Fabrio i Rijeka

Fabrio i Rijeka

Poniranje je to, razumljivo, u vlastitu svijest i podsvijest, beskrajno i neprekidno lutanje vlastitom dušom, preispitivanje svoje savjesti i svojih uspomena

Jedna stara dubrovačka poslovica glasi: »Ono što ti nije suđeno, iz ustiju će ti ispasti, a ono što ti je suđeno, iz Indije će ti doći«. Čini se da su stari Dubrovčani uistinu imali pravo, tvrdeći da se od usuda, sudbine, ćudljive držićevske gospođe Fortune, ne može pobjeći. Pa zato onda od nje valj-da i ne treba bježati. Ionako će nam se dogoditi ono što nam je zapisano u zvijezdama, koliko god mi to htjeli ili ne, koliko god mi to pokušavali izbjeći. Doći će nam odakle možda najmanje očekujemo, ako treba i »iz dalecijeh Indija«, kako bi kazao Marin Držić u prologu Dunda Maroja. Nama i našim životima, dakle, oduvijek ravnaju neke nepoznate sile, povlačeći negdje odozgo svoje nevidljive konce, rukovodeći našim djelovanjem. One nama upravljaju od trenutka rođenja i prate nas do posljednjega trenutka našega zemaljskoga postojanja i prisutnosti na ovome svijetu.

U slučaju književnika Nedjeljka Fabrija, u čijem se genetskom kodu na sretan način susreću, dodiruju i prožimaju slavenske i romanske komponente, biološki sustječu dvije različite rijeke, također jasno opažamo utjecaj zagonetnih i neobjašnjivih, moćnih Fortuninih sila. Njemu su njegove vile Suđenice, još dok bijaše u kolijevci, upravo zato što su kod njega osjetile da nije riječ o običnom smrtniku, već pjesniku i sanjaru, čovjeku poletna i maštovita duha, namijenile nešto osobito, nešto što ipak nije svakome dano. Odredile su da će on čitavoga života ostati kao pupčanom vrpcom povezan s jednim gradom, jednim povijesnim i mentalnim sklopom, jednim osebujnim »ludilom povijesti«, ali i neiscrpnom inspiracijom koju poznajemo pod imenom Rijeka, Reka, Rika, Senjska Rijeka, Flumen, Fiume, Fijuma, Fjuma, Sankt Veit am Pflaum.

Premda je svjetlost dana ugledao u gradu pod Marjanom, pod južnim dalmatinskim suncem, u njegovu će životu presudnu ulogu ipak odigrati Rijeka, grad u kojem će provesti djetinjstvo i mladost, najvažnije formativne godine. Splićanin rođenjem, Zagrepčanin svojim sadašnjim i već tridesetpetogodišnjim domicilom, Fabrio je bio i ostao prije svega Riječanin, prema vlastitome osjećaju, ali i u percepciji suvremenika. Dapače, uz njegovo se ime grad na Rječini povezuje kao nešto logično i prirodno, nešto samo po sebi razumljivo. Fabrija bez Rijeke i Rijeku bez Fabrija ne možemo ni zamisliti. Njihovi su se identiteti na neki način čvrsto povezali, isprepleli neraskidivim simboličkim nitima međusobnoga uzajamnog povijesnog dijaloga, zajedničkim propitivanjem i »vježbanjem života«.

Između Rijeke i Nedjeljka Fabrija možemo prema tomu govoriti kao o dubljoj, sudbinskoj povezanosti. Upravo je ta veza, bremenita emocijama i uspomenama, duboko osobna, sudbinska ljudska relacija između jednoga čovjeka i jednoga grada, fizički međusobno odvojenih ali duhovno čvrsto povezanih, bila nekom vrstom humusa na kojem izrasta neobično visoko, razgranato i plodonosno literarno stablo. To impozantno stablo raslo je i napredovalo postojano tijekom dugih godina, donoseći na svijet obilje književnih plodova. O svakome od tih plodova pisalo se i govorilo u našoj kritici, izrečeni su o njima već brojni sudovi, brojna mišljenja.

Historijske panorame

Fabriovi su povijesni romani bogate historijske panorame, sinteze dugogodišnjeg njegova bavljenja poviješću hrvatsko-talijanskih odnosa tijekom devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Kako bi stvorio što bolji historijski dojam i vjerodostojnost, ostvario žargon autentičnosti, kako bi rekao Adorno, on se već u prvom romanu Vježbanje života obilno koristio izrescima iz novina, pismima, saborskim zapisnicima, receptima, molitvama, nazdravicama i lirskim citatima. Taj svojevrsni tekstualni patchwork dopunjava glavnu fabularnu liniju, odnosno kronologiju jedne tipične riječke građanske obitelji, čiji članovi tijekom vremena doživljavaju svakovrsne ideološke metamorfoze. Ta Familienfuge neka je vrst hrvatske inačice slavnih obiteljskih saga o Buddenbrookovima, Forsyteima i Thibaultovima.

Igor Mandić nazvao je jednom prigodom Nedjeljka Fabrija »historom historijskih histerija«. U riječkom je slučaju historija doista često poprimala oblik histerije. Stoga su i njene kronisterije, odnosno kronike tih histerija, neobično poticajan predložak za različite književne obradbe, počevši od Careve Danuncijade do Fabriovih povijesnih romana, u kojima političko ludilo povijesti izravno upravlja sudbinama pojedinaca i čitavih obitelji, ispunjavajući im duše neizrecivom tugom i patnjom, gubitkom vlastite slobode, domovine ili čak povijesnog identiteta. Prevrati, ratovi, revolucije, ideologije, egzodusi, progoni ostavljaju iza sebe trajnu pustoš i bol u svijesti onih koji su ih na svojoj koži morali osjetiti. U Berenikinoj kosi, obraćajući se svome romanesknom junaku Filipu u zatvorskoj ćeliji, Fabrio jedno poglavlje zaključuje sljedećim riječima: »Ugrađujem te posljednji put u ovu familienfuge, u koju smo svi upregnuti, svi u istom redu. Jer i ono malo duše što je čovjek ima, dano mu je da mu bude još teže.«

U Rijeci je okrutnost povijesti iza sebe zasigurno ostavila rane što teško i vrlo sporo zacjeljuju. Ako uopće i možemo govoriti o njihovu konačnom zacjeljivanju, jer su isuviše duboke i bolne. Fabrio pak, kao sudionik i svjedok te nimalo idilične povijesti, one burne poslijeratne njene epizode, o njoj progovara autentičnim glasom svoje umjetnosti. On, koji je Rijeku imao prilike upoznati iznutra, iz njene prave perspektive, iz njene najdublje, ljudske biti, tu će svoju poetizaciju njena urbanog, psihološkog, povijesnoga i kulturnog konteksta učiniti na jedinstven i neponovljiv način. Njegov je glas autentičan stoga što je u njemu prisutna individualna tragičnost, bol što jednom bijaše iskreno proživljena i proosjećana.

Fabriovo »čitanje grada« zapravo nastoji demistificirati povijest i njenu političku mitologiju, razotkriti njezine lažne koprene, strašne i pogubne zablude, kako bi u svemu ponovno otkrio čovjeka i njegovu istinu. U kolopletu dramatičnih historijskih zbivanja taj pojedinac, taj Riječanin i Fijuman, uvijek je ostao nevidljiv i nejasan. No i on ima svoje srce i dušu, strepnje i ljubavi, svoju jedinstvenu obiteljsku sudbinu, intimnu dramu. I upravo ta pojedinačna sudbina, individualna dimenzija i pogled na stvarnost, podjednako je legitimna kao i kolektivna, opća dimenzija. Čovjek kao pojedinac, baš kao i narodni kolektivitet, ima pravo na svoj glas u općoj orkestraciji povijesnih zbivanja. I to pravo on nikada ne može izgubiti niti ga ikada itko može dokinuti. Ako on to pravo i svoj glas nije uspio ostvariti ili artikulirati u politici, koja ionako uvijek gleda vlastite interese, pretvarajući običnoga čovjeka u njihovu tragičnu žrtvu, onda obični čovjek, prije ili kasnije, ipak dolazi do glasa i to baš u mediju književnosti.

Fijumanski brzi

Osvrnemo li se na Fabriov curriculum vitae, barem onaj njegov dio koji se odnosi na Rijeku, zamijetit ćemo zanimljivu i znakovitu konstantu. Mladić koji je nekoć putovao fijumanskim brzim, kako bi volio reći Krleža, od riječke željezničke stanice do glavnoga zagrebačkog kolodvora, danas se, kao sedamdesetogodišnjak, istim vlakom opet rado vraća, kada god može, u suprotnom pravcu, kako bi pohodio grad svoje mladosti, ponovno obišao neka draga mjesta i obnovio stare uspomene. Fabrio se zapravo neprestano vraća kući, svojoj pravoj kući, onoj koja ostaje njegovim istinskim duhovnim izvorištem i ishodištem. Tek kada se odijelio od te kuće, mogao ju je, iz daljine, bolje sagledati, razumjeti, čak i više zavoljeti. Rijeka pripada onim gradovima koje njeni sinovi i kćeri, nažalost, tako često napuštaju. No, oni je nikada ne zaboravljaju. Rijeka čak postaje predmetom njihove opsesivne žudnje i čežnje, njihova slaba točka. Jednom Riječanin, zauvijek je Riječanin.

Krležijanska metafora fijumanskog brzog, koje se sjećamo iz Zastava, još jedne monumentalne književnopovijesne freske, čini se vrlo prikladnom za slučaj Nedjeljka Fabrija, književnika koji godinama već putuje na istim riječko-zagrebačkim relacijama, po dobro poznatim zemljopisnim koordinatama, u vlaku koji sobom put Primorja nosi miris narcisa što rastu oko Skrada. Putuje on tako od postaje do postaje, oblikujući svoj imaginarni univerzum, od jednoga do drugog teksta, od knjige do knjige, od ogleda do ogleda, od romana do romana, i uporno se pokušava približiti svojoj zagonetnoj Sfingi. Poniranje je to, razumljivo, u vlastitu svijest i podsvijest, beskrajno i neprekidno lutanje vlastitom dušom, preispitivanje svoje savjesti i svojih uspomena. U unutarnjim monolozima i dijalozima, u razmišljanjima i sanjarenjima, što se razvijaju slobodno, kontrapunktalno, kao u kakvoj fugi, oblikuje se stilski uvijek dotjerana i prepoznatljiva fabrijevska rečenica, osebujna po svome duktusu, ritmu i patosu, svojoj unutarnjoj tenziji i dramatičnosti.

To njegovo putovanje, stvarno i imaginarno u isti mah, probija čvrste granice između pojedinca i kolektiva, etosa i etnosa, misaonosti i emotivnosti, prošlosti i sadašnjosti, između sna i jave. Potraga za istinom, to nimalo jednostavno »štavljenje štiva«, nastavlja se, kroz poznate prostore i nepoznata vremena, kroz nepoznate prostore i poznata vremena, sve do današnjega dana. Priča koja pritom nastaje uvijek kao da se neprestano nadopisuje na temeljnu partituru s prepoznatljivom idejom. I zato onda slijede pred našim očima, kao u srednjovjekovnom moralitetu s alegorijskim junacima: Fluminensia prima, Fluminensia secunda, Fluminensia ultima. Rijeka i opet nanovo Rijeka. Uvijek ista a opet nekako različita, drugačija, strana. Poput fatamorgane što treperi negdje daleko na pustinjskom obzorju. Rijeka Fabriju, u igri povijesti i sadašnjosti što nam neprestance nekako nestašno izmiču iz vidokruga pa čak i svijesti, kao da uvijek iznova otkriva neka nova, nepoznata lica, nove mogućnosti, nova »vježbanja života«.

Genius loci

U tome trajnom susretanju pisca i jednoga grada ima posebne simbolike, nečega ritualnog, neke duboke pobožnosti, nečega mističnog i osobitog. Ono što Nedjeljka Fabrija privlači možda nije toliko »jučerašnji grad«, o kome u stihovima pjeva Nikica Polić, pa čak ni možda ovaj današnji grad, u kome žive neka druga lica, neki drugi klinci, nova mladost. Ono što Fabrija postojano privlači Rijeci zasigurno je njezin jedinstven i neponovljiv genius loci. Nevidljiv duh i zaštitnik ovoga grada koji spokojno drijema negdje u krošnjama platana na Fiumari, obasjanima blagim jesenjim suncem, ili se skriva negdje u polusjeni fontane na Koblerovu trgu, pod starim Orlojem, ili pak lebdi negdje gore visoko, među visokim tamnozelenim čempresima na Kozali.

On je poput onog Heineova Boga koji negdje iz visokih nebeskih loža promatra kazališnu predstavu u kojoj svi sudjelujemo. I gledajući nas taj Heineov Bog silno se zabavlja, te povremeno iz njegove lože odjekuje gromoglasan smijeh. Možda i naš riječki genius loci u istom božanskom kazalištu ima malu povlaštenu ložu iz koje nas veselo promatra. Taj nestašni duh mjesta, zaštitnik njegova povijesnoga trajanja, prisutan je posvuda, ali ga mi ne vidimo, već ga osjećamo. O njemu svjedoče jedino pjesnici, što u sebi nose djetinju vedrinu i staračku mudrost.

Prisutnost toga nevidljivog duha i zaštitnika reckog i šušačkog, ričkog i fijumanskog osjećamo u tajanstvenu noćnom mrmoru valova pod Pećinama i refulima bure ispod Trsata. I kada utihnu udari bure, odnekud se čuju nježni i sjetni zvuci violončela. Netko negdje zanosno izvodi stavak Allegro con brio. Zvuk violončela širi se kroz tamu, čas jače, čas tiše, noseći i vedrinu i tugu. Glazba je to u hladnoj noći, dok blistav mjesec sja visoko nad usnulim gradom, nad Učkom i Kvarnerom. Zvuk violončela u noći potom postaje sve tiši i tiši, te konačno nestaje. I na trenutak, sve je opet tiho i spokojno, u hladnoj noći s jasnom mjesečinom i nebom osutim zvijezdama. Upravo kao u Leopardijevim stihovima: »Mila je i jasna i bez vjetra noć, / dok nad krovovima lebdi i sred vrtova / počiva tiha mjesečina, / a izdaleka vedra svaka je planina. / O draga moja, sve su ceste nijeme, / dok po koja rijetka svjetiljka / osvjetljava prozore.« Zatim taj idiličan mir odjednom nestaje i ponovno se čuju refuli bure ispod Trsata.

Allegro & penseroso

Fabrio pripada književnicima koji razmišljaju na glazbeni način. Njegovi su povijesni romani Vježbanje života i Berenikina kosa strukturirani, zamišljeni i oblikovani kao u glazbenoj tehnici kontrapunkta. U njima se, gotovo kao u baroknoj ili manirističkoj poetici i viziji, izmjenjuje svjetlo sa sjenom, prošlost sa sadašnjošću, radost s tugom, miltonovski allegro miješa se s melankoličnim penserosom, epsko pripovijedanje s lirskim pasažima, statika s dinamikom. Slike, motivi i situacije variraju se kao u glazbenim dionicama i zamislima. Kada bi književna kritika bila u stanju govoriti jezikom glazbe, onda bi zasigurno na pravi način opisala i rastumačila ono što se zapravo dešava u Fabriovim djelima. Bilo bi podjednako tako zanimljivo poslušati kakvu sonatu, simfoniju ili tokatu nadahnutu kojim od njegovih proznih ostvarenja. Ili pak pokušati napraviti glazbeni »prepjev« njegovih najpoznatijih romana.

La vida es sueňo, rekao je davno Calderón de la Barca. Život je san. No, ako je život san, što je onda uopće java? Što je onda povijest? San ili java? Što je čovjek? Što je život? Život su putovanja. Stvarna ili imaginarna. To su naši odlasci i dolasci. Neprestano nekud bježimo i vraćamo se, tražimo nešto i pronalazimo, kružimo tako u prustovskoj potrazi za izgubljenim vremenom, za vlastitim korijenima i identitetom. Shakespeare u Kralju Learu veli: »Čovjek mora prihvatiti / svoj odlazak sa ovoga svijeta kao i svoj dolazak. / U zrelosti je sve.«

Fabrio i Rijeka jedno su drugome suđeni. Fabrio je bio i ostao riječko dijete, dijelom onoga bratstva koje su u našemu gradu nekada zvali inklita mularija, časna mularija. A ta temperamentna riječka »mularija« uvijek je, u svakoj generaciji, imala ponekog sjajnog pojedinca. Na taj nam se način književnik Nedjeljko Fabrio otkriva kao duhovni nasljednik i baštinik jednoga Marijana Derenčina, jednoga Ivana Dežmana, jednoga Frana Pilepića, jednoga Rikarda Lenca i tolikih znamenitih Riječana, nerijetko nažalost i nepravedno zaboravljenih. Osobita je to i rijetka čast, a rekli bismo i povlastica.

I tako sve opet može krenuti po dobro znanom i ustaljenom redoslijedu zbivanja, polako ali sigurno: zvižduk vlaka, brujanje lokomotive, pokret vagona, monotono kloparanje teških i tamnih kotača u noći. Putovanje se nastavlja. Kompozicija kreće prvo lento potom andante i napokon presto, prestissimo. I onda, da capo al fine. Poput neumorne Fabriove potrage za nepovratno iščezlim, a ipak toliko još prisutnim vremenom. Do sljedeće postaje. Do novoga eseja. Do novoga romana. U dobro nam poznatom, dragom, starinskom ritmu Krležina fijumanskog brzog.

Irvin Lukežić