Muka kao duhovno nadahnuće

Muka kao duhovno nadahnuće

U kršćanskoj ideologiji najznakovitiji trenutak uskrsnuća, kada racionalno prelazi u mitsko, ta ravnoteža života i smrti, postojanja i nepostojanja, duboko je utkana u povijest europske klasične glazbe

Strah od spoznaje da je kao jedinstveno biće sam na svijetu oduvijek je navodila čovjeka da potraži utjehu u nečemu izvan sebe sama. Duhovnost se najčešće ostvarivala putem religioznosti kao određena sustava stvarnoga i nestvarnoga, zbilje i nadnaravnoga, činjenica i pripovijedanja, sustava koji je tijekom čitave povijesti čovječanstva ulazio u sve pore ljudskoga društvenoga bivanja. Pa tako i u umjetnosti koja, kao jasan odraz svoga tvorca, nužno sadrži i duhovne pretenzije satkane u mislima umjetnika. Glazba kao najneposrednija od svih umjetnosti uvijek je nosila posebnu ulogu u ljudskoj zajednici i vrlo često bila smatrana izravnim posrednikom između nas i onoga izvan nas. Stoga je neizostavno okupljala i skladateljevu kreativnost. Budući da je u kršćanskoj ideologiji najznakovitiji trenutak uskrsnuća, kada racionalno prelazi u mitsko, ta ravnoteža života i smrti, postojanja i nepostojanja, oduvijek je privlačila skladatelje te se duboko ukorijenila u povijest europske klasične glazbe.

A sve je započelo s njezinim bivanjem u svako-dnevnom životu, pa time i u svakodnevnoj glazbenoj praksi. U doba ranokršćanske glazbe pjevala se koralna jednoglasna pasija. S pojavom višeglasne glazbe i uspostavljanjem moteta kao primarno sakralne glazbene vrste, renesansa donosi motetsku, a potom miješanjem elemenata dramatsku pasiju. Upravo je tim stilom skladao Heinrich Schütz, važan prethodnik Johanna Sebastiana Bacha. A Bachove muke po Ivanu i Mateju nadmašile su sve što je na tom području prije njih bilo skladano. Dapače, povijest se pobrinula da jedna od njih ponese ključnu ulogu uopće u poimanju i poznavanju europske glazbe. Naime, da Bach nije skladao Muku po Mateju (praizvedenu 1727. u Leipzigu), kao posljednju od svoje četiri pasije prema četiri evanđelja, te da je točno stotinu i dvije godine poslije Felix Mendelssohn-Bartoldy nije otkrio i izveo u Berlinu, možda do danas muzikološka istraživanja ne bi izvela Bacha iz zaborava u koji je nakon smrti dospio.

Daleko poznatiji i cjenjeniji od Bacha u ono je doba bio Georg Philipp Telemann, neobično plodan skladatelj, koji je napisao čak 46 pasija, od kojih je gotovo polovica izgubljena. Zanimljivo je da se duhovnoj glazbi znatnije posvetio 1721, kada je došao u Hamburg, gdje je postao glazbeni ravnatelj i kantor Johanneuma te je, pored raznih zadaća koje je morao obavljati za pet gradskih crkava, skladao i po jednu muku godišnje.

Nevezano uz uglazbljenja cjelovitih ili djelomičnih biblijskih tekstovnih predložaka, mnogo češće pasijska je tematika bila duhovna inspiracija koju su skladatelji usmjeravali različitim glazbenim izričajima. Najpoznatiji i među najveličanstvenijim primjerima tomu jesu oratorij Mesija Georga Frie-dricha Händela, koji na poseban način sintetizira put Kristova rođenja, života, smrti i uskrsnuća, te Sedam Kristovih riječi na križu Josepha Haydna, skladba koja do danas opstoji u nekoliko različitih verzija.

Na slične je načine ta tematika prolazila kroz opuse brojnih skladatelja, iako u 20. stoljeću nešto manje, jer je prijelomne trenutke bilo potrebno rješavati ponajprije na razinama glazbene strukture. No svakako vrijedi spomenuti osebujnu filozofsku koncepciju života i svijeta Oliviera Messiaena, čiji je čitav životni i umjetnički opus bio protkan duhovnošću bez koje ga ne možemo ni početi shvaćati. Prisjetimo se i orkestralnoga djela Nones Luciana Berija, prvobitno zamišljena kao oratorij na stihove W. H. Audena, koji evociraju Kristovu muku, a potom ostvarena u obliku orkestralnih varijacija koje upućuju na općeljudsko osjećanje muke. Ne izostavimo ni Muku po Luki Krzysztofa Pendereckog, jedno od najviših dometa duhovne glazbe nakon Drugoga svjetskog rata, ali ni Sedam posljednjih Kristovih riječi za violončelo, bajan i gudače Sofije Gubajduline, jedne od najosebujnijih ličnosti suvremene glazbe.

S našega povijesno-glazbenog područja Papandopulova Muka Gospodina našega Isukrsta primjer je uspješno iskomponirane referencije na tradiciju u trenutku suvremenosti. Stilizacija je to splitskoga pučkog crkvenog pjevanja na ikavskom dijalektu, dok se tekstovni predložak temelji na poglavljima 18 i 19 iz Ivanova evanđelja zapisana u zbirci Istomačenje epistolah i evanđeljah priko svega godišta. Još noviji primjer nadahnut tradicijskom duhovnom tematikom muke dao nam je Igor Kuljerić, skladavši sada već antologijsko djelo Križu daj nam ti milosti, prema starocrkvenom pučkom prikazanju temeljenom na glagoljaškoj tradiciji. Upravo pučka tradicija na našim prostorima neizmjerno je bogata glazbom prožetom pasijskom tematikom, što dokazuju do danas održane brojne skupine pučkih pjevača, koji njeguju vlastite tradicije i čuvaju ih za buduće naraštaje.

Samo usko značenje uskrsnuća u kršćanskom religijskom kontekstu nije jedini razlog zbog kojega se skladatelji već dva tisućljeća bave tom nepresušnom tematikom. Ono što možda još više pokreće nova umjetnička stvaranja jesu čovjekova razmišljanja o odnosu života i smrti, dobra i zla, elemenata koji jednako koliko su suprotni toliko se sabiru u istu polazišnu točku. I čine životni ciklus živim organizmom. A to su teme koje će čovječanstvo u cjelini, pa i umjetnike, kao pojedinačne tvorce drukčijega svijeta, uvijek jednakom snagom intrigirati. Jednako kao što je svaka osoba jedinstvena, tako je konačna Istina bogata u raznolikosti. Upravo zato čovjek je nikada neće prestati tražiti, jer upravo to putovanje čini ga ljudskim više negoli išta drugo. Ako čovjek i posustane, umjetnik u njemu nastavit će hrabro naprijed, jer njegova je to dužnost i nužnost.

Mirta Špoljarić