Potpuno drukčiji Schmidt

Potpuno drukčiji Schmidt

Film Branka Schmidta zanimljivo je ostvarenje ponajprije stoga što je hrvatska kinematografija napokon dobila uradak koji uspješno kontrapunktira crni humor i kriminal, baš onako kako smo navikli gledati u mladenački sirovim filmovima Guya Ritchieja, Quentina Tarantina i Dannyja Boylea. U njima su junaci ujedno antijunaci, komični i kulerski pojedinci s onu stranu zakona. Najveća je razlika u tome što se filmovi navedenih autora ili njihovi eventualni književni predlošci ne bave poslijeratnim društvom i grozomornom hrvatskom politikom. Ta je tema u hrvatskoj kinematografiji u posljednjem desetljeću zadobila najoštriji kontroverzni žalac, no zbog općih mjesta kojima se neprestano povodi gledatelja katkad iritira.

Kadar iz filma Metastaze

Metastaze su ekranizacija stvarnosne proze ginekologa Ive Balenovića, alias Alena Bovića, koji je napisao prikladnu i stručnu književnu dijagnozu nemoćna društvenoga tkiva. Njezini su protagonisti marginalci smješteni u Novom Zagrebu: drogeraši, alkoholičari, bedblubojsi, obiteljski zlostavljači, bivši branitelji, bivši oficiri JNA. Schmidt je prvi put režirao film uz pomoć kamere iz ruke – zagrebavši u sirov i žestok, off-ambijent Novoga Zagreba – iako je već i takva stilizacija postala igranjem na sigurno. Uzbudljivim mizanscenama, rakursima i planovima (primjerice, dulji kadar u kojemu kamera zuri u dekolte konobarice Milice, dok u pozadini Dejo i Filip smišljaju kako nabaviti lovu) redatelj je na više mjesta preselio metafore i sinegdohe iz privlačnoga književnog predloška. Odlika je filma i što likovi govore najrecentnijim zagrebačkim slengom (kako je to dosad najprirodnije uspjelo Goranu Rušinoviću u Mondo Bobu), što se nimalo ne ustežu od psovki i od politički nekorektna humora. Poneki autentični Bad Blue Boy, naturščik, pojavljuje se ili u epizodnoj ulozi ili kao ponosni statist, iako film navijačke skupine ne prikazuje u pozitivnom svjetlu.

Jedan od likova, Krpa, kojega tumači Rene Bitorajac, tip je nasilnika koji na utakmicama uzdiže desnicu, tamnoputom igraču baca banane na teren, mlati sve oko sebe, a opet, paradoksalno, privlači gledatelje humornim gestama i prosipanjem ponegdje duhovitih i lucidnih uvreda. Iako zaziremo od već učestale usporedbe sa škotskim romanom, Krpa doista podsjeća na zagrebačku varijantu Begbieja, brutalca i vođe ekipe iz Trainspottinga Irvinea Welsha. Bitorajac je očekivano korektan u svojoj sad već standardnoj ulozi huligana i kvartovskog štemera, dok je tu istu ulogu u kazališnoj adaptaciji izvrsno odigrao Vili Matula. Njegov je pak lik bio složeniji, kako u romanu, tako i u predstavi, kao uostalom i cijela njegova ekipa, u usporedbi sa svojim pandanima na platnu. Scenarist je Ognjen Sviličić nažalost suzio psihološku snagu ne samo glavnog lika Filipa (Franjo Dijak) nego je i izbacio lik Mrtvog, narkomana koji možda, zajedno sa svojom disfunkcionalnom obitelji, najbolje ocrtava ratnu traumu. Šteta je što se nije posegnulo za unutarnjim monolozima tih likova kako bi se pretočili neki vrijedni dijelovi iz romana. Ovako je film ostao sužen u svom sadržaju kao i detaljističkom pristupu pojedinom segmentu hrvatskoga društva.

Boris Svrtan, redatelj i dramaturg kazališnih Metastaza, pružio je priliku likovima da se razigraju u trosatnoj predstavi, u kojoj su monolozi bili inteligentno iskorišteni, ali i u kojoj šovinizam nema tek jedno lice. Predstava je imala ponešto univerzalniju zakonitost i značenje, mogla je označavati i neke druge svjetove i politike koje sa svih strana suptilno otkrivaju svoje rak-rane, dok u Schmidta one postaju lokalnima i često jednoznačnima. Primjerice, u Svrtanovoj je adaptaciji lik bivšeg oficira JNA i oca jednog od glavnih likova, Deje, tragikomičan kao čovjek ispunjen nostalgijom za nekim lošijim vremenima, koju zbog danih okolnosti može izražavati samo unutar vlastita četiri zida. U Schmidta ironija izostaje; on je samo otac koji govori srpskim jezikom, a pratimo ga tek nakratko, zaključana u vlastitom stanu, čime se naslućuje kako se boji da bi mogao postati žrtvom zlostavljača nacionalista kakav je primjerice Krpa. A Krpa je, kao što sam već spomenula, mladi neonacist koji mrzi crnce i Srbe – i srpstvo spočitava svom frendu Deji (Rakan Rushaidat). No Krpa kao najintrigantniji lik u filmu ipak zbog Deje riskira kako bi mu nabavio novac koji ovaj duguje dilerima, i tu se odvija, na neobično dojmljiv i nepredvidljiv način, rasplet njegova života, života cijele ekipe te ovog urbanog ostvarenja. Završnica je zapravo najdojmljiviji dio Metastaza, koju prati moćna pjesma Iz sve snage Majki. U kultnim krimi-komedijama u kojima se estetizira nasilje, kakve su, primjerice, Pakleni šund, Psi iz rezervoara i Trainspotting, glazbena podloga vrlo je bitan segment filma. Schmidt je posegnuo ponajviše za akustičnim albumom Majki jer sjajno opisuju unutrašnji život narkomana i »prokletih karizmatičnih duša« te za pjesmama Kawasaki 3P, Goribora, Boe, Markovskog i Andreja Jakuše.

Iako je Branko Schmidt ostvario solidan film, ne možemo se oteti dojmu da je od prevelika grča, svojevrsna ziheraštva i želje da stvori nešto potpuno drukčije od prethodnih ostvarenja, ipak zastao pred samim ciljem. Šteta, jer hrvatska je publika čekala na ovakav film…

Ana Srzić