Neprolazni zov priče

Neprolazni zov priče

Dragutin Horkić, neumoran pripovjedač i publicist, nakon razigrana romana Šeširić (2005), Odabranih priča (2005), SMS-a mog svagdašnjeg (2006), Rumenih riječi (2006), evo ga ponovno sa zbirkom kratkih priča neobična naslova Kuća s posvetom, kao knjiga. Dvadeset i osam dinamičnih, živopisnih priča, putositnica, pregršt sjećanja na djetinjstvo, na mladenačke dane i osebujne životne trenutke.

Prokušani narator Dragutin Horkić zapaža pojedinosti, a u komponiranju priče slijedi događaje i zbivanja ležerno, bez forsiranja, uz humorističke začine. Često mu je rasplet priče neočekivan, s primjesom ironijskog odmaka, ali ne zazire ni od satire (Vlakom je sigurnije, Račvasti jezik, Smrdljivi Martin).

Horkićeve su priče i svojevrstan itinerarij. Njegovo narativno oko prateći tijek putovanja zapaža osobitosti krajolika, ljepotu prirode (Šafran na Orlovoj stijeni).

Knjiga priča Kuća s posvetom, kao knjiga ne zamara čitatelja izborom bizarnih tema, jer autor ne ustrajava na neobičnim, apsurdnim motivima da bi bio u trendu. Njega zanima običan, svakodnevni život.

Posebnost je knjige udarna prva priča Kuća s posvetom, kao knjiga, po kojoj je i cijela zbirka dobila ime. Ta se priča doista razlikuje od ostalih pripovijesti pa djeluje kao poetizirani dnevnik u kojem je kuća simbol »izdvojenog Prostora u Svemiru«. Horkić osjeća kuću kao »mali ljudski hram« na čijim su zidovima ispisani »nevidljivi natpisi«. Svi ih ne mogu vidjeti, ni pročitati, samo oni koji kuću vole, koji su joj odani. Kuća je za Horkića kao živo biće koje treba njegovati, poštovati:

»Tako volimo našu kuću, da uvijek, kada otvaramo vrata, upravo osjećamo da se rukujemo s kvakom.«

Nesvakidašnja priča Kuća s posvetom, kao knjiga, obogaćena elementima pjesme u prozi, evokacija je proosjećane ljubavi prema svemu onome što život čini ljepšim, ugodnijim i smislenijim:

»Učim kako je besmislena olovka koja ne piše, a tropski šešir uzaludan bez glave koju čuva od sunca u zenitu; i kako je prazan pogled dalekozora, koji iza grede gleda u pod. Od tvojih jedrenjaka učini da lađe i brodovi ne mogu potonuti ako ih netko odista voli.«

Na svoj simboličan, gotovo personificirani način zbirka priča Dragutina Horkića Kuća s posvetom, kao knjiga, živi svoj jednostavan život, svoju svakodnevicu, nenametljivo i ljudski toplo.

Zaljubljen u samo pripovijedanje, autor je pronašao modus vivendi, etičku vertikalu, prihvativši opće poznatu istinu kako i takozvane male stvari mogu čovjeka učiniti sretnim, pri čemu taj već ozloglašeni pridjev treba uzeti s rezervom. Naime, koliko ljudi, toliko sreća ili nesreća.Treba se, dakle, baviti dušom ili dušama koje su tu oko nas, otkrivati ono što zovemo personalnošću. A to upravo čini naš autor koji nepopravljivo vjeruje u moć riječi:

»Priče, pa i ova moja, kao veliko su zvono. Odjekuju i tamo gdje to čovjek ne bi nikada očekivao. Koga je sve ovo moje zvono uzbudilo, koga pokrenulo, čiju savjest uzdrmalo, koga na pokajanje navelo, tko će znati?« (Izgubljeni carevi).

Ljerka Car Matutinović