Mržnja jača od ljubavi

Mržnja jača od ljubavi

Yasmina Khadra suvremeni je francuski pisac alžirskoga podrijetla; 53-godišnji autor više od deset romana, koji je međunarodni ugled stekao trilogijom djela posvećenih sukobima u arapskom svijetu – u Lastavicama Kabula Khadra piše o talibanskoj diktaturi u Afganistanu, u Sirenama Bagdada bavi se Irakom nakon američke vojne intervencije, dok u romanu Atentat tematizira izraelsko-palestinski sukob. Inače, Yasmina Khadra ženski je pseudonim iza kojeg se krije, odnosno do prije desetak godina krio se Mohammed Moulessehoul, časnik alžirske vojske koji je pisao pod izmišljenim imenom kako bi izbjegao vojnu cenzuru svojih djela, a svoj je pravi identitet otkrio u autobiografskom romanu Pisac, koji je objavio u Francuskoj, nakon napuštanja vojne službe i preseljenja iz Alžira.

Roman Atentat za pripovjedača ima Palestinca koji živi u Izraelu, ugledna kirurga Amina Džafara, koji se, kako smatra, uspješno integrirao u židovsku sredinu. Roman započinje in medias res, prizorom atentata kojim se bombaš-samoubojica raznio u restoranu u središtu Tel Aviva, ubivši devetnaest osoba. Kirurga Amina zatječemo na radnom mjestu u bolnici, gdje zbrinjava brojne teško ranjene žrtve tog atentata, da bi kratko nakon povratka kući bio pozvan natrag u bolnicu kako bi identificirao tijelo svoje žene Sihem, koja je, kako saznaje, također stradala u toj samoubilačkoj bombaškoj akciji. No ispostavlja se da Sihem nije bila kolateralna žrtva bombaškog atentata, nego je upravo ona, prema saznanjima policije, bila bombaš-samoubojica; preodjevena u trudnicu ona je ispod trudničke haljine nosila skrivenu bombu koju je aktivirala usred restorana, ubivši sebe i još mnoštvo izraelskih civila, među kojima i velik broj djece. Za njezina muža to saznanje nevjerojatan je šok jer se on osim s gubitkom supruge suočava i sa saznanjem da o ženi s kojom je živio i koju je neizmjerno volio mnogo toga nije znao; suočava se s činjenicom da je zapravo živio sa strankinjom, s fundamentalistkinjom koja je živeći uz njega vodila tajni život koji on nije mogao ni naslutiti. Osim šoka i osjećaja prevarenosti zbog saznanja da je on, svojom profesijom i vokacijom određen da spašava živote, živio sa ženom koja je prihvatila smrt drugih kao svoj cilj, Amin se suočava i s okrivljavanjem okoline – kolege u njemu počinju gledati neprijatelja, a njegova integriranost u židovsku sredinu ispostavlja se tlapnjom.

Nakon što se koliko-toliko sabrao od šoka i tuge, Amin putuje na Zapadnu obalu, u svoj i ženin rodni kraj, kako bi iznašao razloge koji su je naveli na takav čin, a možda i pronašao ljude koji su na nju utjecali. Susrećući se s članovima svoje i ženine obitelji Amin se ponovno suočava sa siromaštvom koje je preseljenjem u velegrad izbjegao i zaboravio, prisjeća se odrastanja i ljudi koje je napustio i rekreira vlastitu prošlost od koje se nastojao distancirati te se suočava s dijelom svoga identiteta koji je potisnuo i zanemario. Istodobno on se ponovno suočava i s predrasudama od kojih je nastojao pobjeći; susreće ljude koje je život natjerao da svijet promatraju kao arenu, kao vječno odmjeravanje snaga, primorani prihvatiti rat i osvetu kao neizbježnu životnu sudbinu. No isto tako Amin se suočava i s vlastitim licemjerjem, svjestan da je živio u lagodnu spokojstvu svoje čahure, zatvarajući oči pred stvarnošću i utvarajući si da ono što ne vidi i što nije dio njegove svakodnevice i ne postoji. U takvoj protagonistovoj poziciji raspolućenosti između zahtjeva zajednice i vlastitih, osobnih, intimnih htijenja i ambicija autor zapravo suprotstavlja Istok i Zapad, trudeći se život prikazati u svoj njegovoj složenosti i zamršenosti, da bi roman efektno zaključio potresnom i pesimističnom završnom scenom ponavljanja nasilja koja sugerira ukopanost u rovove mržnje i sukoba kao trajnu sudbinu tih prostora.

Autor je dojmljiv u dočaravanju suprugove boli zbog gubitka žene i u apostrofiranju zbunjenosti i iznenađenosti njezinim djelovanjem, a vješt je i u oslikavanju protagonistova bolna suočavanja s urušavanjem vlastite identitetne arhitektonike; roman obiluje ganutljivim dionicama ratnog stradanja, spaljenih zgrada i ljudskih pogleda obojenih tamom mrtvačnica; nisu izostale ni kritički intonirane strelice spram medija i TV-kuća »u konstantnoj potrazi za unosnim užasom« kao ni gdjekoja zanimljiva i lucidna esejistička opservacija (npr. dionica posvećena odnosu liječnika spram smrti i samoubojstva). Trilerski otponac zapleta (Aminova potraga za ljudima s kojima je njegova supruga surađivala) i elementi on-the-road-estetike (s već spomenutim brojnim filmičnim scenama – eksplozije, ruševine, itd.) pritom sugeriraju i ekranizacijski potencijal. Ipak, Aminova žena, oko koje se vrti cijela priča, do posljednje stranice ostaje papirnatim književnim konstruktom, neuvjerljive i nedovoljno elaborirane motivacije, što može biti shvaćeno kao odraz Aminove nemogućnosti prihvaćanja njezinih postupaka, ali je pogubno za koherenciju i uvjerljivost teksta. Također, brojni drugi likovi ostaju tek glasnogovornicima ideja i ne uspijevaju zaživjeti kao protagonisti od krvi i mesa, a autor na tome kao da se i ne trudi. Roman sadrži i prekobrojne deklamatorske, docirajuće dionice, kojima je jedina svrha objašnjavalačka; autorova je nakana Zapadu približiti odnose među zaraćenim stranama te pokušati razložiti njihova gledišta i uzroke sukoba, ali to čini na literarno nenadahnut i nezanimljiv način, uz odveć očitu konstruiranost i bez stilske nadgradnje, srodnije žurnalističkom negoli književnom tekstu. Glad tzv. Zapada za takvim štivom razumljiva je i očekivana, što potvrđuju velike naklade Khadrinih romana i prijevodi na više od petnaest jezika, no razlozi tog uspjeha izvanknjiževne su naravi. Sličan je slučaj bio i, primjerice, s bosanskohercegovačkom ratnom prozom, ali Jergovićeva, Šehićeva, Karahasanova ili Mlakićeva djela ipak ne ostaju tek na informativnosti i sadrže literarnu kvalitetu te su pisana na umjetnički mnogo zreliji i dojmljiviji način pa svakako zaslužuju barem djelić inozemnog uspjeha koji, s mnogo manje razloga, uživa autor Atentata.

Božidar Alajbegović