Dame izvode jazz

Dame izvode jazz

Pod već poznatim imenom Jazzarela u dvorani zagrebačkoga ZKM-a od 2. do 5. travnja održano je četvrto izdanje Ghetaldus All Women Jazz Festivala, revije od četiri odvojena cjelovečernja koncerta posvećene ljepšem spolu u jazzu. U njihovoj su sjeni potpuno neopravdano ostali instrumentalisti, muški članovi malih pratećih sastava. Sam je početak cijele revije pripao gostu-vibrafonistu Bošku Petroviću, koji se nakon izvedbi skladbi All Blues i My Funny Valentine, izvedenih uz ritam-sekciju, te najave prve gošće Gabi Novak, povukao s pozornice.

GABI NOVAK

Gabi Novak (Berlin, 1936) na presici uoči revije izjavila je da će, suprotno nekim napisima, programski ostati vjerna samoj sebi. I ostala je, što je i njezin nastup u potpunosti potvrdio. Bio je to pravi i pošteni odgovor pa i poruka svima koji se povremeno trude prvu damu naše estrade gurati u područje jazza. U programu smo ipak čuli osvježene verzije balada njezina stalnog repertoara, za koje je i sama u preopširnoj konferansi naglasila da datiraju s početaka njezine karijere. Riječ je o melodijama iz mape američke popularne pjesme; Moonlight In Vermont, My Funny Valentine, Misty, Someone Who Watch Over Me, kojima se poslije pridružila i Intima Miljenka Prohaske, pa čudi da taj repertoar standarda nije tijekom desetljeća osvježila makar jednom izrazitijom jazz-temom. Sav se ostali dio programa Gabi Novak sastojao od uspješnica njezine estradne karijere u novim džezističkim obradama okretnoga gitarista Ante Gela, u kojima je nedostajalo za jazz nužnih baznih linija, a koje su više negoli korektno izveli ponajbolji zagrebački džezisti, trubač i krilničar Davor Križić, alt-saksofonist i flautist Miro Kadoić, tenor i sopran-saksofonist Saša Nestorović, preporođeni zreli pijanist novoga toucha s iskustvom u radu s estradnim zvijezdama Matija Dedić, kontrabasist Mladen Baraković i bubnjar Kruno Levačić te i aranžerski predviđen Zagrebački gudački kvartet. Kad se u jednom trenutku Gabi Novak odlučila preodjenuti, članovi su All Stars Ansambla došli na svoje, opalivši žestoko i s izvrsnim solima temu Johna Coltranea Impressions. Nastup Gabi Novak, koja i dalje izvrsno intonira i kontrolira glas, mogli bismo opisati kao koncert popularnih melodija zaogrnutih jazzom.

GRACE KELLY

Gracilna i za jazz neprijeporno nadarena tinejdžerica korejskoga podrijetla, alt- i sopran-saksofonistica i vokalistica. Prvi CD snimila je kao dvanaestogodišnjakinja. Neopterećena generacijskim razlikama Grace Kelly kreće se u široku stilskom, na be-bopu sagrađenu repertoarnom rasponu jazza, od standarda i bluesa do vlastitih skladbi, od kojih je prvu napisala u sedmoj godini! Nakon učenja glasovira i pohađanja čuvenih glazbenih škola, New England Conservatory i Brooklyn Music School, nastavlja usavršavanjem kod glasovitih alt-saksofonista Leeja Konitza i Jerryja Bergonzija, ne zaboravljajući kao vokalistica glas i swing svog uzora Nata Kinga Colea. Zagrebački je nastup Grace Kelly započela efektno izvedbom standarda I’ll Remember April, nastavljajući s temama Caravan i Round About Midnight te svojim originalima Why Is It You, One To One i Do We Ever Really Forget, a u njezinoj smo novoj verziji čuli i jamačno najveći blues- i jazz-hit Percyja Mayfielda, Please Send Me Someone To Love. Razumljivi su neki još nedorađeni detalji u sviranju Grace Kelly, ali njoj je šesnaest i pol godina tek, no i u toj dobi, na početku karijere zapravo, Grace Kelly i kao instrumentalistica i vokalistica zajedno s mladim pratećim sastavom privržena klasičnom jazz-izričaju, šalje pozitivnu poruku melodijski i harmonijski prihvatljiva jazza. U tome je nadopunjuju izvrsni mladi trubač Jason Palmer, sljedbenik hard-bop-škole, te napose mladi bubnjar Eric Doob, koji po načinu sviranja podsjeća na mladoga Tonyja Williamsa, i to osobito u uvodnom solu u skladbi Caravan. I ostali su članovi kvarteta, pijanist Doug Johnson i kontrabasist Thomson Kneeland, pouzdani pratioci i vrsni solisti snažna osjećaja za dinamiku i improvizaciju, dokazavši da, premda mladi, u jazzu Sjedinjenih Država postoje neki posebni standardi. Prvi je zagrebački nastup Grace Kelly privela kraju vrlo originalnim aranžerskim izvedbama standarda Summertime Georgea Gershwina i Over The Rainbow Harolda Arlena.

PATRICIA BARBER

Nastup je čikaške pijanistice, vokalistice i skladateljice Patricie Barber u programu ovogodišnje Jazzarelle bio posebna priča. Publici, pa i brojnim ljubiteljima jazza, njezino ime u početku nije govorilo mnogo, no ta je žena nastupom i scenskom nekonvencionalnošću bez fortea i fortissima i komornim pristupom jazzu uspjela dva sata zadržati punu koncentraciju džezistički ne baš uvijek dobro obaviještena slušateljstva. Pijanistica je to zavidne tehnike instrumenta, dobra pjevačica osebujna stila i nekonvencionalna ponašanja, koja gestikulira, prebire po strunama glasovira, koristi se snažnim klasterima, a skine i cipele! Pokazao je to i sam početak njezina nastupa kad je uvodni solo skladbe Theloniousa Monka prepustila kontrabasu solo izvrsnoga Michaela Arnopola. Potom će se kao dvije odrednice njezina zanimanja i programa iskristalizirati divljenje prema autoru Coleu Porteru i stilu bossa-nova. Predstavila nam je tako na portugalskom nekoliko izvanserijskih izvedbi bossa-nove, među kojima valja istaknuti neobičnu verziju Jobimove skladbe Wave. Bilo je i drugih iznenađenja, kako među originalima tako i standardima, primjerice u izvedbi znane balade Get Out Of Town ili Lennies Pennies, ili pak Toccate i fuge J. S. Bacha. Spominjući u najavi i žal što zbog zagrebačkoga nastupa propušta čuti svoj uzor portugalsku pjevačicu Leny Andrade, Patricia Barber ostaje bez informacije da je Andrade u tom istom prostoru ZKM-a nastupila prije punih 25 godina! No u programu je potom trebalo zabilježiti izvedbu originala Blackbird samo uz pratnju kontrabasa, te završetak koncerta pomalo rokerskoga sounda gitarista Neila Algera u skladbi Once A World s efektnim solom bubnjeva Erica Montzke i dodatka, Porterove filmske melodije C’est magnifique.

STACEY KENT

Pjevačica Stacey Kent iz New Jerseya sa stalnim boravkom u Velikoj Britaniji svojim je diskovima od dama što su nastupile na Jazzarelli najpoznatija. Iscrpivši se djelomično u repertoaru klasičnoga jazza, ona danas poseže za skladbama koje pjeva na francuskom ili portugalskom, obrađenima dakako u maniri jazza, za što je najzaslužniji njezin suprug, izvrstan tenor-saksofonist i aranžer Jim Tomlinson. Ne odveć izražajna glasa, ali vrlo dobre intonacije, Kentova pomalo gubi dio svoje ranije stečene jazz-afirmacije te programski lavira između originala preko sambi s portugalskim tekstom do rijetkih izrazitih jazz-skladbi. Od tih čuli smo samo It’s Wonderful i dodatak What A Wonderful World. Zbog prebogate konferanse ispunjene oduševljenjem proljećem očekivali smo melodiju It Might As Well Be Spring, a u tom kontekstu maestralno izvedena balada donijela je i izvrstan solo Tomlinsonova tenor-saksofona. Izvedbe pjesama I Wisn I Should Go Chating, te sambe s portugalskim tekstovima dominirale su kakvoćom u programu Stacey Kent, dok je njezina ritam-sekcija u sastavu Graham Harvey – glasovir, Jeremy Brown – kontrabas i ljevoruki bubnjar Matt Skelton vrlo dobro swingala u izvedbi teme Socialy Encore. Programski pristup kakav je u Zagrebu predstavila Stacey Kent dosta se razlikuje od onoga što je predstavila na nekim od ranijih diskova (Love Is The Tender Trap, Let Yourself Go i The Boy Next Door), obogaćen je novim pjesmama i aranžmanima, ali od njezinih prvih uzora, Billie Holiday, Nata Kinga Colea i Elle Fitzgerald, nije ostalo mnogo. No i ovdje treba naglasiti da bez pratećeg sastava Stacey Kent ne bi mogla polučiti rezultat koji je punu dvoranu ZKM-a potaknuo na zahtjev za dva dodatka i gromki pljesak, čime je uspješno završena ovogodišnja Jazzarella.

Mladen Mazur