Manje je više

Manje je više

Riječ je o kompetentnu, iznimno preciznu, besprijekorno organiziranu, dojmljivu i silno empatičnu dramskom tekstu a redatelj je umio voditi glumce i motivirati ih za kolektivnu igru, rijetku na našim scenama

Ne volim kad se kazališni kritičari najprije (ili najviše) bave tekstovnim predlošcima predstava o kojima pišu, ali ću se ovaj put i sama pozabaviti, najprije, sjajnim dramskim tekstom autorice Lane Šarić (rođene 1983). A tek potom njegovom uspješnom inscenacijom, koja se dogodila – k tomu i u svečarskoj praizvedbenoj formi – na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta u Puli. Pa još i na pomno izabran dan (27. ožujka), poznat kao Svjetski dan kazališta.

Zašto ću o Neboderu pisati drukčije nego obično? Zato jer mislim da je riječ o kompetentnu, iznimno preciznu, u zanatskome smislu besprijekorno organiziranu, dojmljivu i silno empatičnu (zamalo rekoh dirljivu) dramskom tekstu koji, uza sve svoje formalne kvalitete, raspolaže i onom važnom, možda i najvažnijom komponentom, komunikološkom bez ostatka. Bez te komponente – komponente izravne komunikacije – kazalište zasigurno ne može. Teorija/teatrologija takvu izravnu komunikaciju obično naziva ostenzijom.

Prizor iz predstave Neboder

Što je, uopće, ostenzija? Kazališni pojmovnici definiraju je kao »općenje putem običnog čina pokazivanja ili izlaganja«. Da je tako, dokazuje, mislim, čak i etimologija riječi kazalište, koja taj obični aspekt pokazivanja definira kao vlastitu bit. Kazalište se, zapravo, bavi pokazivanjem. Uvijek, čak i onda kad (naizgled) samo govori, ono govorom ukazuje/pokazuje na neki čin. Na neku radnju važnu za našu egzistenciju. Naime, kazališni se čin uvijek – čak i kad se, naizgled, bavi teatralizacijom nečega što se ne vidi – postvaruje na način da svaku od tih nevidljivosti ustrajno zamata u specifičan sustav scenskih znakova, te je na taj način pokazuje gledateljima. Strah je, recimo, jedna od njih: ne vidi se (ili se, barem, ne vidi na prvi pogled), ali svi mi znamo da ga ima. I da nas slijedi – uvijek i svuda – poput vlastite sjene.

Kazalište se, u osnovi, i voli baviti sjenama, osobito sjenama straha. Kako se njima bavi? Tako što ih pretvara u vidljive sustave scenskih znakova, koje gledatelji moraju uočavati i prepoznavati. Odmah.

E, u ovoj se svojoj drami, smještenoj na visoku terasu nekog nebodera, Lana Šarić bavi upravo time. Kumulira, naime, cijeli sustav opresivnih scenskih znakova kojima se žestoko teatraliziraju (ili pokazuju) upravo duge i strašne sjene eshatološkoga straha, kojega se njezini junaci ne mogu osloboditi nikad i ni na koji način. Oni, naime, žive u neboderu (starom, sivom i otrcanom), sastavljenu od mnoštva katova i mnoštva stanova naseljenih brojnim stanovnicima – neboderu u kojemu ima svega što čovjek može zamisliti: ljudi, hrane, igračaka, skrivenih zakutaka, tajnih prolazića... – ali u neboderu koji nema izlaza u vanjski svijet.

Kazalište je, vjeruje i zna Lana Šarić, jedno od rijetkih mjesta na svijetu koje može pokazati upravo taj jezoviti bezizlaz s kojim smo trajno suočeni svi mi. Čak i mi koji ne živimo u neboderima. Kako bi taj strah pokazala što bjelodanije, Lana Šarić poseže za takozvanim simboličkim oblikom ostenzije: naime, na scenu dovodi djecu i adolescente, koji svoje odnose grade i razgrađuju sukladno istim matricama prema kojima se grade i razgrađuju odnosi u svijetu odraslih. U nekim scenama Nebodera – zasigurno najefektnijima i dramaturški najmoćnijima – taj se paralelizam razvija do paroksizma. Nakon što dosegne visoku točku rizika – nakon što strah postane posve nepodnošljiv, a egzistencija posve besmislena! – junacima koji su samo naizgled djeca preostaje samo jedno: prekoračiti tanku crvenu liniju. Koja se, funkcionalno (ili simbolički ostenzivno), na sceni može pokazati i kao ograda krovne terase nebodera. Dolje je, dakako, bezdan. Crna rupa. Jezovito Ništa.

U dramskome svijetu Nebodera kao da ima manje iluzija nego u Kafkinu Dvorcu i u Beckettovu Godotu – zajedno.

Mladi se Edvin Liverić hrabro prihvatio pipava i posve neizvjesna posla režiranja takva dramskog teksta. Tijekom toga posla morao je, najprije, strpljivo dekodirati svakojake oblike ostenzije kojih u Lane Šarić ima bezbroj, a potom ih efikasno zapakirati u dojmljive, ali i točne scenske slike, te ih pokazati gledateljima. Imao je Liverić, pritom, većih izgleda za promašaj nego za pogodak. A uspio je, međutim, ne samo pogoditi nego i pogoditi više puta. Pa još i u sridu. I to – svaki put.

Uspjelo mu je to, procjenjujem, zato jer, prvo, umije dobro čitati dramski tekst, drugo, zna režirati minimalistički, oslanjajući se uglavnom na svega nekoliko jednostavnih, ali i vrlo točno odabranih prostornih, auditivnih, vizualnih i inih elemenata te treće, umije voditi svoje glumce, poticati njihovu kreativnost i motivirati ih za kolektivnu igru, dosta rijetku na našim scenama.

Pritom je, valja reći, snažnu potporu dobio i od ostalih suradnika: efikasnoga skladatelja Marina Alvira, izvanredne scenografkinje Lare Badurina (koju bi svaki redatelj poželio u svome projektu), decentne kostimografkinje Nataše Mihaljčišin.

Ipak, najizloženiji i najodaniji Liverićevi suradnici u ovoj su predstavi bili i ostaju njegovi mladi glumci, svi Puljani rodom, školovanjem, prvim scenskim iskustvima (stjecanim, mahom, u Dramskom studiju INK-a) i, vjerujem, autentičnom kazališnom znatiželjom koju su iz Pule ponijeli, ali i autentičnim kazališnim sentimentom koji će ih uz Pulu trajno vezivati. Vedran Živolić, Lana Gojak i Luka Juričić na samu su početku profesionalnih karijera: mladi su, dinamični, pametni, zaigrani, požrtvovni – zadovoljstvo ih je gledati! Mirjana Sinožić, glumica Varaždinskoga kazališta, upravo je u zenitu najboljih glumačkih godina, te je uravnoteženost njezinim zavidnim profesionalnim iskustvom predstavi bila uistinu dragocjena. Dječarac Filip Lugarić, kojega u produkcijama INK-a gledamo često, opet je šarmirao.

Sve u svemu, pulski je Neboder jednostavna, iskrena, hrabra, precizna i nujna, iznimno nujna predstava. Kombinacija za čistu peticu!

Jelena Lužina