Krvavo i neobično odrastanje

Krvavo i neobično odrastanje

Crnac nije samo priča o etnički miješanoj obitelji, o životu blizu rata i s njegovim posljedicama, on je ponajprije univerzalna pripovijest koja svoju različitost ne može i ne želi skrivati

Crnac, prvi i zasad jedini roman hvaljene pjesnikinje Tatjane Gromača, bio je prava mala senzacija kad se pojavio 2004, jer je u otporu prema stvarnosnoj prozi o stvarnosti rekao još više, dok je prozi dodao poetsku dimenziju. Tim posljednjimTatjana Gromača probila je okvir pukog opisa sadržaja prosječnoga frižidera, kako je netko davno opisao taj žanr. Svijet Crnca živ je i vrlo stvaran, sasvim poznat i svakodnevan, ali istodobno bajkovit, jer je priča o odrastanju u burnim vremenima ispričana i kao bajka napisana dječjom rukom, ali namijenjena odraslima te kao društvena kronika protumačena djeci. Kako god ga poželjeli čitati, taj roman sastavljen od poetskih fragmenata funkcionira, pa ne čudi što je postao jedna od pomalo kultnih knjiga. S druge strane, autorica je na to gotovo navikla, s obzirom da joj je i prva zbirka pjesama, naslova Nešto nije u redu?, bila uspješnica s nekoliko izdanja.

Prizor iz predstave Crnac

Ono što u toj knjizi fascinira jednostavnost je rukopisa koji stvari svodi na bitno, i tako svedene prenosi glasom takozvane »neautorizirane autobiografske« pripovjedačice. Crnac, naravno, nije autobiografija autorice nego biografija svih onih koji su tijekom devedesetih imali barem donekle otvorene oči i barem malo razloga za strah. Sudeći po tome koliko je čitan i voljen, takvih je u Hrvatskoj bilo dosta, a ima ih i danas, jer ne bi se u riječkom kazalištu pojavila potreba da upravo on bude predložak za povratak Tomija Janežiča. Još mlada slovenskog maga metode i kazališta kakvo bi moglo biti, na prozni je prvenac Tatjane Gromača upozorila dramaturginja Magdalena Lupi, koja ga je i vodila do premijere 28. ožujka. U zajedničkom kopanju po tekstu, a poslije i napornim probama u kojima se najprije morala iskristalizirati forma predstave, a tek onda i sam izvedbeni materijal, jer tako to Janežič radi, nastala je scenska inačica priče o djevojčici, djevojci i na koncu ženi lišenoj straha, koja je to zaslužila, kako se kaže, skupocjenom metodom vlastite kože.

Distopijski postavljen, Crnac i jest i nije opis Hrvatske, točnije najprije nekoga malog mjesta s miješanim stanovništvom, a poslije i velikoga, glavnog grada. Također, to nije, ili barem nije samo, priča o razdoblju od kraja osamdesetih do sredine devedesetih, o vremenu kad su se počele pojavljivati razlike i kad su počele značiti razliku između života i smrti, ili barem dotadašnjeg i nekog sasvim drukčijeg, dotad nezamislivog života. Ukratko, Crnac, i kazališni, nije samo priča o etnički miješanoj obitelji, o životu blizu rata i s njegovim posljedicama, o Srbima i Hrvatima, ili o razlici koja se među njima odjednom uspostavila. Ponajprije univerzalna pripovijest, on je sondiranje neljudskog vremena i isticanje prava na drukčijost koja svoju različitost ne može i ne želi skrivati. Na ruku mu, jasno, ide i pozicija navodno slabijega, ženskog subjekta iz koje je napisan, kao i lirskost opisa sličica iz života ili pak pojedinačnih sudbina svedenih na tek nekoliko nerijetko i humornih detalja. Ali njegova snaga ipak nije u simpatičnosti i takozvanim malim stvarima, nego u tome što putem njih govori o temeljnim principima ljudskog djelovanja, i kroniku jedne sudbine i jednog vremena pretvara u moralističko propitivanje svih u bilo kojem vremenu.

Tomi Janežič vidio je neke od opasnosti prebacivanja proznih fragmenata u dramaturšku liniju, i zato se još čvršće oslonio na svoj sad već dobro poznat princip glumačkoga kazališta, kojem ne treba previše scenske tehnike ni dekora, nego tek vještina, disciplina i vjera u ono što se radi. Kako sve ne bi ostalo samo na nizanju prizora iz predloška, ubacio je nekoliko, kako značenjski tako i izvedbeno, zaista izvrsnih detalja. Nakon upoznavanja s neobično zrelom djevojčicom, koju koncentrirano, čak i požrtvovno, a opet zaigrano i s lakoćom tumači Jelena Lopatić, i njezinom obično-neobičnom obitelji, slijedi gotovo klasična priča o odrastanju, školi i prvim seksualnim koracima, ali sve to mijenja rat. U malom mjestu ratna se psihoza još bolje vidi, a djevojka koja se ne želi praviti kao da je i njezina osobna povijest počela jučer odjednom i sama postaje njezinom žrtvom. Pretučena, krvava i blatna Jelena Lopatić i vizualno je označena do kraja predstave – takva dolazi u veliki grad na studij, takva se nakon studija zapošljava u školi gdje joj ne dopuštaju da djecu uči kako se ne smiju bojati svoje različitosti, ali ni grba, zastave, svetih slika, časne sestre, svećenika, ravnatelja... Drugi je izvrsni moment predstave onaj u kojem se pripovjedačica sjeća svih onih sugrađana koji su ubijeni, što svi znaju, ali nitko o tome ne govori. U tom času okupljen ansambl počinje nabrajati imena, među kojima su i naša i njihova, da bi polako izgovarali i vlastita.

Kod Tomija Janežiča protagonist je uvijek cijeli ansambl, pa ni Crnac nije iznimka, izuzme li se ipak Jelena Lopatić. Ipak, između više ili manje uspješnih, ali uvijek zanimljivih i maštovitih epizoda Damira Orlića, Jasmina Mekića, Sabine Salomon, Biljane Torić, Zdenka Botića i Anastazije Balaž Lečić, dubinskim uvidom u svakodnevno izdvajaju se prizori Bojana Navojca i Tanje Smoje, gdje se posebno dobro vidi zašto bi Janežič trebao imati posla i u ostalim hrvatskim kazalištima, a ne samo u riječkom. U skladu s već viđenim postulatima njegovih režija, glumci su ostavljeni sami na bojnom polju – igraju na prosceniju, a pozadina im je i privremeno skladište rekvizite i priručna garderoba. Osim gomile likova, ponekad igraju i bizarne epizode, primjerice golubove i pse, ali i predmete, pa čak i cijele kuće. Poetska imaginacija nije se međutim mogla odvojiti od teksta, koliko god poetičan on bio, pa unatoč projiciranim čak i cijelim pjesmama Tatjane Gromača, a jednoj od njih i roman i predstava u udaljenijoj derivaciji duguju naslov, dramaturška linija Crnca ipak gubi zbog usidrenosti u prozni predložak. Ona je zato i dalje kvalitetna predstava, ali je vrhunska prije zbog svojeg ne samo implicitnog angažmana nego zbog probijanja granica kazališne umjetnosti.

Igor Ružić