Branitelj metafizike (i) ljepote

Branitelj metafizike (i) ljepote

Đuro Arnold (Ivanec, 1853 – Zagreb, 1941), filozof i pjesnik, sveučilišni profesor i rektor, prvi doktor filozofije na Zagrebačkom sveučilištu (1880) i prvi profesor pedagogije na istom sveučilištu (1896–1923) te zaslužni predsjednik Matice hrvatske (1902–1909) i prvi predsjednik Kola hrvatskih književnika (1913), zacijelo nije nepoznato ime naše književnosti i kulture. No njegova recepcija kao mislioca, premda nije posve oskudna, još je na stanovit način, ponajprije s obzirom na njegov eminentno kršćanski habitus, jednostrana. Stoga je knjiga Đuro Arnold: vjera, filozofija i umjetnost objavljena u biblioteci Hrvatska katolička baština XX. stoljeća, u uredništvu Božidara Petrača, u sklopu koje se želi prikazati i afirmirati kršćanski udjel u hrvatskoj kulturi pera prošlog stoljeća, važan doprinos toj u znatnoj mjeri novoj i svakako potrebnoj recepciji Arnoldove misli. U knjigu je uvršteno deset Arnoldovih članaka i govora u razdoblju od 1888. do 1909, dakle u vremenu od njegova nastupa kao mladoga filozofa do zrele dobi odnosno do vremena kada s prestankom obnašanja dužnosti predsjednika Matice hrvatske uglavnom završava njegov javni spisateljski filozofski rad.

Kršćanski usmjeren mislilac, stasao je u doba velikih vrenja i prevratnih zbivanja na području filozofije, znanosti, umjetnosti i politike. Prijelomnost vremena uvelike određuje njegov rad. Mnogi naime od novih smjerova mišljenja na spomenutim područjima, zajedničkim imenom često nazivani modernizam, osporavali su dotad temeljne premise razumijevanja svemira, povijesti, čovjeka što ih je uglavilo kršćanstvo, što je za posljedicu imalo i osporavanje kršćanske duhovnosti i kulture, morala i društvene etike, s čime se Arnold nije slagao.

Prvi njegov veliki filozofski esej Zadnja bića odgovor je na taj izazov modernističke misli, gdje on, bez isključivosti prema rezultatima do kojih dolazi prirodoslovlje, no protiveći se nedomišljenoj parcijalizaciji znanosti, traži putove usklađivanja prirodnih i duhovnih znanosti, jer »metafizičkom umovanju ne može dakle razborito biti zadaćom reduciranje raznovrsnosti i razlikosti, nego isključiva njihova spojivost«. Ustvrđujući da znanost nema mandat odbaciti transcendentne odgovore na temeljna čovjekova pitanja o prvom uzroku te o iznadmaterijalnoj svrsi postojanja čovjeka i svemira, njegova je namjera, kako u predgovoru ističe priređivač Daniel Miščin, »pokazati kako se metafizika nalazi u temelju svih drugih znanosti«. Ona pak, kako ističe priređivač, jasno upućuje na njegovu temeljnu nakanu: »osigurati legitimnost metafizičke refleksije o Bogu«. U neku ruku, može se reći da je on vodio bitku za Boga u filozofiji – kao pitanje svih filozofskih pitanja – ne zbog apstraktne rasprave, nego zbog praktičnih posljedica nijekanja sposobnosti i mogućnosti čovjeka da spoznaje o Bogu. A te je posljedice, osim na području ćudoređa, o čemu je kao pedagog bio itekako osviješten, Arnold ponajprije i ponajviše uočavao u umjetnosti.

O tome govori iščitavanje ovdje donesenih pet Arnoldovih govora što ih je držao kao predsjednik Matice hrvatske između 1902. i 1909, važnih, uz ostalo, za razumijevanje ondašnjih prijepora između predstavnika starih i mladih u našoj književnosti. Osim praktičnih pitanja koja se tiču Matičina rada, pri čemu on, uz ostalo, iznosi i ideju hrvatske enciklopedije u smislu pribiranja i rekapitulacije nacionalne baštine, to su estetička razmatranja par excellence, zacijelo, uz ona Franje Markovića, najdomišljenija u tadašnjoj našoj književnoj polemici. Ona su izravno povezana s njegovom obranom metafizike, pa je jasno da se Arnold, sukladno shvaćanju philosophiae perennis o jedinstvu istine, ljepote i dobrote – nasuprot modernistima, koji su nijekali ikakvu ulogu kriterija (kršćanske) vjere i morala (etike) za estetičku prosudbu – protivi larpurlartizmu odnosno formalizmu, koji umjetnička djela ocjenjuju s obzirom na njihove formalne osobine.

Upravo u toj točki tada je nastala žestoka podjela na teoretskom planu i u umjetničkoj praksi. Između radikalno antimodernističkog biskupa Mahnića i njegove Hrvatske straže (gdje je kritizirao i Arnolda), s jedne, te modernističkih (liberalnih, kozmopolitskih i anarhističkih) duhova s druge strane, Arnold je, uočavajući da će modernističko napuštanje spomenutog jedinstva uskoro dovesti do potpune destrukcije pojma ljepote, samim tim i umjetnosti, te također uočivši da radikalna etička kritika umjetnosti mahnićevskog tipa nije produktivna ni cjelovita, nastojao ojačati liniju hrvatskoga kulturnog identiteta i očuvanja onoga što bi se moglo označiti izrazom tradicionalne vrijednosti. Cilj takva pristupa bio je pomiriti stvaralačku slobodu s obzirima i obvezama prema narodu, prema moralnim postulatima na kojima počiva narodna zajednica, osobito njezina duhovnost i sustav vrijednosti. »Budimo potpuni ljudi«, poziva Arnold u ogledu »Može li umjetnost zamijeniti vjeru?« – pa zato i pisac predgovora ističe: »Nema sumnje da je samo srce Arnoldova estetičkog nauka povezano s idejom ‘potpuna čovjeka’ zato što umjetnost za njega nije neka minorna djelatnost u svrhu produkcije, reprodukcije i održavanja pseudoidejnog svijeta, nego zajedno s filozofijom, ćudorednim djelovanjem i religioznim vjerovanjem postaje bitna sastojina života upravo tog ‘potpunog čovjeka’.«

Slijedom toga, duša je, osobna, ali i narodna, uz Boga, središnji pojam njegove filozofije. Duša je to što individualizira bića i svijest o sebi dovodi do toga da se pita i razmišlja o svemu drugomu što jest. »U duši je«, kaže pjesnički Arnold, »u kratko svemir naš – ona je makrokozam izvanjskoga mikrokozma.« Utoliko je na više načina zanimljiv njegov rad O psihologiji bez duše, gdje dokazuje neuništivost odnosno vječnost duše, jezgrovito zaključivši: »Mi smo za dušu.«

Uz danas manje aktualnu, ali ne manje važnu raspravu Monizam i kršćanstvo, ovdje vrijedi istaknuti i rad Filozofija, prirodne nauke i sociologija (riječ u prilog metafizici). Već iz naslova vidi se širok raspon njegova zanimanja i promišljanja. Tu on upozorava na to da je »moderna znanost… u pogibli da se od empirijske građe uguši i u specijalizmu ukoči«, zaključivši da je potrebna nad-znanost, koja neće iz vida izgubiti cjelinu života i svijeta. To je ujedno put prema postuliranju Boga kao conditio sine qua non svega što je, rekosmo, osnovna nakana njegova filozofiranja.

Iako je Arnoldova misaona pozicija, koliko god dosljedna i koherentna, tada bila osuđena na uzmak pred nadirućim modernističkim idejama i ideologemima, njegova misao, nakon svega što je tijekom 20. stoljeća prešlo preko hrvatske književnosti i kulture, danas odiše novom svježinom jer su nam njegovi »estetički i odgojni imperativi«, kako zaključuje Miščin, »danas… još potrebniji«.

Vladimir Lončarević