Iznimka potvrđuje pravilo

Iznimka potvrđuje pravilo

Birajući iz godine u godinu umjetnike s čijim se načinom rada svi članovi komisije sporazumno slažu, postiglo se da je iz novog kazališta sustavno udaljen emotivno obojen dramski diskurs, koji je zamijenjen ohlađenim, tehnički zahtjevnim, vizualno atraktivnim i arhitektonski čistim kreiranjem scenskih slika

Domaćin svečane dodjele Europske kazališne nagrade i svečane dodjele Nagrade za novu kazališnu realnost ove je godine bio poljski grad Wrocław. Sa svojih desetak kazališnih dvorana, velikim filmskim studijem koji je ostao sačuvan još iz vremena Svjetske izložbe, koja je u Wrocławu bila 1912, grad je osigurao potrebne prostore za kazališne predstave nagrađenih redatelja, koje je pratilo tristotinjak kazališnih kritičara iz cijele Europe i svijeta te oko sto i pedeset kritičara i izvjestitelja iz poljskih medija. Program svečane dodjele Europske kazališne nagrade odvijao se u šest dana, u kojima je prikazano desetak gostujućih predstava. S nagrađenim redateljima razgovarali su ugledni kritičari koji poznaju njihov rad. Budući da su utemeljitelji Europske kazališne nagrade Europska kazališna unija, Međunarodna udruga kazališnih kritičara (IACT/AICT), Mediteranski kazališni institut, Međunarodni kazališni institut (ITI UNESCO) te Europska festivalska unija, a da se svečanost dodjele odvija pod visokim pokroviteljstvom Europske Unije i Europskog parlamenta, vroclavskom Institutu Grotowski, koji se prihvatio organizacije velikoga međunarodnog kazališnog skupa, bila je velika čast omogućiti susret europskih kazalištaraca i kazališnih kritičara i teatrologa u Wrocławu. Pogotovo stoga što je ova godina u Poljskoj proglašena godinom Grotowskoga, u povodu koje se u čitavoj Poljskoj, osim već tradicionalnih Dana Grotowskoga, izložbama, predstavama i raznim drugim manifestacijama obilježava pedeseta godišnjica osnivanja Teatr Laboratoriuma.

Prizor iz predstave Predsjednice, Krystiana Lupe

Prizor iz predstave Factory 2, Krystiana Lupe

Proteklih deset godina od smrti Jerzyja Grotowskoga Institut Grotowski u Wrocławu, čiji direktor Jarosław Fret također vodi kazališnu skupinu Teatr Zar koja se bavi ritualnim kazalištem, nastoji očuvati nasljeđe velikoga maga poljskog i svjetskog kazališta. Budući da je Institut Grotowski preuzeo organizaciju svečanosti dodjele trinaeste Europske kazališne nagrade i jedanaeste Europske nagrade za novu kazališnu realnost, bila je to prigoda da se održi i međunarodni teatrološki skup s temom Gluma prije i poslije Grotowskoga (Acting before and after Grotowski). Dio programa s temom poljskoga kazališta nazvan je An Eye on Poland (Pogled na Poljsku). Osim spomenutog simpozija program su činile i četiri poljske predstave (Mozart piše pisma redatelja Krzysztofa Grębskog, Lynching: The Lady Aoi. The Fan. The Wardrobe redateljice Agnieszke Olsten te dva dijela nedovršene scenske trilogije u izvedbi Teatra Zar, Gospels of Childhood i Caesarean Section. U tom dijelu programa mogla se pogledati i ritualna varijanta Shakespeareova Macbetha. Zgusnut i intenzivan, program svečane dodjele Europske kazališne nagrade i nije ostavljao mnogo slobodna vremena, no neki sudionici odrekli su se predavanja ili predstave kako bi pogledali pokoju poljsku predstavu. Naime, tijekom održavanja programa u Wrocławu se mogla pogledati operna premijera Samsona i Dalile, ali i poneka lutkarska predstava. Poljsko kazalište i inače je poznato po svojim lutkarskim predstavama za djecu i za odrasle. Glavnina predavanja, projekcija filmova i tiskovnih konferencija zbivala se upravo u vroclavskom lutkarskom kazalištu, Teatru Lalek. Među predstavama koje su organizatori pokazali kritičarima i teatrolozima najzanimljivije su bile produkcije Teatra Zar. Kombinirajući fizički teatar koji neverbalnim kazališnim iskazom te elementima suvremenoga plesa rekreira ritual u gotovo arhetipskom smislu, Teatr Zar bavi se ritualom u najčistijem obliku. Njihovim predstavama prethodi dug i intenzivan proces pripreme i proučavanja teme i građe koja se na nju odnosi. Obje su predstave, svaka na svoj način, intenzivne, potresne i snažne slike najdubljih ljudskih stanja i emocija, od kojih je prva vezana uz apokrifna evanđelja te otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Tematiziranjem mjesta ženskoga principa u apokrifnim evanđeljima te načela ljubavi i iskupljenja predstava Gospels of Childhood donosi dojmljive arhetipske slike čija se moć na gledatelja prenosi iznimno sugestivnim ritualnim pjevanjem. Druga predstava (koju smo vidjeli prije prve) govori o osamljenosti, depresiji i mogućim razlozima samoubojstva. Iako predstava koje je podnaslov Eseji o samoubojstvu ne bi ni po čemu trebala biti optimistična, iznimno koncentrirana izvedba, snažne i dojmljive slike ostvarene vrlo jednostavnim i skromnim sredstvima, utjecaj sugestivne glazbe izvedene na sceni pridonose njezinoj katarzičnosti. Cjelovitost i domišljenost koncepta u kojem se patnja tijela izvođača izjednačuje s patnjom duše i u kojem se, kombinacijom vrlo jednostavnih, a vizualno atraktivnih sredstava, asocira na bezrazložno prolijevanje krvi (krv je vino) i život na rubu odluke o njegovu ukidanju sigurno su poruke koje se pamte i dugo nakon odgledane predstave. Poljsko kazalište, o kojem se u Hrvatskoj ponešto zna zahvaljujući entuzijazmu i privatnim vezama pojedinaca, bogato je i vrlo zanimljivo. Zahvaljujući programu svečane dodjele Europske nagrade o njemu se moglo saznati i nešto više.

Pippo Delbono u predstavi Il tiempo degli assassini

Razlog prihvaćanja organizacije i ugošćavanja tako velika kazališnog događanja u Wrocławu jest i taj što je laureat Europske kazališne nagrade poljski redatelj Krystian Lupa. Bez njega »novo poljsko kazalište ne bi postojalo« naveo je poljski dramaturg i kritičar Pjotr Gruszczyński. Predstavu Factory 2, posvećenu životu i radu Andyja Warhola, Lupa je postavio u filmskom studiju (Wytwórnia Filmów Fabularnych) kombinirajući suvremenu multimediju (projekcije) i ikonoklastičko bivanje na sceni s isječcima Warholovih filmova ne bi li publici omogućio da se zaljubi u Warhola na isti način na koji se sam u njega zaljubio. Rezultat je gotovo osam sati duga predstava, koju bez smetnje mogu pratiti samo iskreni i vrlo nekritični zaljubljenici u redateljski rad Krystiana Lupe. Guru novoga poljskog kazališta poznatiji je po monumentalnim scenskim adaptacijama klasičnih romana. Njegov sadašnji rad, koji je predstavljen uprizorenjem Predsjednica Wernera Schwaba i prezentacijom nedovršenoga Persona Tryptyka o Marilyn Monroe, Simone Weil i Gurdjieffu u novoizgrađenom ATM Studiju izvan grada, ne oduševljava inovativnošću i posebnošću. Čak je i predstava koju je publika u Zagrebu mogla vidjeti na Festivalu svjetskog kazališta (Galeb A. P. Čehova/Španjolski komad Y. Reza) bila redateljski intrigantnija od predstava uvrštenih u program svečane dodjele Europske kazališne nagrade.

I dok se od dobitnika Europske kazališne nagrade zapravo više i ne očekuje posebna inventivnost jer se ta nagrada dodjeljuje za ukupan minuli kazališni rad te su njezini dosadašnji dobitnici uistinu najveći europski i svjetski kazališni redatelji među kojima Robert Wilson, Giorgio Strehler, Luca Ronconi, Robert Lapage, Peter Zadek, Peter Brook i Patrice Chéreau, čiji se opus ne ograničava samo na rad u kazalištu, tako se od dobitnika Nagrade za novu kazališnu realnost to očekuje. Nagrada ih legitimira kao kazališne stvaraoce kojima je inovativnost imperativ i koji, bez obzira koju vrstu kazališta stvarali, donose promjenu. Promjena koju su ovogodišnjim izborom pet dobitnika (Guy Cassiers iz Belgije, Árpad Schilling iz Mađarske, Rodrigo Garcia iz Španjolske i Argentine, Pippo Delbono iz Italije i François Tanguy i Théâtre de Radeau iz Francuske) ove nagrade naznačili članovi žirija potiče bojazan za sudbinu kazališta. Naime, neki laureati nagrade predstavljaju kazališnu estetiku koja se, samo i isključivo u svrhu provokacije, koristi kazališnim medijem poništavajući pritom i izvođača i dramski tekst. Budući da su dosadašnji dobitnici nagrade za novu kazališnu realnost birani i s područja konceptualne umjetnosti, kao i s područja glazbenoga teatra u najširem smislu riječi, performativnost umjetničkih projekata dobitnika nagrade za novu kazališnu realnost ne bi trebala biti problem. Ipak, predstave Rodriga Garcije, argentinskoga redatelja koji živi i radi u Španjolskoj, izazvale su i zgražanje, ali i negodovanje. Bilo je čak i pokušaja da se, dijeljenjem letaka i pozivanjem na protest, Garciji oduzme nagrada. Na sve to prosudbena se komisija nagrade nije nimalo obazirala. Birajući iz godine u godinu umjetnike s čijim se načinom rada svi članovi komisije sporazumno slažu, postiglo se da je iz novoga kazališta sustavno udaljen emotivno obojen dramski diskurs, koji je zamijenjen ohlađenim, tehnički zahtjevnim, vizualno atraktivnim i arhitektonski čistim kreiranjem scenskih slika u kojima su glumac, njegove duševne i tjelesne sposobnosti stavljene u ulogu koncepta čija je ovogodišnja osobina bila monotonija i dugotrajnost (Lupa), vizualna čistoća opernoga koncepta s elementima dramske predstave i neverbalnog kazališta (Ricercar Françoisa Tanguyja i Théâtre de Radeau) te posvemašnja provokativnost naznačena scenskim slikama i podvučena iznimno velikom količinom teksta (Accidens i Scatter my Ashes over Mickey Rodriga Garcije). Iako ulaze u opisan koncept tehnički i produkcijski zahtjevnih projekata čija atraktivnost leži ponajprije u vizualnoj komponenti, dok se izvedbeno odriču dijaloga i međuljudske komunikacije na sceni zamjenjujući ih monologom ili manifestnim tekstom, predstave Guya Cassiersa i Árpada Schillinga još nose kvalitetu kazališnoga čina, koji je kadar zadržati pozornost gledatelja. Cassiersov Sunken Red monolog je nastao prema istoimenom romanu Jeroena Brouwersa o sjećanju na japanski koncentracijski logor koji glumac Dirk Roofthooft izvodi s iznimnom koncentracijom i čudesnom količinom glumačke energije. Predstave Árpada Schillinga Blackland, W – Radnički cirkus i Galeb hrvatska je publika imala prilike vidjeti. To je iznimno dobro, jer Schil-ling ponovno otvara novu stranicu u radu te se, nakon iznimno intenzivna redateljskog rada koji ga je učinio poznatim i izvan granica Mađarske, trenutno bavi filmom i edukacijom. Iznimka među nagrađenima, koja očito postoji da bi, kao što se obično kaže, potvrdila pravilo, jest Pippo Delbono. Njegove predstave i način na koji radi ne bježe od emocija u kazalištu. Štoviše, iako se bavi graničnim temama i radi socijalno angažirano kazalište u kojem, uz profesionalce, nastupaju naturščici a kojima je prednost u tome da su za određenu problematiku životni eksperti, njegove predstave nisu ni depresivne ni mračne. One komuniciraju s publikom omogućujući katarzu, pročišćenje emocija i vjeru u to da svi još nosimo duboko humane osobine u sebi, da smo u stanju suosjećati čak i s onima koje je društvo odbacilo i čija je jedina moguća sudbina tužna i osamljena smrt. Govoreći o njima, predstave (Il tiempo degli assassini i Questo buio feroce) Pippa Delbona pružaju nadu, a gledajući ih publika je obogaćena jednostavnom radošću bivanja na sceni, koja vraća vjeru u kazalište i osigurava mu bolju i zanimljiviju budućnost. I zato je Pippo Delbono jedini pravi dobitnik nagrade za novu kazališnu realnost.

Lidija Zozoli