Kako iskoristiti ono što je nametnuto

Kako iskoristiti ono što je nametnuto

Odličan prilog iz pretprošlog broja Vijenca (osobito razgovor s profesorom Konradom Liessmannom) potaknuo me na nastavak rasprave jer drukčije gledam na reformu visokog školstva, od milja zvanu Bolonjom. U visokoškolski sustav nisam ušla uobičajenim putem, kao asistent koji se formira uz profesora, nego sam se izvan sustava formirala u stručnjaka za svoje područje (američku dramu i povijest kazališta) i prije pet godina ušla u sustav kao docentica anglistike Filozofskog fakulteta u Osijeku. To znači da sam otvorenija promjenama jer ništa ne podrazumijevam, nego pokušavam razumjeti i iskoristiti ponuđeno. Formirala sam se, između ostalog, i kao američki đak, odnosno profesor, što mi pomaže u razumijevanju reforme koja implementira američki sustav čije dobre i loše strane prepoznajem.

Prvi problem implementacije američkoga sustava spuštanje je europskih znanstvenih stupnjeva magisterija i doktorata na američke stručne. Oba su pristupa legitimna, ali jasno da nam je nelogično i teško prihvatiti isti naziv drukčijega sadržaja. Sada student u neprekinutu nizu studira trogodišnji preddiplomski (koji je bakalaureat), pa dvogodišnji diplomski studij završi magisterijem, a trogodišnji doktorskim radom. U tih osam godina student fizički ne stigne pročitati svu potrebnu literaturu za znanstveni rad, a kamoli još malo razmisliti o pročitanom ne bi li smislio nešto novo u svojoj struci. Jasno da smo onda završne radove tih stupnjeva prozvali stručnima, a onima koji su prije završili četiri godine fakulteta naknadno dodijelili naziv magistra. Ali onoga života, ne znanosti…

Prvo: ciklusi ili mogućnost izbora

Kad se preboli pad razine naziva titula magistar i doktor, onda se može vidjeti najveća prednost. To nije mobilnost među zemljama jer, kao što je rekao prof. Liessmann, dokle god svi u Europi ne uvedu engleski kao jezik studija, tko će učiti mađarski da bi u Budimpešti studirao farmaciju kad je ima doma! Ono najbolje što ciklusi nude jest mobilnost unutar vlastite zemlje, jednog sveučilišta ili jednog fakulteta, a prema vlastitom afinitetu! Zašto netko ne bi završio na prvoj razini njemački i engleski, a onda zaključio da mu je dosta znanja njemačkog i nastavio engleski uz nešto sasvim novo. Recimo teatrologiju. Jasno da to govorim kao da slažem studij za sebe, ali to i je osnovna ideja prilagodbe studija studentima.

Što je najbolje, vrlo sam brzo shvatila da je to moguće. Kad sam prije dvije godine prešla na Umjetničku akademiju u Osijeku i još prihvatila dužnost voditeljice Odsjeka za kazališnu umjetnost, zapalo me da zajedno s ekipom suradnika revidiram preddiplomski Studij glume i lutkarstva za koji smo imali dopusnicu (ali je bio, blago rečeno, nedostatan i neiz-vodiv) i napišemo novi diplomski studij, za koji nije bilo dopusnice. Većina studija u Europi na početku reforme napravila je kozmetičke zahvate: postojeće četiri godine rastegnula je na pet i stavila mehanički prekid nakon tri. Zato sad taj bakalaureat visi u zraku i svi su frustrirani. Nitko ne može zamjeriti ljudima koji su mehanički cijepali svoje programe jer tada, na početku, profesori uglavnom nisu shvatili što se točno želi s reformom, a i nadali su se da to na kraju ipak ne bude prošlo. Dopusnice su se davale unatoč nedostacima jer ne može se zaustaviti obrazovanje dok svi ne shvate što je reforma. Uz to, računalo se na psihološki moment važnosti ulaska u nešto. Hajdemo ući, makar i šepavo, pa ćemo poslije srediti stvari. Odnosno, poslije ćemo ih sve natjerati da rade kako treba, što se sada i namjerava provesti revizijama i evaluacijama programa.

Mi smo na Osječkoj akademiji pišući program imali nekoliko prednosti. Bila je riječ o novoj ustanovi, nije bilo staroga modela koji je obvezivao, nije bilo zaposlenih ljudi koji su tako već godinama radili. Zatim smo imali četverogodišnje iskustvo reforme, vidjeli smo da se održala i da se uvodi u cijeloj Europi. Proučivši dostupnu građu (a i programe drugih studija po svijetu) vidjeli smo što ta reforma zaista hoće. A poklopilo se i ono najbolje, program je radila ekipa koja je već dugo u pedagogiji i koja zna koji sadržaj želi prenijeti unutar svoje struke (Robert Raponja i Željko Vukmirica za glumu, Livija Kroflin i Edvard Majaron za lutkarstvo, Maja Đurinović za pokret, ja za teoriju…). Samo smo slijedili upute reforme o formi! I odjednom je to s ciklusima profunkcioniralo!

Napravili smo preddiplomski Studij glume i lutkarstva kao zaokružen prvi ciklus koji nudi osnovne vještine, osnovna znanja i uspostavlja razinu kompetencije koja im omogućuje i uključivanje u rad i nastavak školovanja! A onda smo na diplomskom umjesto mehaničkoga nastavka preddiplomskog stvorili pravi novi, zaokruženi diplomski studij Kazališne umjetnosti, koji nudi različite smjerove: uz glumu i lutkarstvo kao mogući nastavak prve tri godine nudi i nove smjerove poput teatrologije, dramskoga pisanja, kazališne pedagogije, a popis je moguće nadopuniti u budućnosti prema potrebama. Na tom se stupnju osim daljega razvoja vještina traži i istraživačka dimenzija i teorijska artikulacija vlastitog područja bez obzira bila riječ o umjetničkim ili znanstvenim smjerovima.

Drugo: usporedivost ili moramo biti posebni

To nije oksimoron jer upravo nas usporedivost tjera da budemo posebni. Zbog mogućnosti uspoređivanja sada se sve fakultete tjera da stave svoje programe na internet, da budu dostupni javnosti. Za razliku od Amerike, u Europi je bilo teško dobiti programe. I dan-danas ljudi ih teško daju. Jedni taje jer ih nemaju napisane, drugi jer su to loše napravili pa im je neugodno, a treći jer se boje da ih ne prepišu. Prepisivanje se doista događalo (primjer jedne politologije koja je ostavila na svojoj stranici poveznicu za internetsku stranicu drugog fakulteta jer je jednostavno uzela njihove kolegije!). No ako smo svi na mreži dostupni i ako svi mogu prepisati jedni od drugih, onda su važne dvije stvari.

Prvo tko provodi program, odnosno može li se taj program koji je napisan na internetu uopće provesti. Profesor koji promijeni život predajući Antiku, onaj koji otvori kreativne potencijale predajući Glumu ili koji osvijesti tijelo predajući Scenski pokret s vremenom će biti važni mamci za upis studenta. Jer više u nekoj zemlji za izbor studij neće biti najvažnija zemljopisna odrednica, nego kvaliteta i specifičnost studija. Ni u Americi nisu najvažnija sveučilišta u najvećim gradovima, nego studenti biraju prema vlastitom interesu i izvrsnosti profesora. A ta se izvrsnost mjeri njihovim radom i dosezima, a ne pozicijom koju su zadobili zato jer, eto slučajno, predaju na nekom mjestu. Kad nam legitimitet studija postane važan zbog ljudi koji ga predaju, a ne zbog zemljopisne odrednice gdje se nalazi, onda će biti važno da kolega uspije, da objavi novu knjigu, dobije nagradu, napravi dobru režiju, jer to diže cijenu i ugled vlastitom odsjeku, studiju, struci…

Iako sam pregledala mnoštvo programa u svijetu, nijedan nismo prepisali, nego smo gledajući druga iskustva i u regiji i u svijetu dobili ideje kako najbolje složiti ono što je naša ekipa željela napraviti. I to je ono drugo važno u dostupnosti programa. Ako svi možemo prepisati od svih, onda je važno da smo po nečemu specifični i prepoznatljivi, da imamo ono što drugi nikako ne mogu imati. Koliko god mi morali ispuniti kvote sa što više obrazovanih ljudi, ipak mora biti neke logike u pokretanju novih smjerova i studija. Da bi opstali, studiji se ne mogu štancati jer su to onda lošiji klonovi nekoga matičnog studija, koji često vrlo brzo odumru! Novi smjerovi, osobito na diplomskoj razini, moraju pokrivati ono čega nema.

Na kazališnom dijelu Osječke akademije imamo na preddiplomskoj razini lutkarstvo, koje je postalo brend do te mjere da se prema našem modelu otvaraju slični studiji u Nikšiću i Mariboru, a u dogovoru su i drugi. I na diplomskoj razini također smo odlučili pokrenuti studije kojih nema ne samo u Hrvatskoj nego i šire. Studij dramskoga pisanja ne samo da se razlikuje od postojećeg studija dramaturgije u Zagrebu nego će biti prvi toga tipa u Europi! Iako teatrologija kao zasebni diplomski smjer postoji u svijetu, naša će se razlikovati po jasno istaknutu teorijskom pristupu na aristotelovim temeljima namijenjena svima onima koji su umorni od vladajuće teorijske poetike (koja je srećom na zalazu). Nekako mi se čini da sve to bez Bolonje ne bi bilo moguće.

Ide nam sve to na živce ili hajdemo bojkotirati izbor

Problem je da smo ono loše iz reforme uveli jer se moralo, a dobre strane bojkotiramo jer ne budu oni to nama nametali! Provedba nečega novog zavlači se dok ministarstvo ne stisne, a onda se pokušava odraditi samo da se preživi. Pozitivan je primjer Rijeka, u kojoj je prof. Pero Lučin vjerojatno odlučio da kad već moramo, hajdemo to napraviti najbolje moguće, pa je njegovo sveučilište napravilo brojne prateće dokumente koji objašnjavaju kako se, primjerice, izrađuju programi. Nama je to pomoglo u pisanju programa, a sad vidim da i druga sveučilišta kreću s takvim stvarima. Svaki profesor može napisati što je kompetencija njegova predmeta ako mu se da točna definicija kompetencije kao takve.

Ono što je meni najstrašnije u provedbi, i to ne samo kao američkom đaku nego i kao đaku zagrebačke komparativne književnosti (koja je već davno imala sve dobre strane sadašnje reforme, a bez onih loših!) jest da se bojkotira mogućnost izbora. Izbor ima loše i dobre strane. Amerikanci su sa svojim bezbrojnim mogućnostima izbora stvorili šumu predmeta u kojoj se student (osim maloga broja genijalaca koji znaju što hoće) uglavnom gubi. Zato sad tamo profesori troše mnogo vremena pomažući svakom pojedinačnom studentu kreirati njegov osobni kurikulum! S druge strane kao posljedica presije da studentima moraju biti dostupna najnovija znanja isti čas kad se pojave u znanstvenim časopisima izgubila se razina osnovnoga, kanonskog znanja koju bi svaki student morao imati pa se može dogoditi da netko tko je završio antropologiju nije čitao Darwina!

Mi pak idemo u drugu krajnost. Nikako ne bismo dali studentima da sami biraju jer želimo znati što student zna kad završi! Što je najgore, sada fakulteti pokušavaju ograničiti mogućnost izbora studija vlastitim studentima nakon završena prvog kruga! Ako nešto upiše na početku, ima to i završiti na diplomskoj razini! Tko je vidio predomišljati se! O otvaranju studentima iz tzv. regije ili s drugih fakulteta najbolje je ne govoriti!

Reforma nam nudi mogućnost da nađemo zlatnu sredinu između tih dviju krajnosti. Ako na prve tri godine imamo sedamdeset posto obveznih predmeta, sačuvali smo korpus osnovnog znanja koje netko unutar struke mora imati, a u onih trideset posto izbornih predmeta možemo nuditi predmete koji nose nove dosege struke ili dodatne kompetencije. No ti izborni predmeti mogu ujedno studente upoznati s mogućnostima dalje specijalizacije i izborima na diplomskom studiju, što smo mi napravili na našem preddiplomskom. To znači da je preddiplomski zadan okvir s pojedinačnim otvorenim prozorima.

Diplomski studij trebao bi biti maksimalno otvoren mogućnostima kombiniranja jer je na tom stupnju student već stekao neka znanja i kompetencije zbog kojih može artikulirati vlastite želje i napraviti dobar izbor. Zato na našem diplomskom Studiju kazališne umjetnosti student može kombinirati smjerove prema željama (može primjerice studirati lutkarstvo i dramsko pisanje), a može ih kombinirati i sa smjerovima drugih fakulteta, recimo Filozofskog (može studirati primjerice hrvatski jezik s Filozofskog i teatrologiju s Akademije). Time se dobiva i protočnost studenata i interdisciplinarnost koja omogućuje bolje ostvarivanje studentovih potencijala.

Smjerovi nose vlastite kompetencije (izražene u nazivu koji student stječe na kraju studija), ali su povezani zajedničkim predmetima i mogućnostima maksimalnoga kombiniranja vlastitog kurikuluma predmetima iz svih smjerova za svakoga studenta upravo prema njegovim specifičnim potrebama, jer je samo deset posto predmeta obvezno! Nisu zadani nazivi kolegija, nego broj kolegija (odnosno bodova) koje treba odslušati iz određenog modula da bi se ostavila kompetencija određenog smjera. Time otvaramo mogućnost osobne kombinatorike za svakoga studenta, ali i povezivanja praktičkih i teorijskih predmeta pa će, primjerice, pisci i glumci zajedno raditi na tekstovima, a teatrolozi upoznati proces nastajanja predstave!

Slažem se s profesorom Liessmannom da je europski obrazovni sustav dovoljno snažan da sve preživi pa tako i ovu reformu, ali bih jako voljela da jednom umjesto ljutite fige u džepu pokušamo iz nametnutog izvući ono najbolje što možemo.

P.s. Dalo bi se još pisati o prednosti jasnih opisa kolegija, jednosemestralnih predmeta, novom načinu ocjenjivanja, o problemu studentskih pobuna krivoga predznaka, o problemu mehaničkoga primjenjivanja sva tri ciklusa na svaki predmet, o problemu nametanja drukčije organizacije, o problemu pronalaženja omjera između potrebna opisivanja i pretjerana administriranja i slično. Možda je upravo sada, nakon određenih iskustava reforme, pravo vrijeme za konstruktivni ciklus rasprava.

Sanja Nikčević