Krug kao matrica života

Krug kao matrica života

Samo godinu dana nakon što je u Dioklecijanovim podrumima predstavila svoju izložbu Aurum, splitska umjetnica Gloria Oreb ponovno ulazi u Podrume, u »prostor unutrašnji, nalik rudniku...« i iskapa »…svjetleći odraz neba, skrivene kristale i tragove metala...«

Ovoga puta bavi se nebeskim, kozmičkim ritmom i dinamikom svemira. Koristeći se geometrijskom podatnošću kruga, koji je u središtu njezina likovnog promišljanja, umjetnica objedinjuje prostor i vrijeme. Krug je, rekli bismo, najdemokratskiji geometrijski lik, čije točke stoje na ravnopravnoj udaljenosti od točke središta. U mnogim religijama i kulturama krug je najsavršeniji lik, simbol početka i kraja, on je nešto definirano, završeno, ispunjeno.

A možda je, uostalom, i kružno kretanje poput vremena, bez početka i bez kraja, traganje za ishodištem, polazištem, ali i neizbježni dolazak, završetak, kraj. S koje god točke na krugu mi krenuli, uvijek dođemo na istu točku polazišta. Tako se mjesta početka i svršetka dodiruju, susreću. Međusobno se eliminiraju, preklapaju.

Iluminacije - podrumi

Za umjetnicu krug je jedan od magijskih simbola koji, zacrtan oko nje, štiti od negativnih sila. Na taj način autorica i publiku uvlači u kozmičke kružne sile dok se osjeća nemoćnom pod nebeskim beskrajem, pred duhovnom, nevidljivom i transcendentalnom snagom Svijeta.

Je li vrijeme umjetniku najgori neprijatelj? Ograničava li ga prolaznost? Možda!

Možda je upravo zato Gloria Oreb radove postavila u lapidarnim i drevnim, antičkim Dioklecijanovim podrumima? Želi li ona da njezine iluminacije postanu svojevrsni bezvremenski zapisi ili je to njezin način komunikacije s publikom u kojoj se služi simbolima (krug) i lepezom asocijacija metafizičke snage?

Iluminacije Glorije Oreb nisu ilustracije, niti su one tek pojašnjenja teksta. U njezinu radu iluminacija kruga postaje univerzalni arhetip: spoj materije i duha, Zemlje i Neba. Kombinirajući veće i manje krugove, pune i isprekidane kružne linije, umjetnica stvara slike – iluminacije Sunca i njegova sustava. Uvučeni u igru Univerzuma i sami letimo kružnim putanjama i nebeskim stazama, živimo vlastite mikro- i makrosvjetove u kojima je uvijek živo, nikad isto. Ide se naprijed, naprijed.

Neki umjetnici imaju naviku postavljati pitanja, dok drugi nude sigurna i provjerena rješenja i odgovore. Za one prve smisao je baš u pitanjima, u nemirima, u istraživanjima, dok drugi smisao nalaze u transcendenciji, kontemplaciji, provjerenom iskustvu... Kako čovjek ipak nije poput kruga (zacrtan, zadan..), a prema Jaspersu biti čovjek znači postajati čovjekom, u radovima Glorije Oreb na tragu smo baštinjenih, sigurnih i čvrstih vrijednosti kao jamčevine budućnosti. Njezino postajati čovjekom očituje se u očuvanju onih vrijednosnih ideala koji su danas premješteni na marginu. U postmodernoj kulturi čovjek teško može vjerovati bilo komu, teško nalazi temelj, cilj i smisao, s nepovjerenjem gleda na široke hedonističke i utilitarističke perspektive. Nije dobro iscrpsti energiju u besmislenoj borbi između humanizma i pragmatizma, no najgore je odustati, predati se. Zlo je kad se pobrkaju umjetnički i materijalni kriteriji, kad se umjetnik odluči vegetirati pa se ogrne plaštem službenog mišljenja i estetsko-moralne kategorije sljubi s materijalnim, egoističnim rješenjima. Istina, tada manje boli glava jer utopiti se u konvencionalne formalne okvire jamči koliko-toliko sigurnu egzistenciju.

Čovjek ipak nekakav smisao treba imati bilo da je taj smisao u prihvaćanju ponuđenih ili u traganju za novim smislenim matricama. Čovjek ne smije dopustiti da bude slijepi putnik na vlastitom brodu. Stvaralaštvo i estetsko poimanje istine u sebi nosi princip koji su stari filozofi zvali bios theoretikos (misaoni odnos prema bitku). Dakle, nema gotovih ni jednoznačnih istina, pa ni na (u) krugu. Zato s lakoćom slijedimo putanju geometrijskoga kretanja mlade umjetnice koja je, izbjegavajući nemir sinusoidnoga kretanja, izgradila ravnotežu u jednostavnoj morfologiji. Umirivši radoznalca u duši, ostvarila je estetiku gotovo obredne jednostavnosti služeći se akromatskom crnom, uvažavajući dinamiku, ritam i proporciju.

Gloria Oreb nije izdala svoje slikarsko pregnuće koje je pronašla u svijetu ambivalentnih simbola Sunca i Mjeseca, astroloških znakova, praelemenata Vatre, Vode, Zemlje, Zraka i Etera... Svijetu kaosa (ne-red) ona suprotstavlja kozmos (red), ali ne u dogmatskom licu nepromjenjive istine, nego reproducirajući beskrajne varijacije odnosa među krugovima. Krug jest (ali i nije!) relikvija. Za umjetnicu on jest, ali i nije, nepouzdan labirint, a putovanje po kružnici ipak nije tek jednolično gibanje kazaljke na satu. Istina je da često tražimo jedno, a dobivamo drugo. No to i nije uvijek besmisleno jer ono drugo ne mora biti nužno lošije od onoga što smo na početku tražili. Tu zabludu razblažuje poruka koju nudi izložba: istina će, bez obzira na ime, prokrčiti put do nas. Ljudi su skloni držati se čvrsta, utrtoga, pa nam je neizbježno kretanje po matrici kruga. Jedan pogled ustranu, jedan preuzetan susret, pokaže se kao iskorak, pa čak i pad.

Vanja Škrobica