Snovi kao uzrok žudnji za moći

Snovi kao uzrok žudnji za moći

Medvešeka muči pitanje, neće li i snovi nestati kada čovjekoliko biće prestane biti svjesno što je dobro, a što zlo, kada istina postane vlasništvo jačega

»Što je život? Puste sanje, prazna sjena što nas ovi«, misli su jednog od najvećih, ako ne i najvećega španjolskog pjesnika scene Pedra Calderona de la Barce, čije je djelo Život je san u prijevodu Nikole Milićevića i režiji Renea Medvešeka premijerno izvedeno potkraj prošloga tjedna u Gradskom dramskom kazalištu Gavella. U toj filozofsko-poetskoj drami pjesnik propituje čovjekovu sumnju u realni život i život snova, koji su često utočište pred stvarnim životom.

Prizor iz predstave Život je san

Milićević o Calderonu piše da je »veliki pjesnik propadanja, koji je zajedno s čitavim društvom gubio tlo pod nogama. Videći da stvarnost postaje sve težom, a bez dovoljno snage da joj se suprotstavi i bez nade da bi mogao utjecati na nju, on je bježao od te stvarnosti i njenih problema, predajući se sav obmanama; odbljescima stare slave, apstraktnim pitanjima morala, časti i ponosa, vjere i žrtve, sna, postojanja i smrti... Ne nalazeći čvrstog oslonca svojoj misli, on je izvanrednom igrom riječi stvarao svijet glazbe i fluidnih slika, svijet poezije, koji lebdi izvan života i vremena, s onu stranu mogućega i dostupnoga.«

Život je san, priča je puna moralnih pouka i načela. Riječ je o nestvarnoj legendi i nestvarnim likovima, o poljskom kralju Baziliju kojemu se rodio sin Sigismund za kojega su zvijezde rekle da će biti okrutan i da će upropastiti kraljevstvo. Da se to ne bi obistinilo, kralj ga dade zatvoriti u tvrđavu u pustoj šumi i dade mu odgojitelja Klotalda. No staroga kralja, koji nije imao nasljednika, počeše progoniti savjest i sumnja, poče sumnjati u proroštvo, pa se odluči na pokus: sina će dovesti u dvor i sve mu otkriti pa ako se pokaže dobrim dat će mu vlast, a ako bude zao vratit će ga u tvrđavu. Sigismunda uspavaju, dovedu ga u dvor, gdje mu stari kralj reče istinu, na što se on razbjesni kao zvijer, nakon čega opet bi vraćen u tvrđavu. Kad se probudio, stari ga čuvar uvjeri da je sve što mu se događalo bio samo san, ali ga upozori da i u snu treba činiti dobro. Tada se u njemu počeše javljati sumnje te zaključi da je život san i da će se tek u smrti probuditi. Zato odluči: treba pobijediti sebe i zlo u sebi.

Dok je tako razmišljao, u kraljevstvu se digla pobuna, pobunjenici ga dolaze osloboditi da im bude vođa i kralj. Sigismunda opet opsjedoše užasne sumnje. Pitaše se: »Nije li to samo san, nova obmana koja će mu donijeti samo bol? Što je stvarnost a što san? Je li život jedno buđenje između dva sna, ili san između dva buđenja?« No kako ne znaše riješiti zagonetku, je li život san ili java odluči da će sanjati. Nakon što je pobijedio u pobuni, pokaza se velikodušnim i plemenitim te poštedi oca i postade razuman i dobrostiv kralj. Pobijedivši sebe sama, Sigismund je izvojevao pobjedu nad fatumom.

U današnjem vremenu kada su dovedene pod znak pitanja mnoge proklamirane etičke vrijednosti kao što su: odanost, vjernost, čast, ponos, žrtva, sloboda, identitet, Calderon podsjeća na, u kazališnoj knjižici o tome će Medvešek reći, »pogreške koje baštinimo iz osobne i društvene prošlosti i koje svakodnevno niču iz sjemena gluposti, zloće i besmisla kojima smo obasuti. Sigismund kaže da je sazdan od zvijeri i čovjeka. Govori to u naše ime, u ime svakoga od nas. I to je tema«.

Gradeći predstavu na strogu poštivanju sadržaja teksta redatelj Medvešek zajedno s piscem propituje čovjekovu sumnju u sebe, koji je uvijek idealniji i drukčiji nego što sebe doživljava, jer »svaki sanja ono što je, samo nije svjestan toga«. Calderonova razmišljanja o ulozi odgoja u ljudskom životu, o sudbini koja visi nad čovjekom, o »snazi razuma i slobodne volje, koji se mogu suprotstaviti usudu o snu i stvarnosti«, šlagvort su na koji se redatelj nadovezuje, koji naglašava tražeći odgovor na krucijalno pitanje koje glasi: nisu li snovi uzrok čovjekovoj žudnji za moći?

Kako bi to što zornije predočio, Medvešek i ovaj put kazalište ne shvaća kao zrcalo, nego kao »podest na koji se postavljamo, na kojem uspostavljamo svijet«, koji je ogoljena scena na kojoj prepoznajemo i rastvaramo život koji živimo. Silnice koje iz toga isijavaju tek su ono što upotpunjuje sumnje u snove, što uobličava mozaik života koji gradimo od svega što čovjeka okružuje i što ga na kraju svladava pretvarajući ga u »tvar od koje građeni su snovi«, kako to kaže Calderonov suvremenik Shakespeare.

Imajući to na umu Medvešeka zanima možemo li sagledati sve to u vremenu koje malo mari za čovjekove snove, jer su itekako prožeti sumnjom u sve. Ponajprije stoga jer je čovjek žrtvovan, što svojom voljom, a što uz pomoć raznih oblika manipulacija ili ucjena, koje sežu do ugroze gologa života. Zarobljen, pritisnut i iscrpljen hedonističkim porivima, današnji se čovjek povlači u sebe i jedino mu još preostaju snovi, kao da poručuje Medvešek, ali i ne skriva da ga muči pitanje, neće li i snovi nestati kada čovjekoliko biće prestane biti svjesno što je dobro, a što zlo, kada istina postane vlasništvo jačega? Calderon je možda spas, utočište, čistilište u kojem se susreću, ali i prepleću snovi i život, naravno, različitih doživljaja i svjetonazora, u kojima Medvešek traži nadu.

U reduciranoj, ali efektnoj scenografiji Tanje Lacko te renesansnim kostimima Doris Kristić sve je prepušteno glumcima, njihovim osjećajima i strastima. Suočeni s tekstom i željom da ga što bolje prenesu glumci su se često bojali Calderonovih misli i poruka pa su ih znali isfrfljati, ali i nedovoljno artikulirati, što je već uobičajena boljka današnjega našeg teatra. Da toga nije bilo, kao i manire u hodu, Franjo Dijak kao Sigismund bio bi više nego dobar. Više od manire, ali nedovoljno za dojmljivost ponudili su Ozren Grabarić (Klarin), Sven Medvešek (Klotaldo) i Darko Milas (Bazilije), dok su ostali glumci uglavnom nezainteresirano deklamirali ili strasno vikali.

Andrija Tunjić