NATO i blindirane glave

Andrija Tunjić

Uz predsjednika Franju Tuđmana, sadašnji predsjednik Sjepan Mesić i premijer Ivo Sanader mogli bi zadugo biti najuspješniji hrvatski političari, s tim da je Sanader zbog godina u prednosti, jer su u presudnim vremenima vodili Hrvatsku. Tuđman je stvorio državu, a druga su je dvojica ulaskom u NATO oslobodili straha od susjedskih neprijateljskih pretenzija. Međutim, osim tih izvangraničnih invazionista na Hrvatsku postoje i unutrašnji koji bi proveli čistku nad svakim čije je mišljenje drukčije od njihova, što je itekako bitan razlog da se podupre hrvatski ulazak u NATO.

Naime, u državi Bananiji, kakvom Hrvatsku krste svi koji su najviše tomu pridonijeli, sve je još moguće. Recimo, već NATO brane od nas, koji smo to oduvijek priželjkivali, isti oni koji su ga do jučer napadali. Koji su NATO i judeokršćansku kulturu svrstavali među najveće neprijatelje, jer im je jedina sretna zemlja na svijetu bila njihova jednoumna Arkadija ustajala vonja i intelektualne žabokrečine u kojoj kunigunde za svoje pleme iliti istomišljenike mogu činiti što ih je volja i to proglašavati mudrošću, moralom i kulturom, koje nitko ne smije dovoditi u pitanje.

Sreća je što smo primljeni u NATO, koji nije samo put u smrt naše djece budućih NATO-ovih vojnika, kako nas straše dojučerašnji „vojnici partije“, nego je i obrana od uzurpatora svakoga drukčijeg mišljenja. S NATO-om oslabt će udari raznih jednoumnih blindiranih glava koje atakiraju na svaki svjetonazor koji nije njihov, na svaku poetiku koja nije njihova, na svaki život koji se ne uklapa u njihove okvire i koji svaku drugotnost proglašavaju opasnošću za kulturu i budućnost Hrvatske.

Majkače i Bukare koje govore o nekakvim mrdušama donjim nisu bezopasni. Pogotovo u sadašnjoj Hrvatskoj, gdje su etikete često psihijatrijske dijagnoze. Pred njima se mnogi osjećaju kao Joce Škoko, kojemu su ubili oca u nekoj noći, na nekom „službenom putu“, na nekom tajnom mjestu i onda ga bacili u neku jamu, kojih je puna Hrvatska i koju će netko već sutra otkriti. Još su za mnoge strah i trepet te Bukare, kultur-blagajnici koji svaki moral mijenjanju za sitne doušničke honorare ili jeftinu dosjetku. Koji sve neistomišljenike proglašavaju hodajućim metama.

Međutim, sada kada je NATO tu, više se ne moramo bojati tih sljedbenika Gorana Babića, za one koji ne znaju radi se o tvorcu komunističke Bijele knjige, koji je na zadnjem Plenumu Društva književnika Hrvatske, sada Hrvatskoga društva književnika, neistomišljenicima poručio da je za njih „šuplja metalna cijev i zrno u njojzi“. Te oporuke i danas se neki drže i pucaju na sve strane. Doduše, ćorcima ili jalovim i isluženim frazama, ali pucaju jer su tako navikli. Teško je odreći se utjecaja, privilegija, žirija, nagrada, honorara za gluposti koje pokazuju ne samo nedostatak kulture nego i kućnog odgoja.

Gospodo kulturtregeri, „u ratu ideja ginu ljudi“, zapisao je mudri Stanisław Jerzy Lec, imajući na umu vjerojatno boljševičku misao V. I. Lenjina, koji je rekao „ideje postaju snaga kada zavladaju masama“. Vojnici jednoumlja, vjerojatno se ne sjećate, ali sjetit će se u nekoj vama odgovarajućoj prigodi, Krleža je napisao da „i mjesečina može biti pogled na svijet“. Ako je tako, a očito je da jest, onda s vašim mjesečarskim pogledom na svijet Hrvatskoj nije lako, jer je još daleko od praga nade, koji je priželjkivao papa Wojtyła.

Gospodo, više nismo u vremenima kada su se mnogi bojali jednoumnika koji su nam desetljećima kreirali strah. A i NATO je tu.