Sanjao sam, da je Uskrs

Ivo Dulčić, Pokaznica

Željka Šemper

Molitva

Isuse

znam

Tebi i meni križ je do vrha

donijeti

Ne molim Te za sebe

nego učini

Da križ ne bude pretežak

Šimunu Cirencu

Da Veroniku ne prestraši

strahota boli

da žene suzama

blato ne stvaraju

Ti znaš

Od križa i strmog puta

napuštenost

snažnije boli

Davor Šalat

Uz Uskrslog

Posred mene prolaziš,

a ja tek motrim tvoj trag,

vjerujuć odjeku s dalekih stijena

i večeri što Te svakom uhu šapuće.

Vrebaš već na moj dublji cvat

što u mucavu se srcu još nazire,

u tišini me mijesiš budućeg,

kao istog, a posve drugačijeg.

_ _ _ _

Kad nas ponestaje

u snenome koraku,

Ti si tu,

uvijek živ

u zamrlim rukama,

uvijek topao

u ledenom osmijehu.

Ti si tu,

nas još nema,

a svaki sneni korak

ipak krči tvoju stazu,

pa udaljujuć se od Tebe

sve Ti bliži bivamo

i zagrljaju tvom

tek u smrti se primičemo.

Pero Rastočić

Rubac

Čim je Veronika ugledala Sina

prihvatila je bijeli rubac.

Dočeka Čovjeka čije lice gori u krvavoj

vatri.

Do srca joj dođe krik u smrtnom hodu.

Pripravna na muku skupi kapljice što

se u patnji roje.

U njezinu rupcu što ga satka svijetla

tkalja.

Niti vjere svjedoče o kruhu i vinu.

Soli zemlje i svjetlu svijeta.

Veronika je utjeha u patnji Božjeg sina.

Milosti puna je žena što u utrobi dijete

nosi.

Otisak lica znak je žrtve koju pratiti treba.

Iskorak ispred smrtnog zida pun je

divljenja.

U Veronikinu srcu živi pogled Sina.

Krenu za Spasiteljem svijeta.

Osta s rupcem u ruci do zadnjeg čina.

Daniel Načinović

Križ na groti

IX.

Na križnemu skasu, u ljudskomu

liku,

gledali smo, Bože, i mi svoju sliku:

na bilin facolu ča je zgovr zustala,

Veronika hodeć kega Ti je dala.

XI.

Mi, ki smo prid Pashu zuz Tebe

sidili,

krv smo Tvoju pili, Tvoje tilo jili...

prvo ča je peteh dvaput glas puštija:

Bože, mi smo Tebe stoput zatajili!

XVI.

Ovo suho drivo, ovi gnjili čavli...

Kroza nje će Misec i Sunce pasati!

Kroz Besidu ča je prvi mot levala

i sve je kroz vike na kup se torniva.

Čovik će čovika ui njoj pripoznati.

XVII.

Via dolorosa – Passio gloriosa!

Jena greda duža, jedna staza kraća:

Stoji križ na groti, dok se svit obraća!

Božica Jelušić

Ftiči popevaju Jezušu

V popevki našoj Jezuš je živ!

Njegvi smo drobni popevači.

v žitnjari neba v den plav i siv

Veselimo se žutoj pogači!

Hvaljen je Jezuš i blagoslovljen,

po polju, livadi i dubravi!

Po Njegovoj meri Svet je zgotovljen,

skriva nas v lasih, čuva v rukavi!

Od tisoč glasov diže se viža,

dok poljem hodi, oprave malja

za bele lilije i zlatne leluje!

Mi živo smo trunje z Njegova Križa.

Pozdravljamo Ga, našega Kralja!

Hvale mu kličemo i aleluje!

Iz poeme Rane i ruže

Igor Zidić

Krist Veronici

Pridrži

Boga,

ženo,

da ja

mogu dalje

Šimun Cirenac

Ponesi teret, budi grana

Stabla kroz koje pjeva rana.

Zvonimir Golob

Uskrs

Na Svetu nedjelju

zatvoreni u kavezu,

zečevi osluškuju

kamo će pasti

Zvona.

Tišina između dva udarca

probija njihove uši.

I ako sniježi,

na svakoj pahulji sjedi anđeo.

Rajmund Kupareo

Uskrs 1975.

Ostani s nama!

Pokušaj je svaki uzaludan

proljeće da se spasi

od strasti ljeta

što požudno osmijehe bere

vinograda.

Ostani s nama!

Nije samo na izmaku dan,

nego se i nada gasi

razapeta

između ljubavi i vjere.

Viktor Vida

Željezni zastor

Sanjao sam, da je Uskrs.

Za istim stolom sjedimo

moja majka, vremešna ženica,

sva ko u pamuku tišine,

moj otac, pognut pod teretom godina,

ja, i meni sučelice

Gospodin Nadbiskup Alojzije

Stepinac,

Metropolit Hrvatske.

On nas blagoslovi.

Potom reče:

»Mi nemamo neprijatelja,

i njihovi mrtvi zajedno su s nama«.

Oko nas puno uskrsnoga zraka.

On položi na stol svoje dobre ruke.

Vani pada snijeg.

Zatim gledamo bijeli stolnjak.

Ja jedem kruh i plačem.

Vladimir Kovačić

Krist na groblju

Nasred groblja visi tijelo Kristovo.

Njegov krst nad grobljem je visoko:

stoji povrh

drugih krstova.

On je umro,

jer je druge ljubio.

Njegov krst je zato

najveći.

Silvije Strahimir Kranjčević

Golgota

Vijek je strašan, mrk i težak

Kao crna savjest kleta;

Na Golgoti patnik visi

Iz prezrenog Nazareta!

I izdiše na svom gnijezdu

Pogođeni golub bijeli,

I izdiše zadnjim dahom

Umirući: Eli! Eli!

Pod Golgotom sve se bljeska

Od mermera i od zlata,

Redaju se divne zgrade

Raznih Kajfi i Pilata.

Pjeva narod odabrani,

Iz Engada vatru pije;

Presahle su, regbi, davno

Gorke suze Jeremije!

Jehovu su pobrisali

Sa slobodnog nekad stijega;

Vikali su pred Pilatom:

Propni njega! Propni njega!

On izdiše na svom gnijezdu,

Pogođeni golub bijeli,

I izdiše zadnjim dahom

Umirući: Eli! Eli!

O, Gospode, dovodim Ti

Pred patničko Tvoje drvo,

O, sve one, o, sve one,

Što oj teški udes srvo:

Prevarene, zavedene,

I bez nade i bez vjere,

I moli se za nj Tebi:

Miserere, miserere!

O, Gospode, tvrdo li je

Teško drvo, na kom jesi;

O, Gospode, moli za nas,

Kada budeš na nebesi’.

Zapadoše ideali,

Kud se naša noga vere,

Pokaži nam pravo sunce;

Miserere, miserere!

Došao je zloduh crni

Pa prokleto sjeme sije;

O, Gospode, idol sjedi

Na prijestolju sred Morije

I govori lažne riječi

Protiv svete pravde Tvoje;

O, Gospode, smiluj mi se,

Kad u carstvo dođeš svoje!

Da na zemlji, ko na nebu,

Jedna volja bude tako;

O, poštedi Jerusalim,

Nad kojim si nekad plako

I proročku riječ slao,

Da ga s lažna puta vrne,

Molio se za njeg s krsta

Vrh Golgote viseć crne.

O, Gospode, vazda jošte

Na pragu mu sjedi Juda,

I još vazda za njim luta

Zavedena duša luda.

A on mudro iza kuta

Lukavo im mreže stere;

O, Gospode, daj nam svjetla:

Miserere, miserere!

Nekada si, blaga dušo,

Sve malene sebi zvao,

I nebesno Ti si carstvo

Jadnicima obećao.

Sad Ti pjesma one vodi,

Sve za koje dušom dišem;

Golgota je kamen tvrdi,

Kud stihove svoje pišem!

I gledajuć kaplju rujnu,

Što iz Tvojeg srca kaplje,

O, Gospode, oprost čujem,

Što ga Tvoja usna šapće.

I osjećam, što Ti zbori

Od očiju suza vruća,

Da ne može nikad biti

Bez Golgote uskrsnuća!

Ah, neka nas kao zvijezde

Tvoje svete suze vode

Tamo, gdje se divno sjaji!

Carstvo duha i slobode,

Gdje još ne bje oskvrnuto

Bojnom krvi cvjetno polje,

I kud hoda anđel mira

Med ljudima dobre volje!

Izbor: Božidar Petrač

O Uskrsu, najvećem kršćanskom blagdanu, posebice u jeku Velikoga tjedna, snažnije se i dublje zahvaća u dramatiku čovjekova života i njegove svrhe.

Hrvatsko pjesništvo nipošto nije imuno na temeljna pitanja koja odzvanjaju liturgijom predvazmenoga i vazmenog vremena. Štoviše, ono svjedoči Krista mučena, raspeta i pokopana, uskrsla i proslavljena. No nisu te pjesme provrele isključivo iz žarke vjere svakoga pojedinog pjesnika; neke su prsnule iz osjećaja egzistencijalnih nemira, zebnje i horror vacui. Pa ipak, one jasno govore o duhovnosti pjesnika koji su se s više ili manje radosti, s većim ili manjim uspjehom okušali u pronicanju vazmenih otajstava. One svjedoče o čovjekovoj dubokoj potresenosti pred grubim, neshvatljivim i neprihvatljivim činjenicama patnje, boli i smrti – konačnice života. No svjedoče i o ushitu i radosti zbog novoga života, života Krista uskrsla, života u vječnosti. Neka sve radosne ili žalosne, sve rezignirane i klonule, bolesne i frustirane, slabe ili jake, siromašne ili imućne, vjernike ili nevjernike osvijetli uskrslo svjetlo Kristovo.

B.P.