Čuvar hrvatskog filma

Čuvar hrvatskog filma

Baš kao i nepuna dva tjedna ranije preminula ravnatelja HAVC-a Alberta Kapovića, i pokojnoga Matu Kukuljicu, agilna filmologa, povjesničara, profesora te osnivača i dugogodišnjeg pročelnika Hrvatske kinoteke, koji je iznenada preminuo početkom ove godine, upoznao sam prošlog ljeta, sudjelujući u radu Škole medijske kulture u Varaždinskim Toplicama. Dok smo se jednog kasnokolovoškog jutra uz troje suputnika kombijem vozili prema Toplicama, među prisutnima poveo se nevezan razgovor o problemima restauracije i mogućnostima nabave DVD izdanja nekih domaćih filmskih klasika, a ležerne primjedbe i komentare još snenih i neusredotočenih putnika lucidnošću, jasnoćom i preciznim zapažanjima nadvisivao je upravo gospodin Kukuljica. Posve razumljivo, jer riječ je bila o vrhunskom stručnjaku koji je čitav svoj profesionalni, a dijelom i privatni život posvetio prikupljanju hrvatske filmske baštine i problematici njezina čuvanja te koji je, kako se navodi u najavi netom održana filmskog ciklusa posvećena njegovu radu, u tuzemnim okvirima »filmsku arhivistiku uspio u potpunosti afirmirati kao znanstvenu disciplinu«. Svojedobno pišući o svom radu i važnosti čuvanja filmske baštine, Mato Kukuljica naglasio je da je uz jasne kulturološke razloge to osobito važno da bi se mlađu publiku upoznalo s poznatijim, ali i manje znanim, no svakako vrijednim djelima.

Ante Babaja

Zvomir Berković

Kadar iz filma Martin u oblacima

Kadar iz filma Rondo

Ako je suditi po brojnosti upravo mlađih gledatelja koji su tijekom protekloga tjedna posjetili kinodvoranu na Tuškancu, profesor Kukuljica iznimno je uspio u svojoj misiji. Počevši od kratkoga filma Pravda Ante Babaje, preko dugometražnih ostvarenja Branka Bauera, Zvonimira Berkovića i drugih prvaka domaće sedme umjetnosti, do antologijskih dokumentaraca Krste Papića i Nikole Babića te znamenitih crtića Dušana Vukotića, Vatroslava Mimice i Borivoja Dovnikovića, mlađi su gledatelji u pristojnu broju pohodili projekcije. I to je prilično razumljivo, jer mahom riječ je o naslovima za prikazivanje kojih na državnoj televiziji, o komercijalnim postajama nema smisla ni trošiti riječi, nažalost ne postoji nikakav interes. Dakako, time do izražaja dodatno dolazi kulturološka i edukativna dimenzija Kukuljičina rada, jer će s galopirajućim medijskim profaniranjem kulture kinotečne dvorane, art-kina i restaurirana DVD izdanja postati jedina mjesta i načini za upoznavanje s domaćim filmskim blagom.

Klasika hrvatskoga celuloidnog modernizma Antu Babaju s Krstom Papićem i Lordanom Zafranovićem povezuje majstorstvo u tvorbi vrlo važnih opusa kratkih filmova, sjajnih te i danas svježih i podjednako aktualnih djela zbog kojih se ponekad čini da je šteta što su se spomenuti filmaši tijekom karijera okrenuli isključivo dugom metru. Primjerice, Babajinu Pravdu, bizarnu crnohumornu nadrealnu storiju temeljenu na noveli Vladana Desnice, krase sve umjetnikove autorske osobine tipične za njegova kratkometražna ostvarenja. Uz prepoznatljive redateljeve sklonosti groteski, ironijskom odmaku i nijemofilmskoj burleski, zaplet o uličnoj tučnjavi koja će nesigurna, plašljiva i karakterno slaba promatrača suočiti s vlastitim slabostima i njihovim kobnim posljedicama, odlikuju i izraženi satirički žalac, suptilno minimalističko karakterno profiliranje protagonista te naglašena filozofičnost cjeline.

Premda je od njezina nastanka prošlo gotovo pola stoljeća, izvrsna humorna romantična drama Martin u oblacima Branka Bauera i danas osvaja duhom, energijom i neprolaznom svježinom. Štoviše, u usporedbi s današnjim, neusporedivo površnijim i trivijalnijim hrvatskim filmovima, zadivljuju pedantnost, scenografska, stilska i izvedbena promišljenost te redateljsko majstorstvo koje se očituje u svakom kadru Bauerova svevremenskog remek-djela. Uvijek aktualna priča o pomalo lakomislenom mladom zagrebačkom studentu (standardno izvrstan Boris Dvornik u ulozi vrsnošću ravnopravnoj onoj u Devetom krugu), koji s djevojkom Zoricom želi doći do stana, obiluje inteligentnim humorom i mnoštvom duhovitih detalja. Fasciniraju elegancija i jednostavnost kojima Bauer i scenarist Fedor Vidas, uz suradnju Kreše Golika i Vladimira Kocha, vode naraciju i suptilno grade odnose među likovima, efektno portretirajući gdjekad tek uz neki govorni detalj, poput rečenice Šmijati se!, koju Martinu često upućuje mlada Talijanka Marcella, uz scenografske sitnice kakve su beskorisni izumi u stanu Martinova strica, ili pak uz gospodski ukočeno i distancirano držanje gospodina Carminea, talijanskoga poslovnog čovjeka kojega savršeno interpretira Antun Nalis. Malu ulogu u filmu ostvarila je i Melita Andres Lila, buduća supruga Dušana Vukotića, za koju je velika šteta što se nakon udaje prestala baviti glumom. Naime, uloge energičnih urbanih žena njoj su savršeno pristajale, a upravo je takvih kronično nedostajalo i još nedostaje u domaćim filmovima.

Kad se govori o izrazito komornoj urbanoj romantičnoj drami Rondo, debitantskom i ujedno najboljem ostvarenju Zvonimira Berkovića, uvijek se naglašava da je riječ o stilski i glumački superiornu djelu precizno strukturiranu u skladu sa strogom glazbenom formom u kojoj se središnja tema neprestano izmjenjuje s više kontrasnih tema. Pri novom gledanju filma ponajviše osvaja otkrivanje uvijek novih i vrlo zanimljivih nijansi u složenim i kompleksnim međuodnosima troje protagonista, redom osamljenih, nezadovoljnih i nesretnih osoba, od kojih su barem dva vrha ljubavnog trokuta izraziti egoisti i mizantropi. Zašto se hladni i čini se bezosjećajni primijenjeni umjetnik Feđa otuđio od svoje emotivne i naglašeno senzualne mlade supruge Nede, preko gubitka koje u zavodničkoj šahovskoj partiji s profinjenim sucem Mladenom odveć lako prelazi? Smatra li je intelektualno inferiornom sebi, tek još jednim lijepim, no dosadnim i zamornim umjetničkim djelom poput onih koja vise na zidovima njihova uvijek prigušeno osvijetljena i ugođajem donekle tjeskobna stana? Zavodi li podjednaki egoist i možda još veći mizantrop Mladen Nedu isključivo da bi šahovskim pobjedama pridodao i onu ljubavnu? Također, zašto Neda, inteligencijom i umjetničkim senzibilitetom možda i superiornija dvojici takmaca, praktički bez riječi i s tek nekoliko prolivenih suza pristaje biti njihovim plijenom? Na sva ta pitanja Berković ne nudi konkretne odgovore, nego se zadovoljava formalnom preciznošću, gledatelju ostavljajući da ih samo naslućuje uživajući u zavodljivu poigravanju filmskom i glazbenom strukturom.

Josip Grozdanić