Nepreciznosti u članku Sumnja u identitet

U vrlo poticajnu članku Sumnja u identitet, s nadnaslovom Židovski pisac – tko je to?, ugledni srpski književnik židovske pripadnosti, Filip David, upoznao je čitatelje Vijenca (br. 393) s fenomenom identiteta ili samobitnosti u povijesti suvremene židovske književnosti. U tom kompleksu nalazi se i fenomen tzv. židovske samomržnje. Autoru članka potkrale su se neke nepreciznosti. Neka mi je dopušteno, uz puno poštovanje kolege Davida, upozoriti na njih.

1. Riječ je o Josefu Haimu Breneru (1881–1921), jednom od začinjavaca suvremene židovske književnosti na ivritu i cionističkom pioniru u Palestini. David stavlja Brenera u kompleks koji naziva samomržnja i židovski antisemitizam. Poznat mi je taj fenomen, ali ne postoje dovoljno uvjerljivi razlozi koji bi dopustili stavljanje Brenera u njegove okvire.

2. Filip David Brenera naziva berlinskim izbjeglicom, što nije točno.

Eliezer Ben-Yehuda (1858 – 1922)

3. David piše: »Brener je iz protesta počeo pisati na hebrejskom, koji je u njegovo vrijeme bio zaboravljen jezik kao starogrčki ili latinski«. »Pisao je na jeziku drevnih knjiga, sa saznanjem da to može malotko pročitati, pogotovo nitko od većinskog stanovništva. Vraćanje jeziku koji nije postojao kao jezik čitalaca bilo je zapravo krik očajnika. Sve je uzalud, pa i pisati!« Ni to nije precizno.

Brener je bio židovski književnik, sindikalni djelatnik i cionistički pionir. Rođen je 11. rujna 1881. u Novom Mliniju, Ukrajina. Početno mu je obrazovanje bilo tradicionalno židovsko i judaističko. No pod utjecajem revolucionarnih gibanja u Ruskoj Carevini, homogenizacije ruskih Židova te ideja cionističkog pokreta napušta judaizam u njegovu tadašnjem obliku. Najprije se pridružio poznatoj narodnosnoj udruzi Židova u Ruskoj Carevini poznatoj kao Bund (Savez). No, Bund se cijepa na dio koji će se pridružiti Lenjinu i ruskim komunistima i na dio koji će prihvatiti ideje panžidovskoga laicističkog pokreta za povratak u antičku pradomovinu Palestinu i stvaranje nacionalnog ognjišta, a kada sazriju uvjeti i vlastite nezavisne židovske države. Ta je politička udruga poznata kao Cionistički pokret.

Od 1902. do 1905. Brener je u ruskoj carskoj vojsci. No, kad je izbio rusko-japanski rat, Brener je uz pomoć prijatelja koji su mu pomogli pobjeći preko granice prispio u London (ne u Berlin kako tvrdi F. D.!), gdje je osnovao časopis Ha-meorer (Buditelj, 1906–1907), u kojem je objavljivao prijevode Oscara Wildea, Meterlinga i Šestova. Promatrajući težak život židovskih imigranata, došao je do spoznaje da je njihov bijeg iz Rusije bila zapravo zamjena »jedne vrsti pakla za drugu vrstu pakla«. Napušta London i kraće vrijeme boravi u Lvivu, koji se tada nalazio u sastavu Austro-Ugarske, da bi se 1909. pridružio cionističkim pionirima i preselio u Palestinu, koja se nalazila u sastavu Otomanskog Imperija. Kao cionist pokušao je raditi kao poljodjelac u kibucu, ali zbog zdravstvenih tegoba napušta kibuc i radi kao prevoditelj, književnik i učitelj ivrita. Godine 1911. seli se u Jeruzalem, gdje je u novinama cionističke stranke Poalei Tziyon (Zaljubljeni u Sion) objavio većinu svojih radova. Nakon što su britanske snage osvojile Palestinu, Brener se preseljava u lučki grad Jaffu, gdje se aktivno uključio u kulturni i politički život. Palestinski su ga Arapi ubili 1921. za vrijeme pobune protiv židovskih useljenika.

Esejist, kritičar, prevoditelj, romanist i pjesnik, Brener je bio jedan od najistaknutijih ivritskih pisaca novoga vremena. Odigrao je najvažniju ulogu u procesu premještanja središta ivritske književnosti iz Europe u Erec-Izrael.

Svoju prvu priču, Paht Lechem (Štruca kruha) objavio je na ivritu, ili suvremenom hebrejskom jeziku 1900, nakon koje je uslijedila zbirka kratkih priča 1901.

Izraelska književna povjesnica smatra ga najistak-nutijom književnom figurom Židova u Palestini njegova doba.

Poznata izraelska povjesničarka suvremene ivritske književnosti Hamutal Bar-Josef u studiji Ulomci iz povijesti suvremene književnosti na ivritu piše:

»U prvom desetljeću XX. st. u ivritskoj beletristici mjesto romana zauzela je kratka priča, a realizam je odstupio u korist utjecaja ranog modernizma u pričama Jozefa Haima Brennera, Uri Nisana Hnesina, Davida Hirša Nomberta, Zalmana Šneura i Heršona Šofmana. U njihovim pričama odražava se očaj obrazovanih Židova koji su izgubili vezu s tradicijom, i susreli se s antisemitizmom u ‘rajskim vratima’ ruske kulture. Oni su iskazivali boležljivu osjetljivost, nervozu i sklonost suicidu mladih obrazovanih Židova, židovskog ‘suvišnog čovjeka’ – i vulgarnost židovskog tajkuna, koji pokušavaju ući u rusku kulturu. Najznačajniji prozaik među onima koji su stupili u literaturu u prvom desetljeću XX. st. bili su Uri Nisan Hnesin i Jozef Haim Brenner. Obojica su se rodila u Ukrajini. (...)«

Uz književni rad, Brener je prevodio s ruskog i njemačkog na ivrit i jidiš. Preveo je Zločin i kaznu Dostojevskog, zatim djela Lava Tolstoja. Njegovu peru pripada prevođenje četiriju Čehovljevih priča, eseja Lava Šestova Pretposljednje riječi, Baudelaireovih Pjesama u prozi, a prevodio je i njemačku simbolističku prozu.

Usprkos svemu, do današnjeg dana, zaključuje profesorica Bar-Josef, Brenerovi radovi imaju velik utjecaj na ivritsku književnost.

Eliezer Ben-Yehuda (1858 – 1922)

Budući je riječ o ivritu, želim opovrgnuti Davidovu tvrdnju da je »Brener iz protesta počeo pisati na hebrejskom, koji je u njegovo vrijeme bio zaboravljen jezik kao starogrčki ili latinski«. Brener nije pisao zaboravljenim ili biblijskim hebrejskim jezikom, nego novovjekovnim ili suvremenim ivritom, koji se razlikuje od jezika svetih knjiga. Biblijski ivrit bio je odbačen kao jezik svakodnevne komunikacije još u doba babilonskog sužanjstva i zamijenjen aramejskim, bliskim jezikom, koji je bio lingua franca toga doba. Njegov je leksik iznosio oko šest tisuća jedinica. Osim toga, rabini nisu dopuštali profaniranje svetog jezika u književnosti ili svakodnevnoj komunikaciji. Zbog navedenih razloga Židovi-cionisti, kao i svi ostali Židovi koji su prihvatili zamisao povratka u Palestinu, bili su svjesni poteškoća koje će imati s jezikom kao glavnim čimbenikom nacionalnog objedinjavanja.

Zato su vrlo rano počeli razmišljati o stvaranju novovjekovnog ili suvremenog ivrita. Tako se našao jedan koji je riješio taj problem. Zvao se Eliezer Yitzhak Perlman, poznat pod pseudonimom Eliezer Ben-Yehuda.

Rođen je u mjestu Lužki, danas Bjelorusija. Godine 1878. otputovao je u Pariz na studij medicine, gdje je počeo intenzivno razmišljati o problemu jezika s kojim se suočava njegov narod. Počeo je iznositi u javnost svoju zamisao židovske domovine sa zajedničkim jezikom – hebrejskim. Njegove su ideje objavljene pod pseudonimom Eliezer Ben-Yehuda.

U Parizu se razbolio od sušice. Radi liječenja putuje u Alžir, gdje prvi put susreće Sefarde koji govore hebrejski. Nakon povratka u Francusku nastavlja pisanje o povratku u Palestinu, a kako bi bio uvjerljiv, odlučuje se onamo preseliti. O tome je obavijestio svog dobročinitelja, Shlomu Yonasa. On mu predlaže brak sa svojom kćerkom Deborom, koja je Eliezera učila strane jezike. Eliezer prihvaća ponudu za brak s tom vrlo obrazovanom djevojkom, kojoj je postavio jedan uvjet za brak: jedini jezik koji će smjeti govoriti, i na kojem će odgajati djecu, bit će hebrejski. Deborah prihvaća i njihovo je dijete, sin rođen 1882, prvo nakon dvije tisuće godina rasuća kojem je materinski jezik hebrejski.

Po dolasku u Jeruzalem Eliezer marljivo radi, koristeći se leksičkim bogatstvima antičkog ivrita, aramejskog jezika, ladina, jidiša, latinskog, ali i riječi iz bliskoga semitskog arapskog jezika. Počeo je na novom ivritu izdavati tjednik Zvi (što znači i Najdraža, a temelji se na biblijskom odnosu prema Zemlji Izraelovoj). U svoje novine uključivao je nove riječi. Bio je nadaren kovač novih riječi, tako da ih čitatelji prihvaćaju.

U Palestini se naseljavaju od 1882. nadalje cionistički dragovoljci, koji su oduševljeni Ben Yehudinim radom i spremni su prijeći na novohebrejski jezik, ili suvremeni ivrit.

U to doba počinje raditi na projektu modernoga hebrejskog rječnika. Uz pomoć druge žene Hemde uspijeva prikupiti sredstva s kojima objavljuju rječnik u sedamnaest svezaka, tzv. Thesariuse. Većinu je objavila Hemda nakon Eliezerove smrti 1922. Ben-Yehuda je pridonio prerastanju Židova u naciju. Njegove su zasluge neizmjerne. Bez suvremenog ivrita bila bi nemoguća kohezija nacije koja se stvarala. Tako je jedan narod na osnovi svoga antičkog vjerskog jezika, zahvaljujući genijalnosti jezikoslovca amatera dobio suvremeni jezik.

Đuro Vidmarović