Sakrament šutnje

Sakrament šutnje

Nepregledno

Žene čekaju svoje muškarce Jutro je bez polazišta. Samo lebde šalovi. Smiruje se. I pate zagrljaji. Na Panteonu znak toga da krvi je do koljena bilo. Ubogi ratovi. Pusto je da ne može pustije. Možeš zakopati slova – knjiga poznaje otisak analfabet i grane granice. Ne bih da se kvari rima. Iz polica izvlači netko nalik na olovo i šutnju. Tri koplja iznad. Muškarci su davno otišli u svoje ratove Plače se Pokrajina Tesalija i Kapadocija i Trakija

I šutnja Ni jedna rijeka ni jedan sprud sjaj u oku rijeke sjaj u oku boga rijeke izostaje po naravi stvari Pokrajina Tesalija i njezino prirodno ušće. Daleko je Smirna i korito rijeke Trakija i nepoznato more Kamo su otišli ratnici Plače se roni se Daleko je Muškost, lomljavina kopalja da ukroti suze Napoleon bî naznačen u podnožju Atlantide – čovjek koji je trebao znati uloviti soba Vrh mora Na sjeveru šutnje I ništa više Tek znanje o hormonima i metabolizmu Boluju lađe, dovoljno da stvar postane uporna uzaludna i bogoklanjanje nečemu što nije vrhunska glazba od koje se od koje se cakle zvona na vrhovima svijeta

...

Putem elektrona i kristala. Sloboda i raspršenost. Za tebe nastupa veličanstveni Bog Jahve I on te u krilu Abrahamovu ziba Ljubeći svaku tvoju nit. On kralj je svečane šutnje Sunčanih vrtova i planina Tihih i ustrajnih mirisa I objavljuje se preko svake rane krvave A samo si nebo A kao da se ništa ne zna i tusta brda I puste lađe svečanost neka tebi znana malo po strani pa ipak riječi te slave stoji na sprudu Maleno svjetlo/blagost svega. Danas izlazimo iz doline kraljeva u proteklu slavu Dodirujemo tako svod stvari.

Primjerice

Sveti Petar u Šumi posjeduje zdanje Malo podalje, unutar reda, šuma, vinograd, oranice gdje koja kuća stjenovito tlo u osnovi, blizina glagoljskih slova samostan je razuđen, reklo bi se, makar malo pretjerano. Sakramenat šutnje. U tom dominira geometrija kvadrata Četverodimenzionalnost Kompozicija se sastoji od arkada Sveti Petar u Šumi, zreloromanički klaustar Sve monumentalno U unutrašnjosti Tu sada žive pavlini kao i nekada. Otac ima traperice, motiku u ruci i plavo oko pogled koji razumije Mi ga zasipamo riječima jer se raspitujemo (Gdje je Slum; A gdje Hum; Tko je sagradio zvonike? Tko je iskopao prvi temelj? Na primjer.) Odjednom u oku sine povjerenje I neka rečenica bez prijekora Da sve je maleno

*

Imali su moji kozu i nije se ona dala. Sirota koza. U zaseocima svatko je predmnijevao. Iako, svojstveno tomu svemu, preteže jednostavnost, doci, idila, antičko nešto u tom slučaju, prastaro više, naglost. Koze su zadivile mnoge, a najviše se upinje kako vrijedi meso, zdravlje je tu i (navode se primjeri) ne priča nadugo. Jednom iznenada, mogu uzeti primjer iz svjetske kulturne baštine, čitala sam tako, i Isak Basevis bio je također netko tko je naveo kozu za opis emocije. Mene je preplavila tuga kada sam čitala sve o kozi Z. I ja sam s dječakom ridala i domišljala se. Jer doista, mnogo puta u životu navod je bio dirljiv a događaj se priklonio zbilji.

(Ne, ništa nije kao što je bilo prije.)

Opis

Pripadnost, porinuće u more, Judeja, Josip, Jona Puno toga je već rečeno Toliko sam tamnosvjesna i tamnoplava i tamnonoćna i tamnopjesma i tamnonoćna i tamnoplava i danonoćna Kanajet, tri ružine osi, šuma i drhtanje Slamnati šešir i brk, Oslobođenje, moj did Lukica, šešir od slame, bijela košulja pretežno, Sarajevsko Oslobođenje, vire ti, to je sva psovka, lula i papir, uzdasi, gutanje nečeg, zbijen i čvrst, viru mu, to je ta psovka; jeben ti viru, ima i veća Meni je uvik, baš uvik bila važna didova svića i didov sanduk Amerika i njegova priča i ruka i duvan Ja nikako nisam mogla znati gdje je didova muka, nikako ništa od tog Ni kako se stvari slažu Da slučaja nema Moja obitelj, ko Jonina utroba Inače, koliki svijet, muškarci, (lule), pape, živi i mrtvi. Naša ta kuća ko korablja, lađa Što su (sve) ta leđa, tihe molitve, neprospavane noći

Sveta unutrašnjost stvari Struktura sa hodnicima paučinom šutnjom i nitima stakla i posuđa Suite Tonovi tvari Kao kad rominja kiša a spuste se kapci iza kojih stoji polutama. I samoća nekog tko je bliz stvarima i prozorima u okviru kuće Ili ono stoljetno što zna svaki pojedini atom zrnce vapna i dima I Tvorac. U sustavu kuće/toga tvoji i moji koraci su Sve samo jest i pojedinačno I kuća je od neba i zemlje od tame i prolaznika Dok gosti nekoć bili su u zanosu I tekla vjedra riječi. Ko brda nevažne riječi gromke kao kopita. Podno brijega Podno dana I sustava sveg Kuća ta britkost i jednostavnost na obali stoji dodijeljena/ponuđena u svemu Solo Pianissimo

Pjesnikinja Ljubica Benović zaista ima smisla za dramatičnost iznenadnih metamorfoza među riječima. Brojni toponimi i hidronimi ukazuju na intertekstualnu komunikaciju koja na svim razinama teksta, iako u svojoj fragmentarnosti, uvećava jezičnu začudnost. Eliptičnost stiha, lapidarnost misli, utječe na ritmičnost, što je zaista čudno, ali i zadivljujuće kada je riječ o pjesmi u prozi. Simboličke dimenzije pustinje i mora zaogrnute su u valove teksta (stihova) koji želi biti i lijepa priča, koja se iznovice rekonstruira istrgnuta iz različitih vremena i prostora. Sve vrvi od višestrukih zapletaja bujne imaginacije i višeslojnih jezgri značenja te se u jednom trenutku učini da se oni mogu interpretirati jedino hermeneutički. To je, jasno, varka, jer Benovićeva ima strasti za osmišljavanje biranih riječi i skladnih slika, ali na način na koji se organizira sintetička poezija. Bjelodana je pojmovna razina, koja, ako ne širi krug čitatelja – zadivljuje dobro posloženim amblemskim značenjima.

Sead Begović