Uskrsi koje pamtim

Ivan Golub

Djeca se vesele Božiću. A vole li djeca Uskrs? I te kako! Mi smo mu se kao djeca veselili. Veselili smo se pisanicama. Obojenim bojom koju je kuhanjem pustila lupina crvenoga luka. Na toj jednobojnoj pisanici britvom bi starija osoba, nikada dijete (jer se britvom nije igrati) urezivala cvjetne oblike. Grebanjem boje s pisanice nicao bi bijeli cvijet. Gledali smo skupljenih glavica mamu i nevestu Jelu i sestru Trezu kako izvodi umjetnički čin.

No osobita radost bilo je slavlje uskrsnuća. Obavljalo se tada, sada se više ne obavlja, na veliku subotu kasno popodne, zapravo podvečer. Više nego rez u pisanicu usjeklo mi se u sjećanje sve što se oko uskrsnuća splelo. A poslije se u moju pjesan Kalnovečki razgovori (Zagreb 1978, 1979, Kalinovac 2007, prevedenu na talijanski i portugalski) uplelo.

Ponajprije, za Uskrs dobio sam novu opravu, ajncuga. Poslije ću utvrditi da je to njemačka riječ, ostatak vojne krajine. Na uskrsnuće se išlo u novoj opravi. Ponosno dakako. Bila je to smotra nove oprave.

Dobil sem novu opravu

Na Veliki četrtek su mi ju

mama v Đurđevcu na pijacu kupili.

Nemrem dočekati Veliku sobotu,

kaj ju bum smel obleči

Bum se v njoj štimal.

Si f prošenciji budu gledeli

moju novu opravu.

Križ od otoka, 1457. Juraj Petrović, Franjevački smostan Orebić

Kao ministranti bili smo uzbuđeni: nabijeni u tijesnoj sakristiji. Nasreću zvonar Hrvatić nije se nikad naljutio. Nema te stvari na svijetu koja bi, po njegovu, bila vrijedna da se čovjek razljuti. A ni žurio se nije. Mene je uvijek zvao: O Golube, beli bane. Kip Krista uskrsloga stajao je sav prašan na ormaru. Od Uskrsa do Uskrsa stiglo se na njemu nakupiti dosta prašine. Dosegnuo bi ga polako i pripremio za procesiju. Zvao ga je, ne Isus, ne uskrsli Krist, nego Aleluja.

Zvonar dosiže Isusa z ormara

S peruškom steple prašinu z njega.

Domeštranti se za oprave trgaju,

Koji bu zvonel – fort se svađaju.

Nismo bili uzbuđeni samo mi mali. Bili su uozbiljeni i stari. U tijesnu sakristiju nabili su se još i majstori – tako se u Kalinovcu zvalo obrtnike iliti zanatlije. Oni, i samo oni, u procesiji uskrsnuća nose baldahin ili, kako se to tamo veli, nebo iznad župnika koji pronosi pokaznicu u procesiji selom.

Nacina pokrivač,

Mikula divnakar,

Jozina kovač

budu nebo nosili.

Jozina ne denes rakiju ni koštal –

a predobra mu je –

ne bu se valda pod nebom zvračal.

U crkvi sv. Luke u Kalinovcu nalazi se najljepši Božji grob što sam ga ikada vidio – a proći ću nešto svijeta. Sav je u svjetlucavim staklima. Uglavnom okrugličastim. Jedino na podnožju, sličnu kovčegu, na kojem stoji pokaznica s Presvetim ta su stakla raspoređena nepravilno i nisu istog oblika. Prošlo je mnogo godina kad sam, već kao sveučilišni profesor, na veliku subotu išel Isuseka kušuvat pred Božji grob. Oko mi se zaustavilo na stakalcima na kovčegu – podno Presvetoga. Najednom se trgnuh. Bio bih najradije uzviknuo. Ali još su nas kao djecu učili: »F cirkvi moraš čkometi, da te Bogek ne bi čul.« (Prisjetih se Željka Bazijanca, unuka moje sestre Treze. Ona ga upitala: »Kaj buš dok narasteš?« Mališ joj je odgovorio: »Gospon župnik.« Ona začuđena upitala: »A zakaj?« A on odgovorio: »Kaj bum smel f cirkvi vikati.«) Prepoznao sam naime u onim nepravilnim staklima hebrejska slova. Pa to je hebrejskim slovima ispisano Božje ime JHWH – Jahve! Zar je moguće! O tom sam imenu pisao. Jahve znači Prisutni. Zato sam i knjizi o Bogu u Bibliji, prvoj svojoj knjizi na hrvatskom, dao naslov Prisutni, da bih novim izučavanjima došao do dubljega značenja Božjega imena Jahve, a to je Bliski, Prijatelj, i da bih u Međunarodnoj teološkoj komisiji u Rimu, zapravo Vatikanu, kao jedan od tridesetorice članova, kojoj je predsjedao kardinal Joseph Ratzinger, sadašnji papa Benedikt XVI, predlagao da se u dokument Komisije o Bogu unese kao prijevod Božjeg imena Jahve upravo posljednje, Prijatelj. Tko god je sagradio prekrasni Božji grob što se nalazi u kalinovačkoj župnoj crkvi, imao je bogoslovni osjet. Na podnožje, koje predstavlja kovčeg zavjetni, mjesto prisutnosti Jahve – Gospodina, na koje je stavljena pokaznica, u kojoj se nalazi stvarno prisutni euharistijski Krist, stavio je s pravom natpis »Jahve – Prisutni –Onaj koji jest, blizu, prijateljski.«

Nego da se vratim u djetinjstvo. U dupkom punoj crkvi u obredu uskrsnuća župnik bi uzeo u ruke s postolja pokaznicu, ne u gole ruke nego velom koji mu je zvonar Hrvatić nakon kađenja pokaznice stavio na pleća i okrenut puku zapjevao Aleluja. (Poslije ću učeći hebrejski na Papinskom biblijskom institutu u Rimu saznati da je to hebrejski poklik: »Hvalite Jahvu – Gospodina«). Na to je kor odgovorio pjesmom psalma drugoga:

Zašto se bune narodi,

zašto puci ludosti snuju?

Ustaju kraljevi zemaljski

i kuju urotu protiv Gospoda

i Pomazanika njegova.

Smije se Onaj koji stoluje na nebesima

Gospodin im se podruguje.

Još danas kao da slušam nježan glas župnika Jurja Kranjčeva i snažan glas njegova nasljednika župnika Oskara Jamnika i uzdrhtali pjev mješovitoga zbora crkve sv. Luke. Tada sam čuo da se Bog smije. Nisam slutio koliko će mi se kao djetetu upisati stihovi psalma drugoga u svijest ili podsvijest: »Onaj koji stoluje na nebesima smije se.« Napisat ću pjesmu, i ne jednu: Bog se smije – Deus ridens. I bogoslovne rasprave napisat ću o Bogu koji se igra. I ne jedanput u životu utvrdit ću kako se Bog smijao i kako se Bog smije, kad u našoj sadašnjosti već zna i vidi našu budućnost. Smijao se zacijelo kad je dječačić u crkvi sv. Luke u Kalinovcu u svojoj novoj priprostoj vuzmenoj opravi prvi put slušao: »Smije se Onaj koji stoluje na nebesima«, jer je tada vidio kako će on u budućnosti pisati o Bogu koji se igra – Deus ludens, o Bogu koji se smije – Deus ridens.

Uskrsli Isus Krist nasmijani je Isus Krist.

I s pravom se na Uskrs ori u crkvi pjesma:

Dan je sad veselja

Dan je Spasitelja

Hvalu mu svi dajmo

Radosno pjevajmo.

U prirodi, nadasve u mijeni godišnjih doba, prepoznat ću smijeh Boga. Pitao sam se odakle to da svako godišnje doba dočekujem i ispraćujem nekad na Sljemenu, nekad na brijegu, nekad na kućnom pragu. Odgovor sam našao u možda najkraćoj svojoj, bogomdanoj mi pjesmi od dva stiha:

Godišnja doba

Smijeh su Boga

(Zagreb, 5. srpnja 2008, Sv. Ćiril i Metoda)

Ne samo u mijeni godišnjih doba nego i u mijeni zbivanja ljudske davne i sadašnje povijesti, osobne i skupne, neznatne i velike, naslutio sam smijeh Boga:

Nekad me je mnogo toga zanimalo

Danas bih samo jedno htio znati

smije li se Bog iz prikrajka

(Pariz, 25. srpnja 1973)

Taj će mališan, koji je na svečanosti Uskrsnuća čuo da se Bog smije, na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu predavati predmet Milost na osebujan način, Milost kao prijateljstvo, nazirući u Milosti Boga Prijatelja, Boga koji se igra i koji se smije.

U vječnosti bit će najljepše

saznati igre Božje milosti

s našom tvrdoglavosti.

I opet povratak u djetinjstvo. Na Uskrs ujutro žene u pomno nabranim suknjama koje se talasaju kao žito na poljima hrle s pletenim košarama u kojima je jelo na ranu misu. Župnik blagoslivlja jelo. Na ranoj misi na Uskrs pjeva se: »Uskrsnu Isus doista, u ranu zoru uskrsnu.« Uskrsno je jutro svečano.

Božić je blagdan noći

Uskrs je svetkovina jutra

Duhovi su svetkovina dana.

Ukućani čekaju mešare. Doručkuje se jelo u crkvi blagoslovljeno. Šunka koju i najsiromašniji ima za uskrsni doručak, jaja, naribani hren, pletenica i bes-kvasni kruh kao hostija neposvećena.

Veter je spunol

Niše gran

Kaj se ove noći rascvela.

Saka iža po kuvanoj šunki diši

Stinjava se v starem drvenem tanjeru.

Kak se ono veli;

Bože daj vuzmenoga ručka

božićnoga obeda i

fašensku večeru.

Dobro sam zapamtio svoj prvi svećenički mladomisnički Božić u Posavskim Bregima i Dubrovčaku Lijevomu 1957. Jednako sam živo upamtio svoj prvi svećenički mladomisnički Uskrs u Donjim Mostima 1958. Gle, navršilo se od onda pedeset godina. Biskup me poslao u župu koja nije imala župnika: Donji Mosti na Bilogori, da od Cvjetnice do uskrsnog ponedjeljka budem na službu župljanima. Smješten sam u obitelji koju tvore muž i žena u dobi od pedesetak godina. Po dolasku, noću sam se probudio, što mi se rijetko dešava. Miševi koji su baš nad mojom glavom na tavanu hrdali gredu i brusili zube svojom su me bukom izveli iz sna. Nisu se stišavali. Odlučio sam se za (p)opuštanje, zatvorio oči i začas utonuo u san.

Ujutro sam htio posjetiti bolesnike i, po želji, dati im o Uskrsu sakramente, ispovijed, pričest i po potrebi bolesničko pomazanje. Domaćica je otišla pripraviti mi put. Vratila se: »Strina bi se sutra željela ispovjediti. A gospon kapetan rekli su da ne mogu dopustiti da se svećenik, Božji namjesnik, k njima trude. Ako velečasni ipak dojde, da im bude jako drago.« Bio sam ganut. Ovaj kapetan me podsjetio na satnika iz Evanđelja koji je rekao Isusu da nije dostojan da uđe pod njegov krov. Kapetan gleda u svećeniku Božjega namjesnika. Učili su nas u školama i u sjemeništu da je svećenik drugi Krist – alter Christus ili aliter Christus – drukčije Krist. Dakako da sam pohodio kapetana. Moj domaćin, a drag je to čovjek jednostavan i bistar, pošao je sa mnom da mi pokaže kuću umirovljenoga časnika. Pred crkvom skupina djece: »Velečasni, kad ćemo imati ispovijed?« pitaju me. Domaćin mi je pokazao časnikovu kuću i vratio se doma. »Našli ste me u dronjcima – mirovina je preniska«, rekao je kapetan ispričavajući se. Doista krpa na krpi, ali čista. A ipak iz toga čovjeka izbija otmjenost i plemenitost. »Možda sam previše slobodan ako upitam kako ćemo vas dugo imati u našoj sredini«, zapodjenuo je sijedi kapetan razgovor. Pripovijedao mi je: »Prečasni (unaprijedio me), vjeru ozbiljno shvaćam. Čitao sam istina francuske pisce Zolu, moderniste također, no njihov život bio je razlogom da sam se samo utvrdio u vjeri, kako god oni pledirali za nevjeru«. Ostao sam zadivljen. Ni njega ni koga drugoga nisam pitao o njemu. U tom bilogorskom selu ovaj i ovakav kapetan.

Naispovijedao sam se danju po selima, večerom u crkvi. Uskrsni obredi lijepo su tekli. Od veličine blagdana imao sam malo doživljavanja, umor me pritiskivao, misli su mi bježale od teksta moljenja, rekoh Bogu: Primi moj umor. Došavši s uskrsne mise domaćin veli supruzi: »Velečasni je rekel denes na propovedi da ovo kaj postoji moglo bi nestati, a Bog ne bi ništ zgubil, moglo bi toga još puno više biti, a Bog ne bi ništ dobil. Bog neje starac s bradom. Bog neje tri slova.« Zacijelo sam govorio o Bogu koji živi i o Uskrslomu Isusu. A onda se domaćin obratio meni: »Velečasni, meni se čini da vi ne budete u Mostima župnik niti drugde, nego da vi budete druge vučili za župnike.« Nasmijao sam se. Smijao se i Onaj koji stoluje na nebesima, jer su domaćinove riječi bile proroštvo. Došlo je vrijeme za odlazak na željezničku postaju. »Velečasni, sad se spremite«, rekao mi je domaćin. »Brzo je gotovo. Nemam što spremati«, rekoh. »Imate«, reče on, otvori vrata i pokaza stol. Nasmijao sam se ugledavši na stolu mnogo brašna, masti, jaja i drugoga. »Nemam kuda to staviti«, rekoh. Kazah, neka si oni to uzmu. Kad su to otklonili, kazah da to dadu sirotinji u mjestu. Upravo sam polazio na kola. U dvorište nahrupe djeca. Jedno dijete je samo reklo: »Vi idete…« »Budite dobri«, rekoh.

Pamtim, i kako, prvi svoj Uskrs u Rimu. Bio sam pitomac Hrvatskoga zavoda sv. Jeronima i student-doktorand na Papinskom sveučilištu Gregorijani. Te 1962. Uskrs je bio 22. travnja. Slijevale su se rijeke hodočasnika prema Bazilici sv. Petra. Listom sjevernjaka. Kratkih rukava, razdrljenih košulja, nasmijanih obraza, razgovorljivih koraka, blijede puti i svijetlih očiju, najvećma Nijemci, slijevali su se kao rijeke, kao uvirci u jezero, u Trg sv. Petra. Pojavio se Bijeli Otac, papa Ivan XXIII. Govorio je toplo. Rekao je da ovaj blagoslov koji danas na Uskrs podjeljuje »Gradu Rimu i svijetu – Urbi et Orbi« ponesemo na sve strane svijeta, u svoje domove, gdje se ljudi raduju, trpe i rade. Onda je na raznim jezicima čestitao Uskrs. Lijepo je započeo čestitku: »Ai figlioli di… Sincima iz…« I tada bi spomenuo zemlju dotičnog jezika. (Nije spominjao i kćeri. To je, vele, poslije uveo papa Slavo Ivan Pavao II: »Braćo i sestre, sinovi i kćeri«.) U čestitanju Ivana XXIII. slavenski su jezici bili najviše zastupani i popraćeni najduljim uvodima. Ti njegovi uvodi, na mjestu stvoreni, ne čitani! Mi smo sa sata na Fakultetu srijedom bježali, markirali, da na audijenciji čujemo Ivana Dobroga, kako su papu Ivana zvali, ne radi govora koji smo mogli drugi dan pročitati u vatikanskim novinama L’Osservatore Romano nego radi njegovih izleta s napisanoga teksta u osobni govor. A to novine nisu donosile. Dok sam stajao na Uskrs, prvi svoj rimski Uskrs, na Trgu sv. Petra primivši uskrsni blagoslov prisutnog Ivana XXIII, nisam slutio susret za dva mjeseca. »Onaj koji stoluje na nebesima i smije se« vidio je da ću u lipnju napisati pismo papi : »Sveti Oče! Moja majka, kojoj je 75 godina, dolazi u Rim posjetiti mene najmlađeg i petnaestoga od svoje djece. Bila bi sretna kad bi smjela poljubiti ruku Vaše Svetosti.« Rektor Hrvatskoga zavoda sv. Jeronima msgr. Đuro Kokša, kojemu sam pokazao pismo, rekao mi je da papa ima važnijega posla nego primati bake iz Podravine, ali je pripisao da navodi odgovaraju istini i da molbu preporuča. A imao je papa važnog posla, u 20. stoljeću za Crkvu pa i svijet ponajvažnijeg posla, otvaranje naime II. vatikanskog koncila. A ipak primio je 30. lipnja 1962. majku i mene. Dolazeći nam ususret reče mojoj majci: »Podsjećate me na moju majku.« Kazao je: »Moćna je majčina molitva. « Čuvši da je moja majka majka tolike djece, stisnuo joj je ruke objema rukama i rekao: »Velikodušnost, velikodušnost.« Prisjetio se Zagreba i Đakova, gdje je odsjedao na putu kao nuncij u Bugarsku. I na kraju obećao: »Molit ću za vas.« I u listopadu iste 1962. dana 11. uspjet ću rano ući u Baziliku sv. Petra i gledati i slušati Ivana XXIII. kako otvara zasjedanje II. vatikanskog koncila. Čuti riječi o proljeću Crkve, o novim Duhovima, o tome da Crkva nije muzej starina, da treba otvoriti prozore, da nisu u pravu zloguki proroci koji govore samo o zlu. Te večeri, možda na istom ovom mjestu na kojem sam na Uskrs stajao i čuo riječi Papine, neka pozdravimo svoje doma, čuh s prozora Apostolske palače, koju je gradio podrijetlom našijenac Siksto V, riječi Ivana XXIII: »Majke, kada večeras dođete kući, pomilujte djecu. Recite im da je to milovanje (carezza) od pape.« Sve je to toga Uskrsa, mojega prvoga rimskog Uskrsa, vidio, predvidio i vodio Onaj koji stoluje na nebesima i smije se.

Sljedećeg Uskrsa, 14. travnja 1963, bio sam se uspeo na skelu desnoga krila kolonada, kako bih bolje vidio papu koji je davao blagoslov »Gradu i svijetu – Urbi et Orbi.« Sličio sam Zakeju iz Evanđelja koji se uspeo na smokvu da vidi Isusa kako prolazi. Papa je uostalom namjesnik Isusa Krista. Te godine čestitao je i Hrvatima na hrvatskomu sretan Uskrs. Kružila je zgoda kako je Ivan XXIII. bez najave posjetio rimsku bolnicu koja se – kao i ona u Zagrebu – zvala Sveti Duh. Vratarica snebivena pozvala je poglavaricu. Ova ugledavši papu Ivana XXIII. sva smetena predstavila se: »Ja sam nadstojnica Duha Svetoga.« A on odgovorio kroza smijeh: »A ja sam samo namjesnik Isusa Krista.« Htjela je ona reći, nadstojnica Bolnice Svetoga Duha. Dok sam držeći se s obje ruke za skelu na koju sam se uspeo, tako da se nisam mogao prekrižiti primajući Papin uskrsni blagoslov, nisam slutio da je to posljednji uskrsni blagoslov ovoga pape. Znao je Onaj na nebesima da ću za dva mjeseca na ovom trgu biti kod mise koju će za okupljeno mnoštvo predvoditi kardinal Traglia za sretan prijelaz umirućeg pape, da ću kod riječi Ivanova Evanđelja »I bi poslan od Boga čovjek kojemu bijaše ime Ivan« pogledati na dva prozora apostolskog dvora, gdje je dogorijevao život plemenitog Ivana XXIII, da ću, vraćajući se s drugom i prijateljem iz svetojeronimskog zavoda Antonom Tamarutom, negdje kod Anđeoskog mosta, začuti s nečijeg tranzistora vijest da je upravo papa preminuo, a Anton će započeti Očenaš za njegovu veliku dušu. Vidio je i vodio Onaj koji stoluje na nebesima i smije se da ću jednoga rujna iz Dolomita sići na Trg sv. Petra i prisustvovati činu proglašenja blaženim Ivana XXIII. od strane njegova nasljednika Ivana Pavla II. Velikoga, pape Slavena, prijatelja Hrvata.

Vrli moj nekoć učenik preč. Anton Toljanić, župnik u Novalji, susrevši me na Teološkom fakultetu u Zagrebu, reče mi: »Profesore, dođite za Uskrs u Novalju.« »A što ako ja to ozbiljno shvatim«, nasmijah se. Nakon premišljanja da li u Kalinovac ili u Novalju za Uskrs odlučih se za Novalju. Došao sam na Veliki četvrtak 1979, gle, upravo je ove godine tomu trideset godina – i rekao župniku: »Ako ste se ono šalili, sad me imate.« Veliki četvrtak navečer. Crkva sv. Katarine, župna crkva nabijena. Savršena tišina. Prolomio se pjev Dan vičere Gospodina. Sve pjeva, od mališana što su posjedali na stube oltara do onih što se upiru o štap. Napjev je drevan, riječi starinske. Bit će da sežu do davnih dana, do Bartola Kašića, sina otoka Paga i pisca prve gramatike hrvatskoga jezika, prevoditelja prve cjelovite Biblije na hrvatski. Sjetih se kako sam prošle, 1978, s prof. R. Oleschom utvrdio da se rukopis Kašićeva prijevoda Sv. Pisma tiska u slavnom nizu Biblia Slavica, kojemu je on, prof. Olesch, s prof. Hansom Rotheom urednik i utemeljitelj, a u kojem izlaze svi prvi i najvažniji prijevodi Biblije u Slavena.

Na Veliki petak, kad se posve zgusnuo mrak u Novalji, sve što može na noge svrstalo se u povorku. U kućama pogašena svjetla, ulične svjetiljke utrnute. Samo svećenici i ministranti drže u rukama voštanice. I ja također. Čuje se kucanj koraka o kamen i vapaju naličan pjev Puče moj, praćen udarom valova o obalu. Pun mjesec motri procesiju koja ne mimoilazi gotovo ni jedne ulice.

Noć uskrsnuća i dan Uskrsa u novaljskoj crkvi sama je pjesma. Nema usta koja bi šutjela, ni dobi koja bi se uzdržavala od pjeva. Spominjem se Plinija Mlađega i prvih kršćana. On piše caru o kršćanima izvješće od nekoliko ključnih riječi: »Sastaju se i pjevaju nekom Isusu kao Bogu…«. Ne iznenađuje da iz raspjevane župske zajednice niču sjemeništarci i bogoslovi koji su odabrali da budu pjesma Kristu po svećeničkom poslanju i pozivu. Nisam slutio, ali je Onaj koji stoluje na nebesima i smije se vidio i vodio, da će Boris Dabo, ređen za svećenika sutradan na uskrsni ponedjeljak u rodnoj Novalji, biti misionar u Africi, da će Anton Šuljić, koji će novoređeniku kao novaljski bogoslov čestitati, biti zamjenik ravnatelja nakladničke kuće Kršćanska sadašnjost u Zagrebu i objaviti nekoliko zbirki pjesama, da će novaljski sjemeništarac Anton Tamarut biti prodekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i objaviti dvije zbirke pjesama. Posjetio sam rodni dom njegova strica Antona Tamaruta, mojega druga i prijatelja sa studija u Rimu, koji će – to sam još kao rimski student slutio i (pro)rekao – postati biskupom, šibenskim, a potom nadbiskupom i metropolitom u Rijeci. Njegovom istoimenom sinovcu, koji mi je tu na Uskrs podastro, u listu Zadarskog sjemeništa Zmajević objavljene svoje pjesme, rekoh da ima dara i neka nastavi pisati pjesme.

Pripovijedao je jedan župnik kako mu je njegov zvonar kazao da su kod njega bili pripadnici jedne sljedbe (sekte) da ga »okrenu na pravu vjeru« i da s njima stvarno nije nešto u redu. Upitao ga župnik, pa što su mu to rekli. »Rekli su da ćemo mi uskrsnuti.« »O Bože, pa što ti drugo ja govorim svaku nedjelju! Svaka nedjelja je uskrs na svoj način«, uzdahnuo je župnik. U ruskom nedjelja se zove voskresenje – uskrs.

U prilici sam ne jednom – propovijedati na Uskrs, poučavati o uskrsnuću, ispovijedati, svjedočiti vjeru u »uskrsnuće tijela i život vječni«. Uskrs je najveći kršćanski blagdan. Uskrsnuće je – Isusovo i čovjekovo – najtvrđi orah kršćanske vjere, ali i najradosnija jezgra Radosne vijesti (Evanđelja). Čovjek ne svlači tijelo kao zmija kožu. Čovjek ne ostavlja tijelo kao leptir ličinkin oklop. Čovjekovo tijelo treba uskrsnuti. Kršćanstvo je radosna vijest. Osobita radost u Radosnoj vijesti jest uskrsnuće tijela. Koje li radosti uskrsnuti u svojem tijelu! Ovom istom, no proslavljenom! Koje li radosti s uskrsnuća tijela drugih, s kojima smo u ovom ili onom stupnju dijelili životnu dionicu puta! Neće se zavazda ugasiti oči koje su nam sjale i koje su nas grijale. Neće zauvijek usahnuti ruke koje su nas privijale. Neće nestati lice kojem smo se radovali, za kojim čeznuli. Neće se zavazda ukrutiti noge s kojima smo išli ukorak. Neće zavazda umuknuti usta koja su nas učila, koja su nam tepala, koja su nam pjevala. Ovo moje tijelo koje mi je omogućavalo mjesto pod suncem i smještaj na Božjem dlanu trajat će. Ove oči, koje se nisu mogle nagledati, i uši, koje se ne mogoše naslušati, oživjet će. Ruke ove, koje su primale druge ruke, noge ove koje su utiskivale trag, opstat će. I lice ovo koje je prolazilo dijelom zemlje kao baklja, kao voštanica, opet će prosjati, i još kako! I oči ove kao zjenica plamena opet će planuti. U Radosnoj vijesti toliko je radosno uskrsnuće da je apostol Pavao – čiju 2000. godišnjicu slavimo – rekao ako Isus Krist nije uskrsnuo onda je uzaludno njegovo propovijedanje radosne vijesti, onda je uzaludna vjera naša, onda smo jadniji od najjadnijih. Ako idemo k uskrsnuću, kroz umiranja, onda uskrsnućem treba biti određen odnos prema tijelu. Tijelo treba u konačnici živjeti zavazda. Prema tome ne ubijati ni svoje ni tuđe tijelo, ne ubijati ga odjednom, ali ni na dijelove, nerazumnim načinom života, ubijanjem radom, drogom, opijanjem, pušenjem, razaranjem i samorazaranjem. Tijelo treba uskrsnuti slavno. Prema tome treba se brinuti za ljepotu, snagu, razigranost i zdravlje tijela. Ali i ne podleći obožavanju zdravlja i zatvaranju očiju pred bolešću i smrću. Valja ići ususret uskrsnuću. Samo je slavno uskrsnuće dar. No treba ići ususret daru. Ususret Uskrsu!

Opisi susreta s uskrslim Isusom Kristom u Evanđeljima toliko su lijepi, uvjerljivi i istiniti. Na njih se može, više nego na išta, primijeniti riječ starine: »Istinito, lijepo i dobro se prožimlju – Verum, pulchrum et bonum convertuntur.« Za Lukin opis susreta uskrsloga Isusa s dvojicom učenika koji ide u Emaus (Lk 24,13–35) veli A. Harnack, ne da je najljepši tekst Evanđelja, nego najljepša stranica što je ikada napisana. Dvojica Isusovih učenika razočarani pogubljenjem voljena učitelja odlaze iz Jeruzalema u svoje selo Emaus. Pridružuje im se neki suputnik i pita ih o čemu razgovaraju. Oni njemu odgovaraju začuđeni protupitanjem, pa zar je on jedini stranac koji ne zna što se dogodilo u Jeruzalemu, ono s Isusom. I suputnik im tumači Pisma. Kad su došli u selo, on kao da će dalje, no oni ga zaustavljaju da svrati k njima jer se mrači. I dok su bili za stolom, kad je uzeo kruh, prepoznaše u njemu Isusa. A on im nestane s očiju. Mnogi su slikari slikali taj prizor. I mnoge sam slike vidio. No pred očima mi je Večera u Emausu Brune Bulića (iz 1973) u župnoj crkvi Gospe od grada u Šibeniku. Jedan od dvojice učenika na slici je sam Bulić – poznavao sam ga osobno i dugo – pa ga i prepoznao na slici.

Povezujem Isusove riječi, što smo učinili jednomu od najmanje braće, da smo njemu učinili, riječi kojima se on poistovjećuje sa svakim i najmanjim čovjekom, velim, povezujem ih sa suputnikom u Emaus. Na životnom našem putu Isus se pridružuje nama kao suputnik, kao prerušen suputnik. Tek na dan suda će, kad budemo pitali što smo mu to dobra učinili, kad smo ga to vidjeli, postati jasno da je on bio u onima s kojima smo išli životnim putem u Emaus. Napisao sam ne jednu pjesmu o putu u Emaus. Ovdje donosim pjesmu Suputnik u Emaus, koja je upravo u zimskom (2008) broju Akademijina Foruma objavljena:

Prerušen si u prosjaka s dlanom

Prerušen si u dječaka s praćkom

Prerušen u dijete s igračkom

Prerušen u pustinjaka u stepi

Prerušen u igrača na pozornici

Prerušen u pisca nad listom papira

Prerušen u slikara s kistom

Prerušen u kipara s dlijetom

Prerušen u ženu na putu

Prerušen u majku u kući

Prerušen u djevicu u crkvici

Prerušen u staricu u klecalu

Prerušen u redovnicu u kapelici

Prerušen u teškoga bolesnika

Prerušen u sestru u bolnici

Prerušen u zaraženoga gubom

Prerušen u pijanca na ulici

Prerušen u prezrenoga od gordih

Prerušen u uznika u tamnici

Prerušen u vozača tramvaja

Prerušen u uličarku na stanici

Prerušen u kopača na polju

Prerušen u pelivana na žici

Prerušen u športaša na igralištu

Prerušen u gospodara na vladalačkoj stolici

Prerušen u igrača na snijegu

Prerušen u učitelja za zborištem

Prerušen u prijatelja grješnika i carinika

Prerušen u hramskog službenika

Prerušen u uredskog činovnika

Prerušen u svećenika

Prerušen u namjernika na putu u Emaus

Prerušen u bližnjega

I tako s kim god sam

s Tobom sam, Isuse

· Zagreb, 3. travnja 2009, Žalosni petak