Kreativni odmaci s mnoštvom inovacija!

Kreativni odmaci s mnoštvom inovacija!

Garaža na Kvaternikovu trgu, koja je već poslužila kao izložbeni prostor (prošle jeseni na Max art festu), ovo proljeće ponovno je oživjela ugošćujući 43. zagrebački salon, manifestaciju u organizaciji ULUPUH- a koja izlaže radove primijenjene umjetnosti i dizajna. Sam prostor sigurno odgovara temi ovogodišnjega Salona (antidizajn i društvena odgovornost osoba koje vizualno oblikuju svakodnevicu, dizajnera, arhitekata itd.) postavljajući pitanja o novoj interpolaciji na Kvaternikovu trgu, višestrukoj funkcionalnosti prostora garaže i slično. Ipak, više od tih pitanja fascinira kreativno plodna ideja korištenja javnom garažom za izložbu, ideja koja daje dašak hrabrih izlagačkih alternativa kakve bi odgovarale i glamuroznom, a ipak avangardnom senzibilitetu njujorških galerista.

Mobitel, Ivan Mavrović

Zbog spomenute ovogodišnje teme niz izloženih projekata i radova nema pravu uporabnu funkciju, nego su samim svojim izlaganjem svojevrsna provokacija našem poimanju svakodnevnog i utilitarnog. Glavne nagrade dijeljene su po nedokučivu ključu: dok su neki dobitnici zaista pokazali inovativnost, i uklapanje u kontekst ovogodišnjeg Salona, neki su naprosto bilježili lokalne probleme, izlažući ih bez intervencije (osim sama izbora motiva) te osvojili nagrade ovogodišnjeg Salona zbog angažiranosti djela. Zanimljivo je da danas, kada društveni angažman i glas aktivista ima minimalnu snagu ispred moći politike i kapitala, niz umjetničkih manifestacija daje nagrade po nekom ideološkom ključu: isključivo s obzirom na angažiranost poruke, ideje, čak ne uzimajući u obzir kvalitetu. Grand prix osvojio je Odsjek za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu. Spomenut ćemo njihove edukativne programe koji se sastoje od visokotehnoloških senzornih sklopova što zabavljaju djecu i poboljšavaju njihovu koordinaciju, pritom ih još i osvješćujući o ugroženom medvjedu lokalne faune; ili instalaciju na splitskom trgu čiju su dokumentaciju (doduše vrlo lošu: kaotičnu i nejasnu) izložili na Salonu. Nagrada je priznanje kreativnosti splitskih studenata i njihovih mentora koji cjelokupnom problemu vizualnih komunikacija pristupaju na moderan i dostupan način. No dodjela triju jednakovrijednih nagrada Salona dvojbena je. Dobitnica Tonka Maleković fotografirala je kontejnere oblijepljene plakatima nazvavši svoj rad Javne plastike, želeći na taj način ukazati kako takvi objekti vizualno zagađuju estetsku sliku grada. Kao što je kontejner u kontekstu javne plastike (skulpture koja pridonosi estetizaciji urbanoga krajolika) apsurd koji želi istaknuti spomenuti problem, kontekst stavljanja takve fotografije u galeriju čini je angažiranim umjetničkim djelom, koje još pritom biva nagrađeno. No umjetnost nije samo registracija problema, a galerije nisu novine s komunalnom rubrikom. Umjetničko djelo podrazumijeva likovnu intervenciju, a samo osvještavanje problema posao je novinara i aktivista, to je društvena, a ne umjetnička djelatnost. Uklapanje u koncept izložbe ne može biti jedino na što se djelo oslanja, pogotovo na smotri koja se bavi vizualnim komunikacijama, umjetničkom, estetskom manipulacijom (dakle ne pukom registracijom) vizualnoga. Slično vrijedi i za rad East side story Igora Grubića, koji kamerom prati demonstracije protiv homoseksualaca u povodu gay-parada u Zagrebu i Beogradu te dokumentira nasilje i mržnju prema homoseksualcima, projicirajući te snimke uz snimku režirane suvremene koreografije iste tematike. Suprotstavljanje stvarnog i insceniranog, svijest o demonstracijama kao dramatičnom društvenom baletu, čini taj rad potencijalno kreativnijim od prethodno spomenuta, ali opet previše ustrajava na aktivizmu, tako da plesni prikazi često prelaze u mučeničku patetiku. Jedini od triju radova koji je nagradu zaista zaslužio sjajan je Hommage ŕ Remington Patrizije Donŕ – niz torbica načinjenih od dijelova stare pisaće mašine (marke Remington) kao dio zbirke Objects to wear. Torbice transformiraju masivnost pisaće mašine u eleganciju, atraktivne su, inovativne i funkcionalne, što je odlika uspjela dizajnerskog djela. Uz njih izložen je i nakit od istih dijelova, među kojima je i ogrlica od obruča s olovnim slovima, nenosiva zbog svoje težine, pa tako pripada u domenu čistih likovnih umjetnosti, ili u kontekstu izložbe – antidizajna, i kao takva funkcionira i čini zanimljiv dio kolekcije, pa i samo izložena u galeriji.

Od djela koja se ističu kvalitetom treba spomenuti još program za predstavu Timbuktu kazališta Montažstroj Ire Payer, koji izgleda kao golema očađena američka zastava i kao zastava se preklapa u mali trokutasti oblik te je tako inovacija u uglavnom jednoličnim formatima (i grafičkim oblikovanjima) kazališnih programa. Također vizualno fascinira rad studija ForUse/Numen, koji se sastoji od kocaka načinjenih od zrcala s posebnom rasvjetom instaliranom u njima. Konstrukcija kocaka omogućava pogled koji se zbog zrcala čini da prodire u njihovu unutrašnjost i da je ona beskonačna u svim smjerovima. Takvi objekti na tragu su najsuptilnijih igara percepcije op-arta, ali još više Novih tendencija, koje su šezdesetih afirmirale primjenu različitih medija za vizualno efektna djela, a primjena tih konstrukcija moguća je i u scenografiji (otud poveznica s ovim Salonom dizajna). Takav rad mnogo više govori o bezbrojnim kombinacijama koje se mogu postići u vizualnoj umjetnosti i koje bi trebale biti osnova dizajna, od niza projekata i koncepata (kojima se neprestano provlači monotoni akord urbanizma kao beskonačan odraz u spomenutoj kocki). Inovativnošću se ističe i dizajn Ivana Mavrovića, koji kombinira ekonomičnu i uporabnu praktičnost digitalnih pomagala (mobitela, tipkovnice) s masivnim i ornamentom bogatim dizajnom 19. stoljeća, iskorištavajući estetiku steampunka – romantičnoga podžanra znanstvene fantastike koji se temelji na arhaičnoj, žilvernovskoj viziji budućnosti u kojoj se ocrtava nostalgija za ukusom 19. stoljeća.

Sama izvedba čini se često zanemarena u kritičkom promišljanju likovnoga djela, pa i na Salonu možemo vidjeti niz hermetičnih, osobnih i nezanimljivih radova što je posljedica okretanja umjetnika, a prije svega kustosa, konceptima i idejama prije negoli njihovoj izvedbi. Ovogodišnji Salon prikazuje i jedno i drugo, a svojim nagradama opredjeljuje se za kriterij konteksta i ideje pri vrednovanju umjetnosti i dizajna. U nedavnoj prošlosti bio je također umjetnički i kritičarski pokret koji je vrednovao djelo isključivo po ideji koju nosi – socrealizam.

Problem u postavu izložbe čest je problem svih izložbi s videoradovima: interferencija različitih intenzivnih zvukova i mnoštvo buke kroz koju se posjetitelj kreće i koji u konačnici rezultiraju migrenom. Ovom prigodom organizatori se nisu utekli slušalicama kao rješenju, što smanjuje ukupan dojam izložbe.

Organizatore valja pohvaliti zbog odlične međunarodne suradnje koja je ove godine u Zagreb dovela barem dva svjetski poznata umjetnika: Husseina Chalayana (koji trenutno ima veliku izložbu u Londonu) i njegovu zbirku odjeće koja se preoblikuje u pokućstvo, zasad zagrebačkoj publici predstavljena samo putem videorada i Zbigniewa Liberu, poljskog umjetnika čuvenog po svojim lego-konclogorima, koji izlaže u galeriji ULUPUH u Tkalčićevoj.

Feđa Gavrilović