Lapsus memoriae

Gospodine glavni uredniče,

Tipičnom, na sreću i rijetkom pogreškom, u blagu latinskoga jezika znanu kao lapsus memoriae, zabuna u pamćenju, prouzročio sam neugodnost najprije sebi, a onda i Vama i Vijencu. Naime, pišući u povodu desete godine od smrti pokojnoga mi prijatelja akademika Nikole Milićevića.

Lucićevu pjesmu Jur ni jedna na svit vila pripisao sam Hektoroviću. Neznanje ne može biti jer sam najmanje petnaest srednjoškolskih naraštaja ispratio čitanjem i razglabanjem ljepote i značenja te pjesme kojoj je autor u svim čitankama jasno naznačen, a i spominjani česti razgovori s prijateljem o njoj isključuju takvo što. No, možda nije ni lapsus memoriae, nego ono mnogo gore: prevelika samouvjerenost da sve to imam u malome prstu, pa… Dogodilo se nedavno da je jedan antologičar čitav jedan izbor pjesama stavio pod ime drugog autora… Iz raznih obzira nitko to nije spominjao, a i ona najvažnija naša antologija i jedina bez pristranosti (Zlatna knjiga…) imala je u jednom izdanju sličnu pogrešku, baš je Milićević na nju bio upozorio… Nije to bila moguće ta vrsta pogreške, nego banalniji lapsus calami (zabuna u pisanju, greška pera).

Sve to, naravno, nije opravdanje, moguće ni objašnjenje, postoje možda i neke sile nečiste, neki usud, ali isprika i Vama i čitateljima Vijenca, u trenutku kada mi se on čini sve značajnijim novinama – svakako jest. Ne ponovilo se!

Bio sam na putu kada je taj broj Vijenca izišao i tek sam naknadno spoznao pogrešku!

Stijepo Mijović Kočan