Bogatstvo književnopovijesnih veza

Bogatstvo književnopovijesnih veza

U Matičinu nizu Inozemni kroatisti objavljena je već druga knjiga mađarskoga kroatista i komparatista Istvána Lőkösa, Croatohungarica. Desetak godina nakon Hrvatsko-mađarskih književnih veza, kojima je svojevremeno i otvorena biblioteka, pred nama je novih deset tekstova u kojima autor istražuje isprepletene odnose hrvatske i mađarske književnosti.

István Lőkös (1933) najveći je dio svojega znanstvenog opusa posvetio upravo tome području poredbene povijesti književnosti. Tijekom dugogodišnje profesure na filozofskim fakultetima u Debrecenu i Miskolcu objavio je više knjiga koje se bave kroatističkim pitanjima, a među kojima, uz spomenutu, vrijedi izdvojiti i Povijest hrvatske književnosti na mađarskome jeziku. Posvećenost hrvatskoj književnosti akademik Lőkös pokazao je i prevoditeljskom djelatnošću. Na mađarski je prepjevao Marulićeve Juditu i Suzanu, nastavljajući tako dugu tradiciju recepcije djela velikoga Splićanina u susjednoj književnosti. Njegov je istraživački i prevoditeljski rad u Hrvatskoj prepoznat te mu je dvaput dodijeljena nagrada Davidias Društva hrvatskih književnika.

Croatohungarica je zbirka deset, uglavnom kraćih, rasprava i članaka koje po tematskom okviru i metodološkome pristupu znače nastavak autorovih istraživanja iz Hrvatsko-mađarskih književnih veza. Lőkös promatranim pojavama pristupa metodologijom francuske komparatističke škole, provjeravajući činjenice i nastojeći pozornim čitanjem tekstova pronaći utjecaje, izvore i modele koji su utjecali na strukturiranje djela. Rasprave su mahom analitičke, obrađuju pojedine probleme, ali širok vremenski luk promatranih pojava – proteže se od humanizma do Miroslava Krleže – bogat je prinos možda nekoj budućoj sintezi.

Veći broj tekstova posvećen je pitanjima starije hrvatske i mađarske književnosti, a četiri među njima bave se u užem smislu marulološkom tematikom. Ovdje je, po mojem sudu, najzanimljivija rasprava o problemu recepcije Marulića u Ugarskoj. Naime, popularnost i čitanost Marulićevih latinskih uspješnica Institucije i Evangelistara diljem Zapadne i Srednje Europe potvrđena je bilo novim izdanjima, odnosno njihovim prijevodima na nacionalne jezike, bilo katalozima europskih knjižnica koji su jasno pokazivali svu raširenost njihove recepcije. Pravi domet recepcije Marulićevih latinskih djela u Ugarskoj bio je, pak, uglavnom obilježen pretpostavkama. Razlog je tomu što su se sve važne društvene i političke mijene u mađarskoj povijesti, od navale Turaka do komunističke strahovlade, redovito odražavale na razvoj kršćanskih samostana i knjižnica (u smjeru uništavanja i zatiranja) – koji su pak najbolji izvor potrebnih podataka. Ipak, pedantnim istraživanjem preživjelih popisa nekadašnjih arhiva i knjižničarskih fondova, Lőkös uspijeva rekonstruirati polje čitanosti Marulića u Ugarskoj, pokazujući razvedenu recepciju, čime se Mađarska dobro uklapa u europski kontekst.

U ostalim tekstovima obrađuju se redom raznodobne pojave hrvatske i mađarske književne povijesti. Govori se u njima o Antunu Vrančiću, Marulićevoj Juditi, o analogijama u djelima Šiška Menčetića i Bálinta Balassija, raspravlja se o Mažuranićevim mađarskim pjesmama, analizira se slika Mađara u prozi Gjalskoga, istražuje se moguće Krležino nadahnuće kuručkim pjesmama Endrea Adyja. Svi ti tekstovi odlični su primjeri klasičnoga komparatističkoga istraživanja, koje argumentirano pronalazi uzajamne utjecaje i na zanimljiv način prati unekoliko neobičan put književnih zamisli i motiva.

Središnje pak poglavlje knjige donosi tri rasprave u kojima se autor bavi pitanjem recepcije hrvatske epske tradicije u mađarskoj književnosti, i ono zaslužuje posebnu pozornost.

Mađarski ep Nikole Zrinskoga, praunuka hrvatskoga bana, Opsada Sigeta, čini se kao izvrsna građa za komparatističko proučavanje. Naime, iako napisano na mađarskome jeziku, na djelo je, pokazuje nam autor, snažno utjecao ep Vazetje Sigeta grada Brna Karnarutića. Lőkös nam podastire niz primjera iz kojih su vidljiva Zrinskijeva parafraziranja Karnarutićevih motiva, figura i opisa, kao i obrada iste osnovne teme. Rasprave tako promatraju ep na pozadini hrvatske epske tradicije pokazujući kako je ona, uz nezaobilazan utjecaj Vergilija i Tassa, snažno utjecala na strukturiranje Opsade Sigeta. U njoj ne odzvanjaju samo Karnarutićevi, nego posredno i Marulićevi stihovi (u kojega se ugledao zadarski epičar), pa je time veza mađarskoga djela s hrvatskom književnom tradicijom još snažnija. Nju svakako potvrđuje i onodobni prepjev epa na hrvatski Nikolina brata Petra Zrinskoga, koji se bio dobro uklopio u maticu hrvatske književnosti.

Lőkös je podjednako zanimljiv i uvjerljiv kada se bavi u užem smislu povijesnim istraživanjima (npr. okolnosti Vrančićeva djelovanja u Jegri), kao i kada čita književne tekstove, otkrivajući brojne potvrde uzajamnih davanja i primanja, paralelizama, koji su se, zanimljivo, ponekad javljali i bez izravnih kontakata (podudarnosti u životopisu i opusu Menčetića i Balassija koji nisu čitali jedan drugoga, pa nisu čak ni bili suvremenici). U metodološkome pak smislu tekstovi nam pokazuju kako se određeni postupci pozitivističkoga pristupa ne mogu u potpunosti isključiti iz proučavanja književnosti. Osobito se to odnosi na istraživanja književnih pojava starijih razdoblja, gdje je utvrđivanje činjenica uporište svih daljih razmatranja.

Mnoštvo intertekstualnih veza koje nam u svojim raspravama otkriva autor očekivana su posljedica intenzivne komunikacije koja se tijekom osam stoljeća življenja unutar iste državne zajednice uspostavila između dviju kultura, a koja danas pruža obilje građe za klasične komparatiste. Njima će pak na ovome polju poredbene povijesti književnosti Croatohungarica zasigurno biti nezaobilazna literatura.

Luka Šeput