Redatelj od mramora i olovna vremena

Redatelj od mramora i olovna vremena

Donekle paradoksalno zvuči činjenica da je zacijelo najvažniji poljski redatelj Andrzej Wajda od pedesetih do osamdesetih prošloga stoljeća podjednaku slavu i popularnost uživao u tada komunističkoj Poljskoj kao i na demokratskom i liberalnom Zapadu. Smatran vodećim poljskim filmašem, Wajda je slavljen možda ponajviše zbog potpuna odstupanja od tada dominantne ideologijom opterećene poetike socijalističkog realizma te zbog toga što je svojim ostvarenjima uspio preskočiti tzv. željeznu zavjesu i poljsku kinematografiju izrazito afirmativno predstaviti Zapadnoj Europi i svijetu.

Poljski redatelj Andrzej Wajda

Naglašeno sklon socijalnom angažmanu i obradama važnih djela iz poljske književnosti, Wajda se potvrdio kao izniman i suptilan pjesnik filma čija su najuspjelija ostvarenja prikazi pojedinačnih ljudskih tragedija kontekstualiziranih u vremena prijelomnih povijesnih zbivanja, odnosno izjednačavanja tragičnih sudbina pojedinaca s tragedijom cijeloga naroda. Uistinu, Wajda je jedinstven autor koji strogu oblikovnu i dramaturšku formu djela virtuozno nadograđuje razigranom režijom i vrlo snažnom simbolikom.

On je redatelj u čijoj se umjetničkoj osobnosti u kreativnom kovitlacu sudaraju buntovnički duh i religiozna smjernost, red i kaos, pedanterija i razbarušenost, beskompromisna kritičnost i stvaralački užitak. Iskustvo stječući i kao suradnik cijenjenog redatelja Aleksandera Forda na filmu Petorica iz ulice Barske, Wajda je netom nakon stjecanja diplome snimio dojmljiv cjelovečernji prvenac Pokoljenje, djelo realizirano s postavom Fordova filma koje s podjednako izvrsnim naslovima Kanal i Pepeo i dijamanti čini dojmljivu trilogiju.

Već u tim ostvarenjima Wajda jasno definira svoj umjetnički senzibilitet i autorske preokupacije. Pokoljenje je priča o mladiću kojem se dotad bezbrižan i neodgovoran život u vihoru rata pretvara u borbu za opstanak, Kanal se bavi nacističkim gušenjem varšavskog ustanka 1944, a Pepeo i dijamanti tematizira sukobe među samim Poljacima nakon završetka rata. Posljednja dva filma odlikuje i izrazit antisovjetski angažman. Dok se u Kanalu jasno govori i o odgovornosti pasivnih jedinica Crvene armije za suzbijanje pobune, jer je Staljin zbog antikomunista koji su predvodili ustanak izdao zapovijed o nemiješanju, Pepeo i dijamanti diže glas protiv marionetskih državnih vlasti instaliranih po diktatu Moskve.

Katyn – poster

U tom se smislu 83-godišnji redatelj u svom zasad posljednjem filmu Katyn vraća korijenima. Ovaj put riječ je o priči dijelom obilježenoj autobiografskim elementima, jer je u pokolju poljskih vojnih časnika, intelektualaca i civilnih ratnih zarobljenika u katinskoj šumi nedaleko Smolenska u proljeće 1940. ubijen i Wajdin otac. Nakon podjele Poljske između Njemačke i Sovjetskog Saveza, zloglasna služba NKVD po nalogu Staljina i Lavrentija Berije organizirala je smaknuće više od petnaest tisuća ljudi, a egzekucije su započele 5. ožujka. Premda je, dakle, riječ o temi iznimno važnoj i potresnoj za sama redatelja, Wajda zasigurno ponesen i važnošću projekta u čitavom filmu uspješno izbjegava patetiku. Od sama početka Wajda odabire smiren i prividno hladan, no prilično emotivan pristup temi. Usredotočujući se na nekoliko središnjih likova i dočaravajući njihove intimne strahove, dvojbe i nade, redatelj iznimno učinkovito oslikava tragediju naroda zarobljena između njemačkoga čekića i sovjetskog nakovnja. Pred usplahirenom ženom i maloljetnom kćeri poljski časnik Andrzej odanost domovini i dužnosti pretpostavlja svojoj ulozi muža i oca, baš kao što i njegov otac ispunjava fakultetske obveze, unatoč slutnji skorog užasa. Ponos, čast i osobno dostojanstvo posljednja su uporišta ljudi zahvaćenih ratom, ljudi koji životima jamče slobodu zemlje. »Kad ne bude vas, neće biti ni slobodne Poljske«, riječi su Andrzejeva nadređenoga časnika koje poput lajtmotiva odzvanjaju tijekom filma, i koje se u svoj svojoj tragičnosti ostvaruju i za vrijeme i poslije rata.

Wajda iznimno sugestivno gradira dramsku napetost i tjeskobno ozračje, minimalistički, no vrlo suptilno predočavajući slojevite osobine likova, njihova duševna stanja i intimne drame. Redom je riječ o stoicima koji hrabro nose teret povijesti i zločina što se gomilaju, koji gdjekad zbog spašavanja života i očuvanja duševnog mira privremeno pristaju na samozavaravanje i laž, no koji se naposljetku uvijek lome pod bremenom savjesti. Takav je slučaj s Andrzejevim kolegom i prijateljem Jerzyjem, časnikom koji će preživjeti pokolj u katinskoj šumi, da bi u završnici, ne želeći živjeti pod sovjetskom okupacijom i u laži, u pijanom stanju počinio samoubojstvo. Jednako Jerzyju, dok jedna tragična epizoda slijedi drugu, svi hrabri ljudi tijekom filma na ovaj ili onaj način nestaju, iza sebe ostavljajući beznadnu prazninu. Neki će, poput mladoga Tadeusza, skončati tek naslutivši ljubav i u sebi otkrivši nacionalnu svijest, dok će druge, poput djevojke Ewe, zbog osjećaja duga prema pokojnicima i nepristajanja na iskrivljavanje povijesti, progutati mrak zatvorskih ćelija. Oni pak koji kao Ewina sestra izaberu laž na savjestima će doživotno nositi živote najmilijih i spoznaje o tome da su ih izdali.

U spomenutom gradiranju tjeskobe, tragedije i užasa Wajda najstravičnije prizore pokolja ostavlja za sam kraj. Scenama u kojima sovjetski časnici i vojnici nad masovnom grobnicom zatočenike hladnokrvno i birokratski djelotvorno vezuju žicom i ispaljuju im metak u potiljak, pri čemu žrtve umiru s krunicama u rukama i nedovršenim molitvama na usnama, autor još jednom dojmljivo podcrtava tezu Hanne Arendt o banalnosti zla. Valja reći da cjelina pati i od određenih nedostataka, primjerice nekih ne posve skladno uklopljenih narativnih odvojaka i naknadnog zapostavljanja određenih isprva važnih protagonista. No to su ipak zanemarive slabosti za Oscara zasluženo nominirana djela koje vrsnoćom svjedoči o vitalnosti i potentnosti vječno mladog Andrzeja Wajde.

Josip Grozdanić