložak.

Vila Odilon-Pečić u Selcu

Bela pl. Pečić

Nepoznati, Maja Strozzi, mladi Papandopulo, nepoznata, zadnji desno Bela Pečić, siječanj 1929. g., HNK Zagreb

Pa tko je bila ta zagonetna Helene Odilon, kakva je bila njezina životna sudbina i što je tu slavnu i bogatu glumicu navelo da gradi vile u Hrvatskom primorju? Helene Odilon, pravim imenom Petermann, rođena je 1865. u Dresdenu i već je rano pokazivala izrazit talent za glumu i pjevanje. S petnaest godina nastupa po njemačkim gradovima i svojom je ženstvenošću, elegancijom i erotskom privlačnošću ubrzo stekla popularnost. Wilhelm I. pozvao ju je 1886. u Berlin, gdje je nastupala u Hoftheateru, stekavši ne samo carevu naklonost nego i poznanstva u njemačkim aristokratskim krugovima. Ali njezin put prema zvijezdama počeo je 1891. u europskoj muzičkoj prijestolnici, Beču, koji je tada bio u znaku Straussovih valcera, raskošnih plesnih večeri, Millöckerovih i Leharovih opereta i svega onoga što se podrazumijeva pod pojmom belle époque. Nastupala je u Volkstheateru i bila je nenadmašna napose u naslovnim ulogama opereta Madame Dubarry i Madame Sans-Gęne. Njezin nesputan društveni život i ljubavne pustolovine sablažnjavale su konzervativne Bečane, ali je u liberalnim intelektualnim krugovima stekla glas moderne, emancipirane žene koja ne mari za društvene konvencije i slobodno se prepušta osjećajima. Odilonova je postala zvijezda bečkih salona, za čiju su se naklonost otimali politički moćnici i financijski magnati. Bila je ljubavnica bankara Rothschilda, prvoga Židova kojemu je dopušteno da u Beču sagradi palaču, čija se raskoš mjeri i po tome što je mala najveću privatnu plesnu dvoranu u gradu. Među njezinim poklonicima bio je i Herman Bahr i po njoj je koncipirao lik Lone Ladinser u drami Der Star, s kojom je Odilonova uspješno nastupala na turnejama po Europi i Sjedinjenim Državama. Kratkotrajni brak s Girardijem bio je katastrofa, praćena neprekidnim svađama i ljubomornim scenama, a završio je neviđenim skandalom jer je Helene Odilon, pod optužbom da uživa drogu, muža pokušala smjestiti u duševnu kliniku. Njezin drugi brak s mađarskim plemićem von Rakovszkym također je bio kratka vijeka, a onda je 1903. jedan događaj označio nagli kraj njezine umjetničke karijere. Na odmoru u Tirolu pretrpjela je moždani udar, od kojega joj je desna strana tijela ostala paralizirana. Odilonova je tada imala tek trideset i osam godina, bila je na vrhuncu uspjeha i slave, a njezina se imovina procjenjivala na basnoslovnih 800.000 kruna. Sve što se idućih godina s njom događalo sličilo je nekom horor-filmu, jer su je zbog rastrošna života nasljednici proglasili neuračunljivom i stavili pod skrbništvo. Slučaj je zainteresirao Karla Krausa i on u dvama velikim esejima objavljenim u svome časopisu Die Fackel (Baklja) brani pravo Helene Odilon da sama o sebi odlučuje i napada filistarski duh i hipokriziju austrijskog društva, kojega je žrtva jedna nesretna i bespomoćna žena. Da bi dokazala svoju uračunljivost, Odilonova je objavila knjigu memoara Das Buch einer Schwachsinnigen (Knjiga jedne slaboumnice, Berlin, 1909), koja je otvorenošću i opisima intimnih doživljaja šokirala Beč, ali Kraus ismijava kritičare knjige i njihovo licemjerno zgražanje nad istinom koju je autorica bacila u lice društvu i opisuje Odilonovu kao grčku božicu koja izlazi iz mora, doduše sa štakom, ali i s punom sviješću o svojoj tragediji i književnim talentom koji natkriljuje njezine kritičare.

Od ljeta 1906. Odilonova počinje dolaziti u Crikvenicu, tada na glasu kao mjesto koje blagom klimom i morskim zrakom povoljno utječe na zdravlje. Odsjedala je u hotelu Park i tu je srela Belu pl. Pečića, kojega vlasnica hotela opisuje kao muškarca ugljenocrne kose i žarkih očiju u koje se žene zaljubljuju na prvi pogled. Bela je potjecao iz zagrebačke ljekarničke obitelji, ali se nije želio baviti apotekarstvom, nego se posvetio glazbi i postao vrstan pijanist. Između Helene i osam godina mlađeg Bele razvila se ljubav kojoj se ona predala s takvom strašću da ni jedan dan nije mogla izdržati bez njega i pravila je ljubomorne skandale kad bi on morao otputovati u Zagreb. Oženili su se u kapelici kraj Budimpešte, Helena je Belu učinila svojim univerzalnim baštinikom, a zatim su automobilom proputovali Dalmaciju, oduševili se Dubrovnikom i u Zatonu kupili veliko zemljište uz more s namjerom da tu sagrade ljetnikovac.

Nije poznato što je potaknulo bračni par da napuste ideju o ljetnikovcu u Zatonu, ali se zna da se Odilonova 1910. uspjela konačno osloboditi skrbništva i da su te godine u Selcu kupili dva zemljišta, jedno za gradnju privatne vile, a drugo za sanatorij; izradu projekata povjerili su riječkom arhitektu Vlatku Vidmaru. Otmjena obiteljska vila sagrađena je na Selačkoj punti i oblikovana u modernom stilu, a elegancija oblika postignuta je laganim izmicanjem volumena i polukružnim izbočenjem na pročelju. Prizemna terasa imala je četiri alegorijske figure, dok se s velike krovne terase pružao pogled na beskrajni horizont. Za razliku od nje, zgrada sanatorija uz cestu prema Crikvenici komponirana je u neorenesansnom stilu, s nizom lođa između bočnih rizalita, krovnom balustradom i tek ponekim secesijskim detaljima na ogradama balkona. Polukružnoj terasi s južne strane zgrade dodana je arhitektonska pergola kao još jedan neoklasični detalj.

Helena i Bela živjeli su u novoj vili luksuzno i nisu žalili novca da počaste brojne goste, a vlasnici crikveničkog hotela brinuli su se da u kući uvijek bude dovoljno šampanjca, svježih jastoga, škampa i druge plemenite ribe. Ali bračna idila trajala je samo tako dugo dok Bela nije upoznao opernu pjevačicu Maju Strozzi, koja je s nejakim sinom Borisom također dolazila na ljetovanje u Crikvenicu. »Jedne noći pjevala mi je na mjesečini i zarobila mi srce«, prisjećao se Bela poslije. Devet godina mlađa, fizički zdrava i darovita Maja Strozzi, čija je karijera bila u usponu, kojoj se divio Igor Stravinski, posvetivši joj nekoliko pjesama i o kojoj je Thomas Mann u romanu Doktor Faustus napisao da ima »najljepši glas obiju hemisfera«, potpuno je zaokupila Belu. Helene je teško podnijela rastanak, bila je mjesecima izvan sebe, a ubrzo su je počele snalaziti i druge nevolje. Prvi svjetski rat obezvrijedio je njezinu imovinu, banke su preuzele obje zgrade, a ona je bila prisiljena povući se u skromni pansion u Kraljevici, gdje je neko vrijeme živjela s prijateljicom. Zatim joj se gubi trag. Prema novinskoj vijesti iz 1926, koju prenosi i zagrebački Jutarnji list, doznajemo da je iz azila u Salzburgu stigla vlakom u Beč, a cijela se njezina imovina sastojala od dviju kartonskih kutija. Zatim se nad njezinim životom definitivno spušta zastor. Posljednjih godina prosjačila je kao poluslijepa starica po bečkim ulicama i umrla u veljači 1939. u potpunoj anonimnosti u sirotištu u Badenu kraj Beča.

Nekadašnja vila Odilon doživjela je jednako tužnu sudbinu. Promijenila je nekoliko vlasnika, a od 1930. u njoj je bila smještena Komanda pomorske oblasti sjevernog Jadrana. Dva dana nakon uspostave NDH komandant oblasti kapetan M. Plei-weiss, Slovenac iz Maribora, uništio je pomorsku bazu u obližnjoj uvali Slana, potopio brodove i u rušilačkom zanosu dinamitom digao u zrak i vilu sa svime što se u njoj nalazilo. Od nekad otmjene građevine ostali su tek tragovi temelja i dijelovi terase, koje je u međuvremenu prekrilo slovensko naselje montažnih kućica. Nešto sretniju sudbinu imao je nekadašnji sanatorij, u njemu se nalazilo dječje oporavilište američke zaklade, poslije 1945. i dalje služi kao dječje odmaralište, a zatim je preuređen u hotel Jadran. Nizom kasnijih utilitarnih zahvata i dogradnja ta nekad skladna i dostojanstvena građevina arhitektonski je unakažena i danas stoji zapuštena i opustošena kao ruglo crikveničko-selačke rivijere.

Bela Pečić i Maja Strozzi oženili su se vjerojatno već 1915. jer sljedeće sezone drže zajedno seriju koncerata u Glazbenom zavodu. Maja je nastavila opernu karijeru u Hrvatskom narodnom kazalištu, a Bela se uključio u kulturni život Zagreba pišući librete pod pseudonimom Ra-zem. Njegov libreto za baletnu pantomimu s pjevanjem Zlato uglazbio je Majin sin Boris Papandopulo, a izvedena je u HNK-u 31. svibnja 1930. u režiji Tita Strozzija i koreografiji Margarete Froman. Obitelj Strozzi pripadala je kulturnoj eliti Zagreba, u njihovoj kući na Gornjem gradu, na Ilirskom trgu br. 4, često su se okupljali gosti, posjećivao ih je i kompozitor Stravinski, a Bela, koji je bio vesele naravi i druželjubiv, rado je sjedao za klavir i zabavljao društvo. Ali nakon što je Maja naglo umirovljena, prodali su razočarani kuću i povukli se u Samobor, gdje su 1937. u šumovitom i romantičnom predjelu Stražnika sagradili vilu, u ulici koja danas nosi ime Maje Strozzi. Bela se osobito radovao selidbi u Samobor i sam je sudjelovao u gradnji, što je, čini se, ostavilo traga na njegovu zdravlju. Umro je naglo u travnju 1938, ni godinu dana nakon što je vila dovršena, u 65. godini. Maja je nastavila živjeti u Samoboru, pateći zbog samoće i odvojenosti od kulturnih zbivanja u Zagrebu. Posljednji zagrebački koncert održala je 1952. na svoj sedamdeseti rođendan u dvorani Istra, a zatim je početkom 1957. preselila sinu Borisu u Rijeku i umrla 1962. u riječkoj bolnici.

Hrvatske novine (Agramer Tagblatt, Agramer Zeitung, Obzor) veoma su škrto izvještavale o Heleni Odilon i njezinu braku s Belom Pečićem. Najviše podataka o njima i o Heleninoj tragičnoj sudbini donosi J. Paal u Vijencu. 7 dana iz 1939, dakle u trenutku kad su i Helene i Bela već bili mrtvi. Krleža je o njima mogao doznati iz onodobne bečke štampe ili, što je mnogo vjerojatnije, od Majina mlađeg brata i svoga generacijskog intimusa Tita Strozzija. Ali otkud onda ono njegovo čuđenje s početka članka? Što je bilo razlog tako duge šutnje o vezi Pečića i Odilonove i hoće li tajna te šutnje ikada biti dokraja rasvijetljena? Bela je proživio u braku s Majom Strozzi pune dvadeset i tri godine, ali njegova je romantična selačka epizoda ostala potisnuta u najdubljem zaboravu. Nitko iz obitelji Strozzi i Papandopulo ne pamti ime Helene Odilon!