Žeđ za kabareom

Žeđ za kabareom

Što se tiče žuđena procvata novoga zagrebačkoga kabareta satiričkoga štofa bez dvojbe ne nedostaje

Manipuli, gdje ste? – gotovo bi se zapitao iskusniji gledatelj zagrebačkih kabareta tijekom desetljeća, koji su svi nabrojeni i prizivani u sjećanje na završnoj večeri Gumbekovih dana (13 – 27. ožujka), koje se pod naslovom Večer sjećanja na Mladena Crnobrnju Gumbeka u stilu uzrečice konac djelo krasi pojavio i izvrstan film o povijesti zagrebačkih kabareta. Snimljen je prema scenariju Tahira Mujičića i Igora Mrduljaša, a nadahnut sjećanjima Đurđice Dević i knjigom Zagrebački kabaret (1984) Igora Mrduljaša s izvrsnim glumcima u njihovim ljepšim, odnosno mladim pojavama, a pod kabaretskim vodstvom neprežaljivih Zorana Pokupeca Pinkija i Mladena Crnobrnje Gumbeka. Dok se film bavio davnim danima, sudionici te večeri pod vodstvom glumca i redatelja Zlatka Viteza, Fadil Hadžić i Duško Ljuština zajedno s glumicama Brankom Cvitković i Kostadinkom Velkovskom nastavili su vremeplov uspomena sve do naših dana, ističući bogatu baštinu koja živi unatoč povremenim zastojima. Među, nadajmo se nehotice, izbrisanima našli su se i Manipuli iz kasnijih osamdesetih, koji su, čini se, sami sebe samozatajno prešutjeli.

Statua Gumbeka

Znameniti su i po tome što su vidjeli dalje od nosa. Već samo njihovo ime govori o vidovitosti najavljivanja vremena koje je uslijedilo i sve razvidnije traje. Zvijezda toga kabareta bio je također Gumbek, bez kojega je zapravo tragove novijega kabareta u Zagrebu nemoguće zamisliti. Bili su Manipuli izrazito okrenuti budućnosti, što bi se u odnosu prema – uvijek neizvjesnoj – sutrašnjici moglo poželjeti i od budućega kabareta što ga na zasad nedorečen i neobvezatan način najavljuje veliko zanimanje publike za Gumbekove dane i u najboljim primjerima dosegnuta razina kreativnosti glumaca i lutkara koji su nastupili. Žeđ publike za kabaretom mogla bi pokrenuti stvaralačke mogućnosti glumaca i – ma gdje oni sada bili – nove, mlade pokretače i organizatore, nasljednike (dakako i osporavatelje) danas zaslužnih. Da, i slavljenih. Da se konačno odmaknemo od jednoličnosti i odbojnosti udobne kuknjave o tamnim vremenima.

Bit će da ipak nije bio u pravu besmrtni pisac aforizama Stanislav Jerzy Lec kada je ustvrdio da krov nad glavom smeta čovjeku da raste. Možda je pritom više nego na pojedinca, kojega bi bilo odveć okrutno ostavljati do kraja života na cesti, mislio na putujuća, plutajuća i ploveća kazališta, koja kada se jednom udome, postanu stabilna i statična, mogu izgubiti mnogo od svoje lutajuće draži. No čini se da glumačka družina Histrion odnosno njezin novi dom baš u najavama novoga kabareta putem Gumbekovih dana traži sama sebe i konture preporoda koji bi mogli donijeti najbolji i najmlađi tj. najperspektivniji glumci, kada bi umjesto u čekaonici za snimanje televizijskih sapunica glavnu ili dodatnu djelatnost na vlastito zadovoljstvo i na veselje publike nalazili u kasnim noćnim satima u kabaretu pod krovom Histrionskoga doma. Ako i to nije utopija ?

A što se tiče Manipula uoči prijelomnoga prošloga vremena s nadasve inventivnim lutkama Tahira Mujičića i pod vodstvom Igora Mrduljaša – njih je – barem se tako govorilo, došlo glave dijelom upravo to što nisu imali krova nad glavom. Plesali su ljeto ili dva ljeta u gornjogradskim dvorištima iscrpljujući svojom bukom strpljivost radnoga naroda iz susjedstva. Taj dio njihove isprva blagonaklone publike odahnuo je kao što će to grad Motovun danas kada filmski festival ide u ranu mirovinu ili u potragu za prostranijim okolišem.

O mogućnostima za obnovu kabaretskoga života u suvremenosti govore i pojedina od dostignuća na Drugim Gumbekovim danima. Spomenimo barem neke: Željka Vukmiricu s pratećim bendom Militargrenzemuzik u predstavi po motivima Balada Petrice Kerempuha, duhovitoga i prisnoga Sinišu Ružića u vlastitom programu Glavom kroz zid, Arijanu Čulina, ovaj put bolju glumicu nego tekstopisicu (izraz nije uvredljiv, izmislila ga je velika Vesna Parun) djela Za Europu spremni, a od glumačkih ansambala uz mladu ekipu Carstva radosti Rone Žulj i Mirana Kurspahića u izvedbi Teatra&TD čarobni lutkarski kabaret za sve uzraste Vrak Mrak… Dubravka i Vesne Torjanac Dječje scene HNK iz Varaždina s nadasve svježom scenografijom i lutkama Ivana Duića i protagonistima Mirjanom Sinožić i Goranom Košlom. Kaj i Ča ovaj put kao da su u predstavama prevladavali nad Što. U tom pogledu bio je posebno zanimljiv Žarko Potočnjak, igrajući, doduše preforsirano, ali posve bez, među kajkavcima, uobičajene podrugljivosti Dalmatinca, u društvu s Damirom Šabanom kao suptilnijim sljedbenikom Dudeka u skromnoj komedioli Ludi muškarci u groznoj, iz razumljivih razlog nepotpisanoj režiji samih glumaca. Je li u pitanju štednja u ime redukcije uvoza?

S obzirom na to da u Hrvatskoj svako kazalište koje imalo drži do sebe ima vlastiti međunarodni festival, ni Histrionski dom ne može zaostati, pa su Gumbekovi dani u drugoj godini života postali međunarodni. Program domaćih predstava dopunili su nastupi kabaretskoga para Monice Zuccon i Salvatorea Esposita iz talijanskoga kazališta Mestre, bugarska Nakinđurena koka Desislave Minčeve, I miss communism rođene Zagrepčanke Ines Würth iz SAD te među gostima najbolje primljena Obična večer Milana Lane Gutovića iz Srbije.

Što se tiče žuđena procvata novoga zagrebačkoga kabareta satiričkoga štofa bez dvojbe ne nedostaje, a možda ni viška od novca osiguranoga za kazališnu limenku, a uz najvažniju i kod nas nažalost najteže ostvarivu otvorenost prema novim ili prebrzo zaboravljenim imenima – ni darovitost za smijeh i slutnju budućnosti, ma kakva ta budućnost bila, ne može presušiti, jer nigdar ni tak bilo…

Marija Grgičević