Ostati trajno u iskustvu tijela

Ostati trajno u iskustvu tijela

Pippo Delbono jedan je od pet ovogodišnjih dobitnika Europske nagrade za novu kazališnu realnost. Toga glumca, plesača i autora kazališnih predstava i filmova smatraju jednim od najnekonvencionalnijih talijanskih kazališnih umjetnika. Započeto klasično kazališno obrazovanje napušta kada upoznaje argentinskog glumca Pepea Rebalda. U Danskoj proučava istočnjačke plesne tehnike. Umjetničko pak iskustvo stječe u Danskoj te na čestim putovanjima u Indiju, Kinu i na Bali. Surađivao je s mnogim istaknutim svjetskim umjetnicima, a njegova neobična životna priča nerijetko mu služi kao nadahnuće. Od 1985, kada je nastala njegova prva predstava Il tempo degli assassini (Vrijeme ubojica), Pippo Delbono prošao je put od rubna i zanimljiva umjetnika do priznata stvaraoca koji ima vlastitu uspješnu kazališnu kompaniju. Dvadesetak kazališnih predstava, rad s naturščicima, beskućnicima i na razne načine obespravljenim osobama s ruba društva s kojima je stvorio vrlo dojmljive i emotivne kazališne slike te međunarodno priznanje njegova rada priskrbili su mu i nagradu za novu kazališnu realnost. U okviru programa organizirana u povodu svečanosti dodjele te nagrade gledatelji su u Wrocławu mogli vidjeti njegov recital predstavljen kao work in progress pod naslovom Moj put kroz umjetnosti, zatim njegovu prvu predstavu Il tempo degli assassini, nakon koje je slijedila predstava Questo biuo feroce (Ovaj divlji mrak), koja je gostovala u Rijeci 2007.

Pippo i Bono

Jeste li očekivali takvu reakciju na vašu predstavu?

Bio sam iznenađen. Prošlo je mnogo godina otkada smo izvodili Il tempo degli assassini. Dvadeset i tri godine prošlo je otkako sam napravio tu predstavu i bilo mi je neobično izvoditi je. Čudno i shizofreno. Vrijeme ubojica moja je prva predstava, koja je još na repertoaru i za mene je još živa.

Čini mi se da ste tom prvom predstavom, moglo bi se tako reći, pustili život u kazalište, dok je drugom, Questo biuo feroce (Ovaj divlji mrak), reduciran život i ostalo je samo kazalište?

Mislite da sam u prvoj predstavio život u kazalištu a u posljednjoj izmaknuo život? Moglo bi se tako reći. Ali istodobno pokušao sam se osvrnuti na druge stvari. Između Vremena ubojica i Ovoga divljeg mraka prošlo je dvadeset godina i mnogo predstava. A predstava koju smo igrali ujutro, u kojoj je bio i Bobo i kada smo odigrali ulomke predstave Čekajući Godota i La Rabbia, posvećena Pieru Paolu Pasoliniju, nastala je između te dvije predstave. To što smo igrali vrlo je kubističko predstavljanje mojega djelovanja. Prvo sam predstavio središnji dio svoga rada. A Vrijeme ubojica i Ovaj divlji mrak drukčije su, za njih trebate gledalište i trebate publiku i cjelovitost, poigravate se stvarima kao dijete, a onda – na kraju –zatvorite se. Nakon Ovoga divljeg mraka napravio sam La Menzognu (2008), posljednju predstavu, koja povremeno podsjeća na Vrijeme ubojica, jer se poprilično oslanja na gledatelje. Nije da sam ja to posebno želio postići. Imam i drugih predstava, u kojima odnos s publikom stalno postoji, kao što je to u predstavama Urlo (2004) i Il silenzio (2006). U posljednjoj predstavi drugi sam se put koristio crnim. Postoji neobična i kompleksna razlika između Vremena ubojica i posljednje predstave. Primjerice, kada u Vremenu ubojica igram scenu Blues Brothersa, ona je duhovita i poigrava se pretvaranjem lika u fašista. U posljednjoj predstavi nema igre, ja uistinu postajem fašist. Kad stanem na scenu, okrenem se prema publici, nema mekoće, nema igre i moja je pojava vrlo nasilna, što osupne publiku.

Koja je to vrsta promjene u odnosu na vaš raniji rad?

Jednostavno je drukčije. U međuvremenu počeo sam prakticirati budizam s pomoću kojeg pokušavam naučiti bivati u sadašnjem trenutku. Kada sam radio Vrijeme ubojica, još nisam bio budist. U međuvremenu prestao sam se koristiti ironijom jer postoji vrijeme za ironiju i vrijeme u kojem ironija nije moguća. Znam da sam komičar, ali danas nije vrijeme da se time koristim. Možda ću jednoga dana ponovno željeti raditi nešto takvo. Postoje neki trenuci, pogotovo u predstavi Ovaj divlji mrak, koji se mogu činiti ironičnima, ali oni to nisu. AIDS nije nešto što će vas voditi u ironiju. Današnji fašizam u mojoj zemlji nije ironija i nemamo se čemu smijati.

Ipak, ljudi kažu da je ironija sredstvo kojim se možemo boriti sa svijetom?

U predstavi Ovaj divlji mrak postoji takav tip ironije, primjerice u sceni u kojoj žena govori o seksu putem telefona. Ipak, ta je ironija tužna i proizlazi iz svega što se u suvremenom društvu događa. Ali teme su drukčije. U prvoj predstavi govorio sam o drogama, o heroinu. Nakon dvadeset godina govorim o sidi. I moje su predstave autobiografske jer je to moje iskustvo. Ono nije presudno, ali meni je bilo veoma važno. Prošao sam i kroz sidu i kroz ludilo i zbog toga mogu ponovno otići tamo ne svojom glavom nego i tijelom. Danas je sida svjetski problem, a ja o njemu govorim s pozicije osobnog iskustva. Zanimljivo je vidjeti Pepea (Robelda, argentinskoga glumca), koji u Vremenu ubojica glumi scenu koju prepoznajete kao diktaturu u Argentini, a zatim izvede nešto mnogo metaforičnije, scenu s lutkom čije današnje značenje možete iščitati ukoliko ste dovoljno otvoreni da ga prihvatite. Tada vam postaje jasno, ako to možete prihvatiti, da je dvadeset godina u životu mnogo. U tom mi je kontekstu čudno da sam nagrađen nagradom za novu kazališnu realnost jer mislim da sam prilično star.

Kada ste počeli stvarati svoje predstave, bili ste drukčiji. Kako vas je prihvaćala publika i kritika tada, a kako danas?

U mojoj zemlji mišljenje publike vrlo se razlikuje od mišljenja kritičara. Gledatelji obično osjećaju mnogo dublje. Iako i među kritičarima postoje iznimke, oni uglavnom ništa ne razumiju. Ispričavam se što to moram reći. Na simpoziju o mom radu govorili su kritičari koji su mi prijatelji, a neki od njih tek su ovih dana zaključili da je ono što ja radim u svojim predstavama ples. Nakon toliko vremena! Ako želiš pisati o kazalištu, trebaš nešto o njemu znati. Iza predstave Vrijeme ubojica stoji dugotrajan fizički trening. Moja obuka iz glume, akrobatizma, fizičkog kazališta i istočnih plesova trajala je intenzivnih trideset godina. Prilično toga znam i o Grotowskom i o tim sličnostima govorilo se na simpoziju. Proučavao sam tjelesnu glumu i načine kako sve vrijeme glumiti u tom iskustvu tijela. U predstavi Ovaj divlji mrak Nelson je vrlo svjestan lomljivosti vlastitoga tijela, i to je jedan od aspekata kojim sam se bavio. Imao sam suprotno iskustvo, koje sam pokušao prenijeti i na sceni. U jednom prizoru pokazujem to iskustvo umiranja tijela, u kojem još postoji energija. U tom trenutku moj mi se život čini kao krug. I mislim da nije nužno biti tehnički virtuoz, nego je bitno da u svojem tijelu pronađemo nešto što smo izgubili, a što dijete posjeduje. Kao što to posjeduje Bobo. I zbog toga je promišljanje kazališta danas mnogo dublje. Bitna su pitanja što je glumac, gluma, kazalište, kultura u današnjem kapitalističkom svijetu.

Lidija Zozoli