Ne samo za festivale

Ne samo za festivale

»Je li ikad bilo važnije knjige od Don Quijotea, knjige gdje bi se ogledala kriza čovjeka u času njegove najmučnije krize? Je li ikada bilo knjige bogatije, složenije, življe organskim životom, uzbudljivije drhtajima, što se zovu ironija, dijalektika, drama? Je li bilo knjige poetičnije i komičnije? Nikad se toj knjizi neće iscrpsti sadržaj. Iznova će se čitati i o njoj razmišljati u časovima novih kriza te će se u njoj opet nalaziti duboka značenja…« (Jean Cassou)

Prizor iz predstave Doc Hihot i tajanstvene supstance

Kako je u nas, čini se, unatoč svim pa i dobronamjernim mimikrijama kriza jedna od rijetkih pojava u punom kontinuitetu, odnosno u progresiji bez zastoja, na našim kazališnim repertoarima, evo nam svako malo u raznim oblicima, na različtim mjestima, pod izvornim ili različito preinačenim imenima Cervantesova besmrtna Viteza s njegovim često glumački još uspješnijim perjanikom. Domet tih predstava odreda je iznad prosjeka, svaki put barem s po jednim glumačkim ostvarenjem za dugo pamćenje. Od one u Kazalištu lutaka Zadar s redateljem, književnikom W. Heinom iz Poljske, preko Dječjega kazališta u Osijeku s redateljem Zlatkom Svibenom, do nedavne varaždinske s tekstom M. A. Bulgakova iz 1920. u recentnom kajkavskom prijevodu Tomislava Lipljina i režiji Želimira Mesarića. U vrijeme prevlasti kazališnih neuspjeha Don Quijote na pozornici uspijeva. Prizivamo ga valjda s toliko žara i fantazije zato što nam nedostaje: u životu već dulje vrijeme ni njemu, ni idealizmu koji on propovijeda nigdje traga.

Je li se najnoviji potomak Don Quijotea u nas sakrio u katakombe? Draž skrovitosti, ekskluzivnosti i uzajamna povjerenja daje mu, sasvim po mjeri stanovite hermetičnosti teksta, na drugoj reprizi 17. travnja gotovo napola popunjena dvorana Vidre, u koju ste se uputili vidjeti predstavu Nataše Govedić (tekst i koautorstvo režije) i glumaca, koredatelja Branke Trlin i Vilija Matule sa strahom da ste zakasnili i da će vas dočekati natpis odgođeno zbog bolesti glumice, što ćete pročitati kao prodano pet ili sedam ulaznica. No Doc Hihotu se to ne događa. Naprotiv. Ova predstava postaje sve bolja i privlačnija. Glumci su večeras tako sjajni, atmosfera zgusnuta, puna iščekivanja, puluprazna dvorana živa u reakcijama, da mislite kako ste imali sreću izabrati dosad najuspješniju večer.

Nataša Govedić autorica je beskrajnih ambicija. Hoće nemoguće kao i junak njezine drame, kojemu je samoironično preinačila ime u Doc Hihot, jer on je kod nje napola znanstvenik, neutaživo željan saznanja, napola umjetnik koji nas želi osvojiti, nasmijati, navesti da razmišljamo, ili barem da ga slijedimo kao vjerni, štono reče Cervantes čestit čovjekt, ali bez mnogo soli u glavi nerazdruživi Sancho Pansa.

Ne živimo u vremenu umjetnosti. Znanost i tehnologija danas idu brže. Kazališna umjetnost na njih se rado oslanja. To ide tako daleko da je primjerice Italijom nedavno kružila predstava u kojoj je ugledna astrofizičarka starije dobi na kazališnoj pozornici držala predavanje o svemiru, koje je povremeno bilo ilustrirano scenskom igrom slike, zvuka, živoga glumačkoga pokreta. Zainteresiranost je bila tolika da je priznatoj znanstvenici u javnom susretu nakon predstave na festivalu Mittelfest netko postavio i pitanje: Jeste li vi agnostica ili ateistica?

I negdje na početku predstave Doc Hihot i tajanstvene supstance, koju su zajednički režirali autorica i glumci, čuje se pitanje je li na kraju tunela svjetlo ili crna rupa. Pitanja tu ne izlaze iz hladne glave, nego imaju živu, ljudsku prisutnost. Podsjećaju na onu Artaudovu misao o tome kako nikada nitko nije pjevao, skladao, slikao, otkrivao, glumio, plesao… a da time nije krotio pakao u sebi. Bez ljubavi, patnje i žrtve nema kreacije. Upravo to osjeća se u ovoj predstavi. Trojka koja ju je ostvarila izvanredno se međusobno razumije i tu svoju povezanost u zajedničkoj muci i užitku prenosi u gledalište. Scenska slika od dinamičnoga crnoga zastora, bijelih loptica što lete iz glumičinih ruku, pod svjetlom Branka Cvjetičanina uz rafiniran zvuk Nenada Hrgetića i Branka Vodeničara, svedena je na bitno i znakovito. Nije važno znati da su akteri, glumački par Vilim Matula (Doc Hihot) i Branka Trlin (Sancha) u životu bračni par, koji u najuzbudljivijim dijelovima predstave vlastiti život iznosi na pozornicu, jer to što oni čine i kako to čine visoko je iznad privatnosti. Umjetnost glume njihovu osobnu tjeskobu i tihi trijumf radosti čini univerzalnima. Ne treba ni reći da Vilim Matula dominira. Osobito kada stane na koturne. Majstorski zna pokazati razliku između vječnoga i današnjega, Cervantesova genija i mučno prizemne suvremenosti. Dominira bez neugodne monodramske samodovoljnosti, koja glumca navodi na to da i kada zaigra s ansamblom gradi vlastitu predstavu u predstavi. Osjeća se da je Ona uvijek tu, nerazdruživa partnerica koja ne gubi osjećaj tvrdoga tla pod nogama, ali bi voljela poletjeti. Pretvaranjem Sancha Panse u žensko, tom je liku žene koja se mora svega odreći djelomice oduzet ili umanjen smisao za humor, što možda donekle ograničava glumicu, ali ne i predstavu, jer će to Doc Hihot Vilija Matule uvelike nadoknaditi. No Sancha je ta koja će se spomenuti glumčeva prvoga, velikoga mladenačkoga bljeska u ulozi Lucifera Juvančićeve predstave Ecce homo na Dubrovačkim ljetnim igrama i citirati to mjesto crkvenoga prikazanja s neizrecivim bolom i gorčinom.

Predstava ima sve šanse obići kazališne festivale. A dalje? Hoće li ovako blistavo pokazan rast kreativnih mogućnosti dati glumcima, jer njima vrijeme najbrže prolazi, pravodobno nove prilike, egzistencijalno povoljnije od okvira privatne produkcije? Ili je jedna od karakteristika naših neprolaznih kriza i to što najdarovitiji i najsposobniji, sve tamo od Svena Laste do Edite Majić (koju su mediji naglo zapazili tek zbog senzacije odlaska) i mnogih manje poznatih glumaca tradicionalno ostaju postran? Na štetu svih koji volimo kazalište.

Marija Grgičević