Iskupljenje Jelene Andrejevne

Iskupljenje Jelene Andrejevne

Čehov postaje klasik s kojim se uz imalo inteligentna truda na pozornici ne može sasvim propasti

Gostovanje Hrvatskoga narodnoga kazališta iz Mostara u koje ste 4. i 5. mogli ući u dvorani zagrebačke Komedije nije bio Ionescov Novi stanar, ni Brechtov Pir malograđana, nego Ujak Vanja A. P. Čehova u režiji Nine Kleflin, ali je pokućstvo na pozornici imalo važnu i nadasve aktivnu ulogu. Nije se to pokućstvo baš razbijalo, jer scenografija Miljenka Sekulića djeluje kao da je napravljena od solidne građe: vitka stabla breza odrezanih krošnji, stolci pod njima, sve osim stražnjega zida od debeloga najlona jeftina izgleda, kroz koji će se ipak funkcionalno nazirati lica i pogledi najpotresnijih rastanaka unutar ljubavnoga peterokuta kojim se bavi predstava. Ali se tako žestoko i bučno s mnogo strasti rušilo sve oko sebe da je povremeno tresak drvenih i drugih (liječnička torba) predmeta o pod nadglasao svu živu i snimljenu scensku glazbu po izboru Roberta Torrea.

Rušilo se ne samo sve oko sebe nego i sama sebe. Više nego discipliniran, plemenito kooperativan glumački ansambl spremno se odazivao svim redateljskim zahtjevima, pa i kratkim, ali nemotiviranim i nepripremljenim izletima u fizički teatar sa za nevične upravo akrobatskim padovima, u kojima nisu pucale kosti, nego uloge. Kada se primjerice uz prateću parternu gimnastiku morao dugo i uporno, čitaj usiljeno, smijati u sav glas Dragan Šuvak u ulozi Teljegina tom nezgrapnošću gotovo da je izbrisao sve vrijedno što je dotad u predstavi dao. Nije bolje prošao ni jedan od najuspješnijih glumaca u ansamblu, Robert Pehar, ležerne pojave i uvjerljiva izraza, kada se onako popunjeniji morao rastezati i galamiti u pijanom plesu, pa kako ni to nije bilo dosta, sa svircima svoje noćne halabuke morao je dovesti i cigansku plesačicu, koja će se između točaka ruskoga plesa nespretno skrivati i viriti iza ormara kao da je to naborani zastor. A izjavljujući svoju strasnu ljubav Jeleni Andrejevnoj, razumno odmjerena koraka morao je glumac medvjeđim gestama prije svoga pada na tlo izvrnuti, a poslije ponovno srediti, okrugli stol s obama pokrupnijim naslonjačima. Glasovno se zadihao nije, ali pokret mu je bio drastično neuvjerljiv.

Vjerojatno ste čuli uzrečicu da čovjek (dakle i glumac) dobije sve u životu, ali nažalost – u krivo vrijeme. To se dogodilo Iliji Zovku, koji je na ulogu Ujaka Vanje čekao odveć dugo. Ne mora tom liku biti baš 47 godina koliko je predvidio autor, ali nije poželjno ni da djeluje starije i kostobolnije (i on se mora srušiti zajedno sa stolcem) od Jelenina muža, umirovljenoga sveučilišnog profesora Serebjakova, kojega s umjetnički dugim i razbarušenim sjedinama igra Velimir Njirić gipka pokreta, što ga je u svojem parazitskom životu taj lik uspio očuvati gotovo na začudan način. Zovkova i Peharova uloga razvijaju se tijekom predstave. Iliji Zovku možda treba nešto više vremena, ali snagom svoga glumačkoga izraza to uvelike uspijeva čim se kao Ujak Vanja malo odmakne od ljubavnih i upadne u imovinsko-pravne probleme i predsmrtnu tugu u naručju nećakinja te osvoji najveće simpatije i pljesak gledališta. Osim u uspjelu prizoru noćne zakuske s Astrovim Sonja Vande Boban u ovoj predstavi epizodna je uloga ramena za plakanje. Jedina kostimom inače nenametljive kostimografkinje Marije Šarić Ban nakinđurena glumica Nikolina Marić u ulozi starice Vojnickaje dočarava karikirani put u demenciju.

Jedno ipak valja priznati Nini Kleflin. U njezinoj režiji Jelena Andrejevna posve je novo lice među brojnim u nas viđenim uprizorenjima ove drame. U najboljim trenucima nastupa Sande Krgo Soldo posve su se stopile težnje režije i glume i izbrisale sve uvriježene predodžbe o tome dramskom liku. Ugodne plavokose i putene pojave, Jelena u mostarskoj predstavi nije hladna melankolična dama iz visokoga društva, nije ni bešćutna koketa ni blazirana intrigantica, nego jednostavno zdrava zrela žena neiskorištene erotske inteligencije, okružena beznadno kaotičnim i nemoćnim muškarcima. Smioni prizor samotničkih erotskih maštanja s tjelesnim razotkrivanjem s tom glumicom nije bio ni smiješan ni vulgaran, nego ovijen fluidom tajanstvene vitalnosti.

Iako nema samovara jednako kao što Čehov u integralnom tekstu (u prijevodu Čede Price, mostarska kazališna cedulja potpisuje dramaturšku obradu Marijane Nola i ne navodi prevoditelja!) spominje ili aludira na Gogolja i Turgenjeva, tako se redateljica, najizrazitije u liku vjerne Dadilje Marine u interpretaciji Tatjane Feher, sjeća Stanislavskoga, a u sveopćoj bjelini noćne odjeće i prostirki besane olujne noći priziva Kunčevića (Ivanov u Gavelli), odnosno Strehlera iz Piccolo teatra.

Poslije Shakespearea s Hamletom čini se da Čehov postaje klasik s kojim se uz imalo inteligentna truda na pozornici ne može sasvim propasti, pa ni onda kada se iz bojazni od mogućega dojma plačljive uspavanke režija utječe bizarnim rješenjima. Usprkos rascjepkanosti i bljedilu gostujuća predstava moćno je prelazila rampu. Gotovo puno gledalište napeto ju je pratilo i burno pozdravilo.

Marija Grgičević