Pet verzija tranzicijskog Zagreba

Pet verzija tranzicijskog Zagreba

Zbog autoironijskoga tretiranja vlastitog redateljskog rukopisa ne bi li se stvorila kakva-takva poveznica među vrlo raznorodnim pričama petero dramatičara, predstava postupno prema kraju postaje i duhovita i zanimljiva

O kazalištu bi se sve moglo reći u dvije, tri rečenice, izustit će jedan od klaunova u prvom dijelu Zagrebačkog pentagrama praizvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih 28. ožujka u režiji Paola Magellija i dramaturškoj obradi Željke Udovičić. Žalosno bi bilo da se o jednoj Magellijevoj predstavi sve može izreći u dvije ili tri rečenice, kao što to rezignirano ustvrđuje jedan od bezimenih klaunova u Šovagovićevoj Zoni snova kojom se Pentagram otvara. Prva dramska vježba iznenađuje jer je, s obzirom na dosadašnji Šovagovićev dramski rukopis, neobična. Monolog spisateljice koja se neuspješno razračunava s osobnom potrebom pisanja izgovaraju dva klauna (Goran Bogdan i Nataša Dorčić) istovremeno navlačeći elastične trake, upetljavajući se u njih i s mukom se iz njih vadeći. Jo-jo-efekt kretanja, poskakivanja i pocupkivanja na mekanoj podlozi plavih strunjača vezanih svijetlim trakama kojima je prekrivena cijela scena doseže vrhunac kada se Bogdan prikopča na bungee-jumping-uže te tako izvede jednu sekvencu dijaloga. Odnosno, mizantropski i tek navodno intelektualistički superioran niz rečenica koji završava odlaskom (»Odlazim, ali u jedno sam sigurna: neće više biti niti jednog retka«).

Prizor iz predstave Zagrebački pentagram

Već u prvom dijelu Pentagrama publika može ustanoviti da petokraka zvijezda na plakatu (koja na programskoj knjižici izostaje) ne treba asocirati ni na pet rana Isusa Krista ni na slobodne zidare nego jedino na prošla vremena i partizansko-komunističku ikonografiju. Dva klauna, naime, vedro pjevaju pjesmicu Mlada partizanka. Pjevanje revolucionarne pjesmice skretanje je cijele te priče o osamljenostima velikog grada (Dubravka Vrgoč) u grotesku. Zbog autoironijskoga tretiranja vlastitoga redateljskog rukopisa ne bi li se stvorila kakva-takva poveznica među vrlo raznorodnim i gotovo nepovezivim pričama petero dramatičara, predstava Zagrebački pentagram postupno prema kraju postaje i duhovita i zanimljiva. Publika prihvaća grotesku i zapravo je, sudeći prema reakcijama, traži.

Nalazi je u Pljački Igora Rajkija. Taj kritički i satirični dramolet čini se biografski intoniran. Koristeći se suvremenom usmenom tradicijom Rajki konstruira kontrasne karaktere koji su vrlo iritantni u naglašavanju i karikiranju međusobnih suprotnosti. Otac glazbenik (Sreten Mokrović) u govoru se služi rimama u rap-ritmu. Suprotnost je njemu majka (Nina Violić), koja kao profesorica hrvatskoga jezika neprestanim naglašavanjem vrsta riječi i uporabom štokavskog idioma nastoji sakriti očigledno ruralno podrijetlo, koje se otkriva u intonaciji njezina govora. Pritom nosi natapiranu crvenu kosu u stilu B-52-frizura, što je vizualno vrlo groteskno. Ivor (Pjer Meničanin) i Beba (Milivoj Beader) roditelje prate u suludu naumu da dječjim pištoljem opljačkaju samoposluživanje. Taj dio Pentagrama funkcionira kao bespoštedna kritika konzumerizma i light-osvrt na umjetno izazvanu recesiju u kojoj trenutno živimo. Satirični je komentar toga tek novi tekst na nekadašnju planetarnu hit-skladbu Zrinka Tutića Moja domovina. Cameo pojavljivanje sama redatelja u ulozi djeda kojega je poduzetna baka partizanka (Ksenija Marinković) iskopala da bi prodala obiteljsku grobnicu komentar je koji nakon premijere neće imati isto značenje (ako ga uopće bude imalo).

Treći dio pentagrama, Javier Nine Mitrović, okreće se intimnijim problemima koji će se muškom dijelu publike učiniti smješnijima nego zapravo jesu. Jer Nina Mitrović u svoj je prizor uspjela ugurati svu osamljenost suvremenih žena (Jadranka Đokić, Ksenija Marinković, Barbara Prpić-Biffel, Doris Šarić-Kukuljica) zatvorenih u svoje priče o ostavljanjima i zavođenjima. Osobnom pesimizmu ostao je vjeran Damir Karakaš, čiji prizor Skoro nikad ne zaključavamo donosi crnu sliku zbilje u kojoj se devijantni karakteri međusobno glođu u nemogućnosti normalne ljudske komunikacije. Gonjeni bolestima i nagonima, čije su manifestacije obično izraženije u ljudi nižega stupnja obrazovanja, ali i niže inteligencije (iako nije pravilo), Karakaševi karakteri pokazuju ružno naličje društva. Doris Šarić-Kukuljica izvrsno je interpretirala opsesivnu i pomaknutu Anđelkovu (Frano Mašković) majku. U ulozi Djevojke Nina Violić uspjela je prikazati krhkost načeta mentalnog i emotivnog svijeta žene, koja za svog silovatelja kaže »Ma dobar je on!«, a Milivoj Beader je u etički intoniranu monologu policajca Brace odlično pokazao rigidnost mučitelja. Karakašev crnjak smjenjuje vrlo duhovita Vidićeva antibajka Zoo o Maksimirskoj šumi i Maksimilijanu Vrhovcu, koji se neočekivano pojavljuje s porukom Zagrepčanima. Kao Vuk i Vučica, usporenim kretnjama i gestama, u bogatim bundama, izvrsne su glumačke minijature ostvarili Sreten Mokrović i Ksenija Marinković.

Kako u Magellijevim predstavama (kao i u Kicinima) uvijek netko iznenada i bez nekog posebnog razloga nekamo trči ili, kao što je u Pentagramu slučaj, protrči, tako je ulogu trkača dobio Frano Mašković, koji protrčava scenom od prvoga prizora. Njegovo trčanje dobiva i dramaturšku potkrepu u Karakaševu prizoru, gdje dobiva nove adidasice. U trčanju kao izrazu velike emotivne napetosti pridružuje mu se i Nina Violić. Drugi je element koji se zatječe u Magellijevim predstavama cvijeće (ili općenito bilo koje bilje), koje ovdje opet skuplja i nosi Frano Mašković. U kontekstu nastojanja redateljskog i dramaturškog povezivanja raznorodnih rukopisa manirističkog poigravanja s vlastitom redateljskom poetikom i njezinim najuočljivijim i najprepoznatljivijim osobinama (treća se može nazvati umjetnost režije praznog prostora), Paolo Magelli uspio je stvoriti satiričnu i grotesknu predstavu koja, iako neujednačena, najzanimljivija postaje kada grotesknost uspijeva biti duhovita. Bilo da je riječ o asocijacijama na razdoblje komunizma ili o mnogo prizemnijim (netko bi ih mogao nazvati i infantilnima) dosjetkama, one su – koliko se god obrazovanjem i dobrim ukusom branili od toga – ipak smiješne i zabavne.

Lidija Zozoli