Povratak Hrvata u Iliriju

Povratak Hrvata u Iliriju

Slaven Letica

Iako je hrvatska država na samu pragu punoljetnosti, jugobolje je u njoj još velika tabu-tema, izvor tajnovita političkoga straha, pa i povremene moralne panike. Ta panika izvire iz atavističkoga, svjesnog i podsvjesnog, potisnutog uvjerenja ljudi da bi „šačica neizlječivih Jugoslavena” uz pomoć „te i takve međunarodne zajednice” još jednom mogla doći glave našoj dragoj, stoljećima sanjanoj i konačno ostvarenoj, ekonomski teško ranjenoj državi.

Da je riječ o politički i masovno-psihološki osjetljivoj temi, nedavno je pokazala doista bizarna zgoda: uznemirenost i panična reakcija javnosti na nekoliko rečenica iz opsežna intervjua koji je izvršni direktor Dinama Zdravko Mamić dao Televiziji nogometnog kluba Partizan u turskom turističkom raju Anatoliji 3. veljače 2009.

Mogu li pojmovi Ilirija, ilirske zemlje i ilirizacija zamijeniti sadašnje nazive Ovi prostori, Regija, Naši prostori i Zapadni Balkan

Jugobolni Maminjo u tom je razgovoru, smirenim glasom, zavaljen u udobnu „otomansku” fotelju, izložio cjelovitu ideologiju turbofolk-jugobolja. Uspio je definirati deset ključnih čežnji ili emocionalnih „zapovijedi” ranjenih jugobolnih i balkanobolnih duša (ovdje ih doslovno citiram):

Prva: Svoju Hrvatsku volim do neba, ali često mi kažu da sam jugonostalgičar.

Druga: Kada god hoću ispričati nešto lijepo, pričam o vremenu bivše Jugoslavije.

Treća: Siguran sam da su građani naših država stotine puta bolje i ljepše živjeli u bivšoj Jugoslaviji nego što žive danas.

Četvrta: Ljudi su (u Jugoslaviji) bili veseli, nasmijani, pričali su se vicevi. Sada je na sceni primitivizam.

Peta: Živjeli smo u najljepšoj državi na svijetu, koja se zvala Jugoslavija i koja je bila bez granica.

Šesta: Europa je bila podijeljena granicama, ali ukinula je granice, a stavila je nama Jugoslavenima granice između sebe.

Sedma: Sada je ta Europa bez granica, dok smo mi s granicama i borimo se da uđemo u državu bez granica.

Osma: Volim i zabavnu glazbu i Carrerasa i Pavarottija, ali iz inata još više pojačam narodnu glazbu.

Deveta: Obožavam narodnu glazbu, od stare garde, Šabana Šaulića, Lepe Lukić i drugih. Znam osamdeset posto njihovih tekstova napamet.

Deseta: Znam i njemački i engleski, ali što ću ja klimati glavom uz ovu stranu glazbu kad je ne razumijem. Ovo je moj jezik, ovo razumijem. Zato i govorim tamburašima i Ciganima: Daj za dušu!

Hrvatska javnost, posebno ona nogometna i navijačka, ostala je zatečena naglim povratkom Zdravka Mamića u pleme omraženih jugobolnika, a ogorčeni BBB prikupili su osamnaest tisuća potpisa za „trajni” progon Maminja iz „svetinje” Dinama.

Meni se pak čini da fenomen plemena jugobolnika, kojem je, kakva li apsurda, najnoviju „doktrinu” definirao ekscesni nogometni tajkun, traži i od hrvatskih umnika ozbiljnu, sustavnu i staloženu znanstvenu analizu.

Izlazak iz komunističkog pakla

Ideolozi i politički lovci na teško ranjene i izgubljene jugobolne duše iz dana u dan pronalaze nove argumente u prilog tezi o nezaustavljivu rastu plime strasne, bolne i bolesne čežnje za Jugoslavijom. Svaki oblik sentimentalnosti prema starim dobrim vremenima – za pedesetim, šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama dvadesetoga stoljeća – oni stavljaju na svoj statistički konto.

Gostovanje pjevaljke Lepe Brene u emisiji HTV-a Nedjeljom u 2, 15. veljače 2009, javnosti je predstavljeno kao krunski dokaz pobjede jugobolne nad domoljubnom sviješću u Hrvata. Voditelj emisije, i sam nabildan i verbalno jurišni jugobolnik Aleksandar Stanković, nakon gostovanja Lepe Brene ushićeno je obzanio da je emisiju gledalo više od milijun ljudi. Najviše u povijesti razgovornih emisija na HTV-u. Hvalio se da je Brenu stalno gledalo i slušalo više od milijun (25 posto) Hrvata i da je povremeno gledalo više od tri milijuna Hrvaćana (gledanost se, tvrdi: »povremeno penjala na nevjerojatnih 75 posto«).

Bez obzira na moguću nepreciznost ili lažnost pokazatelja o televizijskom motrenju i slušanju Lepe Brene, fenomen rastućeg zanimanja hrvatskih građana, posebice mladih ljudi, za svakodnevni život u Jugoslaviji, zaslužuje ozbiljnu, prosvijećenu, teorijsku pažnju.

Hrvatska javnost, nažalost, i dalje na polustoljetnu povijest Jugoslavije gleda kroz metaforu „komunističkoga pakla” ili „tamnice naroda”, koja je bila polazna, ali ne i dugovječna, intelektualna paradigma u svim bivšim komunističkim zemljama. Maksimalno je trajala desetljeće nakon sloma komunizma i raspada ideologijski utemeljenih sovjetskih federacija: SSSR-a, SFRJ-a, DDR-a i ČSSR-a.

Česi su bili prvi narod koji je, zahvaljujući intelektualnom autoritetu Milana Kundere, napustio promatranje komunističke povijesti kroz prizmu metaforičkog pakla. Upravo je on izraze komunistički pakao, četrdeset užasnih godina i četrdeset izgubljenih godina nazvao orvelizacijom vlastitih života. Javnost je stalno podsjećao, primjerice u Iznevjerenim oporukama, kako je u skrivenim, disidentskim i alternativno-kulturnim zavjetrinama komunističkog pakla trajao zanimljiv, stvaralački, pa i sretan umjetnički i svakodnevni život. Još i važnije: ljudi su naprosto živjeli – rađali se, odrastali, veselili se i tugovali, smijali se i plakali, bolovali i ozdravljali, ženili se i rastavljali, umirali.

Na sličnom se spoznajnom tragu kreću i razmišljanja naših slovenskih susjeda Slavoja Žižeka i Aleša Debeljaka (njegova je kratka, paradigmatična knjiga Sumrak idola prevedena na hrvatski) koji YU-nasljeđe dekonstruiraju i rastavljaju: (1) na ideološki i politički život u uvjetima krnje slobode i srpske dominacije i (2) na kulturni i svakodnevni osobni, obiteljski i društveni život.

Mislim da bi se i dobar dio hrvatskih građana složio s logikom dekonstrukcije jugobolja koju je ponudio Aleš Debeljak u odnosu na SFRJ: »Odbacujem njezin federalni okvir i dominaciju jednog naroda, bolje rečeno jedne narodne elite. Odbacujem, naravno, i njen komunistički režim. Kada se to odbaci, onda na prostoru bivše Jugoslavije ostaju zlatna zrna nekadašnjih veza i međusobnih čitanja koja su osnaživala pojedinačne jake glasove. Glasove Danila Kiša, Mirka Kovača ili Meše Selimovića – pisaca koji su baštinili više od jedne tradicije. U tom smislu, biti jugobolnik znači biti bogatiji od onih koji nisu čeznutljivi ni za čim, pošto im ni do čega u prošlosti nije stalo, već žive u stalnom sada. A oni koji žive u stalnom sada sigurno se neće moći izboriti za budućnost.«

Čini mi se da je krajnje vrijeme da i hrvatski intelektualci i Hrvati općenito odbace obje dominantne ideologijske paradigme političkog sjećanja na komunističku Hrvatsku, Jugoslaviju i samoupravni socijalizam – onu o komunističkom paklu i onu o jugobolnom komunističkom i jugoslavenskom raju.

Statistika jugobolja

Smiren i razuman odnos prema jugomitovima posebice je važan za nas Hrvate, jer su gotovo sve ideja jugoslavenstva, osim ove posljednje – velikosrpske, osvajačke, imperijalne i genocidne – na ovaj ili onaj način bile hrvatski intelektualni i politički proizvod: ilirsko južno slavenstvo i svekoliko jugoslavenstvo – vidovdansko, monarhističko, federalno, integralno, sovjetsko, staljinističko i titoističko jugoslavenstvo. Čak i postkomunističko (u pokušaju) konfederalnoga zajedništva koje smo neuspješno nudili Srbiji i ostalim današnjim državama 1990. godine bio je naš, hrvatski proizvod.

Ideja jugoslavenstva upravo zbog toga što je iscrpla sve povijesno i teorijski znane oblike definitivno je mrtva ideja. Bez imalo žala u glasu to mi je 2. travnja 2009. priznao i ugledni bivši (!) jugoslavenski i današnji europski, mediteranski i hrvatski znanstvenik i intelektualac Predrag Matvejević. Kad i on misli i kaže da je jugoslavenstvo doista mrtvo i kad još zbog toga ne osjeća žaljenje, onda je jugoslavenstvo konačno politički mrtvo. To ne znači da je i intelektualno mrtvo: još postoji šačica hrvatskih intelektualaca koja se nada uskrsnuću neke nove Jugoslavije ili barem Republike Jugobolije.

Za početak „forenzičke” intelektualne analize tog žilavoga i ljudožderskoga povijesnog „trupla” (zbog kojeg je izbio jedan svjetski rat i zbog kojeg je poginulo desetak milijuna ljudi) trebalo bi ipak provesti ozbiljno istraživanje o pojavnim oblicima, rasprostranjenosti i socijalnom podrijetlu raznih vrsta jugobolja.

Ovdje navodim rezultate online-ankete portala Monitor, u kojoj je do trenutku pisanja ovog eseja sudjelovalo 5.720 sudionika. Evo kako su oni odgovorili na pitanje »U kakvom vam je sjećanju ostala SFR Jugoslavija?«:

Jako dobrom 1.912 glasova 33,43%

Dobrom 1.211 glasova 21,17%

I dobrom i lošem 1.110 glasova 19,41%

Jako lošem 665 glasova 11,63%

Ne sjećam je se 460 glasova 8,04%

Lošem 362 glasova 6,33%

Ukupno glasova: 5.720

Pitanje ankete postavljeno je općenito i neprecizno, ali ostaje činjenica da je među ispitanicima znatno veći udio onih koji misle da im je SFRJ ostala u jako dobru i dobru sjećanju (54,6 posto) od onih koji je se sjećaju kao loše i jako loše (svega 18,0 posto).

Proroci, glasnici, apostoli i vjernici jugobolja tvrde da su pozitivna sjećanja usmjerena prema jugoslavenstvu, bratstvu i jedinstvu i inim jugoslavenskim i titoističkim dogmama.

Osobno sam skloniji uvjerenju da su pozitivne pojedinačne i kolektivne memorije usmjerene prema neosporno vrijednim dijelovima obiteljskog i društvenog života u komunističkoj Hrvatskoj (dakako i u SFRJ): sigurnost posla i plaće, stjecanje stanarskih prava uz povoljne stanarine, dobra i besplatna zdravstvena zaštita, kvalitetno i besplatno obrazovanje, male stope kriminaliteta, sigurnost građana na ulicama, poštivanje rada i radnika, blizina trgovina i uslužnih djelatnosti mjestu stanovanja, besplatno parkiranje, rodna jednakost itd. Konačno i iznad svega: masovno uvjerenje ljudi da su u obliku društvenoga vlasništva oni sami vlasnici sve one silne imovine koju su nove političke elite u bescjenje prodale strancima: banke, mediji, građevinska zemljišta, šume, hotelska poduzeća, trgovački lanci, otoci i sve drugo.

Dakako, „Jugoslaveni” (u popisima stanovništva u zemljama bivše SFRJ provedenim nakon 2000. godine „Jugoslavenima” se još smatralo 609.000 ljudi; u Hrvatskoj je takvih bilo svega 127) i jugobolnici nisu nipošto etnički, pa ni vrijednosno i moralno jedinstvena društvena skupina.

Kako zvati Ove Prostore

Raspravu o jugobolju i jugobolnicima želim zaključiti pozitivnim razmišljanjem. Ključni problem koji danas muči sve ljude koji tajno i javno raspravljaju o europeizaciji „Ovih Prostora” zapravo je jezikoslovne naravi.

Zbog puke intelektualne lijenosti, zemljopolitički (geopolitički) prostor koji se matematički označava formulom bivša SFRJ minus Slovenija plus Albanija nikako da nađe precizan i „podoban” pojmovni izraz. Izraz koji bi bio prihvatljiv činovnicima Europske Unije, „balkanskim” političkim moćnicima i nama, običnim smrtnicima. Kao nadomjesni metapojmovi zasad se rabe izrazi koje sam spomenuo na početku: Ovi Prostori, Naši Prostori, Regija, Region, Zapadni Balkan, Bivša Jugoslavija i Titova Jugoslavija.

Može li se očekivati da se u skoroj budućnosti skuje ili oživi neki pojam koji bi povijesno i kulturno „na ovim prostorima” zrcalio imenicu i glagol koji se često uzimaju kao uzori civiliziranih europskih poratnih pomirbi, regionalne suradnje i suživota uz raznorazne narcizme malih razlika i očuvanje kulturne i jastvene (identitetske) raznolikosti: Skandinavija i skandinavizacija?

Osobno ne znam odgovora na to pitanje, ali imam ideju o kojoj bih rado doznao vaše mišljenje (moj je virtualni poštanski pretinac: slletica@inet.hr): čini mi se da bi dobra rješenja mogla biti imenica Ilirija i glagol ilirizirati.

Skandinavija je kao lingvistički, politički i kulturni pojam nastala u vrlo sličnim povijesnim okolnostima. Davnih 1830-ih godina. Naime, nakon što su švedski, danski i norveški studenti desetak godina od svojih vlada tražili da porade na većem i tješnjem gospodarskom, prometnom i kulturnom povezivanju njihovih zemalja, najveću su potporu dobili od pisca na kojega nisu previše računali. Kultni pisac dječjih bajki Hans Christian Andersen napisao je 1839. poemu Ja sam Skandinavac, koja je presudno utjecala na masovno prihvaćanje pojmova Skandinavija, skandinavske zemlje i skandinavizacija. Ti pojmovi danas se odnose na suverene zemlje krajnjeg europskog sjevera – Švedska, Danska, Norveška, Finska i Island (danas im se kapilarno približavaju i Baltičke zemlje) – koje gospodarskim, kulturnim i svakim drugim povezivanjem nikako ne žele izgubiti kulturne posebnosti i – vrhovništvo (suverenitet).

Kako je ideja Jugoslavije konačno i definitivno mrtva, čini mi se da bi skromne šanse za politički i kulturni život mogli imati pojmovi Ilirija, ilirizacija i ilirske zemlje.

Naime, posljednja je uporaba Ilirije kao političkoga pojma vezana uz uspostavu i raspad Kraljevine Ilirije, koja je postojala od 1816. do 1849. godine. Iako joj je upravno središte bilo u Ljubljani, u kolektivnoj memoriji Hrvata (dijelom i zbog Ilirskog preporoda), imenica Ilirija ima i danas pretežito pozitivni prizvuk. Zbog drugih razloga, etničkog, starosjedilačkog podrijetla, pozitivnom je smatraju i Albanci. Nije posve mrska ni Bošnjacima, prečanskim Srbima, pa ni Srbijancima i Makedoncima. Prostorno, ta imenica zemljopisno bolje pokriva Ove Prostore od pojma Zapadni Balkan ili Tuđmanu omiljena pojma Jugoistočna Europa.

Riječju: mom čitatelju i javnosti na razmišljanje nudim pojmove Ilirija, ilirizacija i ilirske države.