Govor mržnje i kako ga zaobići

Govor mržnje i kako ga zaobići

Govor mržnje znači najprije sprečavanje slobode govora, njegovo onemogućivanje i obezvrjeđivanje, znači zlouporabu javnoga govora, a potom – što je strašnije – predstavlja izdaju ljudskosti. Davno prije suvremenoga poimanja govora mržnje, u hrvatskom prostoru instaliran je ideološki bjesomučni govor mržnje na osnovi vjerskih, nacionalnih, socijalnih, kulturnih i doktrinarnih sukoba i razilaženja. Oko njegova njegovanja potrudili su se mnogi autori radikalnih i ekstremnih stajališta svih političkih opcija. Nabrajati primjere, na ovako skučenu prostoru, ne bi bilo oportuno, jer bi mnogi bili zaobiđeni, a navedeni izazivali bi nova sporenja, sa svih strana.

Osobine govora mržnje

Sam je izričaj posuđen iz američkoga socijalno-političko-pravnog konteksta i u nas se pojavio 1990-ih, a označava svjesnu, sustavnu i promidžbenu uporabu laži koja u javnosti sije strah, mržnju i nasilje. Govorom mržnje potiče se rasna, nacionalna, religijska, spolna diskriminacija i napadi usmjereni protiv pripadnika društvenih manjina i skupina. Govor mržnje razlučuje politički prihvatljivo (korektno) od politički neprihvatljiva (nekorektna) ponašanja. Izričaj govor mržnje nije uveden u društveni kontekst da bi gušio slobodu javnog iznošenja mišljenja i njegova izražavanja. Naprotiv, primjenjuje se da bi razlikovao neprihvatljivo od prihvatljivoga ponašanja, a nigdje se govor mržnje ne poistovjećuje s kritikom ili polemikom, ma koliko one žestoke bile. Govor mržnje, dakako, nije nepoznat u europskoj kulturnoj povijesti. Već je J. Benda 1920-ih dizao glas protiv »intelektualnog organiziranja političkih mržnji«. I sami smo koristili ovaj izričaj da bismo neke primjere takvim govorom okarakterizirali kao neprihvatljivo ponašanje. No kako je u nas zlouporabom ovaj izričaj dobio obilježje sredstva za diskvalifikaciju nepodobnih, protivnika i za javno prokazivanje neistomišljenika, klonimo ga se kao sredstva koje više unosi zbrku negoli razjašnjava, osim u najtežim slučajevima.

Mudri ljudi, još od biblijskih vremena, uočili su da govor može biti proračunat, izrečen iz računa, uska, sebična i, često, štetna za zajednicu. Takav govor, govor laži, može biti prokazan samo govorom istine, a istina je Bog. No govoriti istinu svakako nije proračunat postupak, jer – od onih najstarijih vremena do danas – izaziva nemalu pogibelj po takva autora. Govoriti istinu sebi, drugima, narodu, osobito govoriti istinu svojoj domovini, unatoč opasnostima, nezaobilazna je dužnost intelektualca. Opasati se hrabrošću, kako se kaže negdje u Bibliji, i reći sve što čovjeku leži na srcu: o narodnoj indolenciji, nemoralu, licemjerju, sirovosti i surovosti. Za takav govor nitko ne smije biti kažnjen. Kad nam se taj govor ne sviđa, treba ga otrpjeti i sačekati vremena po kojima će se vidjeti da li je bio ispravan ili nije. Za ishod govora mržnje ne treba dugo čekati. Ishod je odmah tu; nadograđuje svoj otrovni plod na postojeću spiralu mržnje.

A otkad je, prije nekoliko stotina godina, s kapitalizmom, došlo do kobne bipolarizacije društva na bogate i siromašne, kapitaliste i proletere, buržuje i (malo)građane, „napredne“ i „zaostale“, „demokrate“ i „totalitariste“ itd., na dvije strane koje se bore isključivo za vlast, govor mržnje dobio je čvrst temelj i neograničeno područje djelovanja. Iskustvo 20. stoljeća, s dvama svjetskim ratovima i mnoštvom „ograničenih“ ratova, dvostrane podjele na pojedinim kontinentima pa i na planetu, pokazuju da se takvim načinom ne mogu riješiti problemi ljudskih zajednica. Izlaz je, kao i obično, po sredini, između postojećih krajnosti. Kako i kada će se to postići, niti možemo niti je preporučljivo prognozirati. Uostalom, pokazalo se da recepture i s najboljim namjerama završavaju u primjeni katastrofalno. Svakako se, međutim, može preporučiti polaganost i obzirnost, strpljenje i temeljito proučavanje prije bilo kojega koraka. Pitanje je, u općoj krizi autoritetâ, s pomoću kojeg vrhovnog zakona pristupiti ljudskoj organizaciji ljudske zajednice, koja bez toga ne može živjeti kao kulturna zajednica.

Razvojem slobode govora, raznovrsnih medija i žanrovskih suptilnosti govor mržnje, otvoren i prikriven, postao je profesionalno opredjeljenje mnogih autora. Bez njega mnogi bi ostali izvan svoje polovice društva, prezreni i odbačeni, egzistencijalno ugroženi, dakle bez posla, „ugleda“ i poželjne društvene pozicije. Štoviše, mnoge bi političke stranke, interesne skupine, jači ili slabiji savezi raznoraznih aktera u političkom životu, znanstvenim, proizvodnim i akademskim zajednicama i sl., izgubile razlog postojanja bez govora mržnje utkana duboko u svoj iskrivljeni, lažni i beživotni ideološko-politički program i svjetonazor.

Što dalje?

Govor mržnje kao izričaj (bez obzira na sadržaj) u našem političkom i kulturnom životu najčešće se koristi za puko diskvalificiranje neistomišljenika i političkih suparnika. No što se time dobiva? Produljenje uzajamnoga odnosa mržnje, bez ikakva pozitivna ishoda, i srozavanje kvalitete života u svakom pogledu! Ali iluzorno je očekivati da će itko izaći pred javnost sa samokritičkim stavom: jest, ja sam zlouporabio to i to, takve i takve povode i prilike, da bih nanio štetu nekomu. Zato treba izgrađivati drukčiju praksu. Izbjegavati bjesomučne okršaje, ma koliko izazovi bili „primamljivi“.

U recentnim sporovima oko pojedinih listova, skupina intelektualaca, drugih medija i „pozadinskih igrača“ rasipa se zla krv kao da i sutra nećemo morati živjeti, raditi i izgrađivati ovaj naš život, ma kakav bio. Sami smo u Hrvatskoj. Nema onih vječnih i neizbježnih drugih krivaca. Sve što nam se događa događa se od nas samih, iz redova naših građana, bili oni ove ili one nacionalnosti, vjeroispovijedi ili svjetonazora. Teorije zavjere, podzemnoga rovarenja ili nakaradne teorije o (biološkoj) nesposobnosti hrvatskih građana da sami uređuju i upravljaju svojom državom nisu i ne mogu biti nikakvim izgovorom ni alibijem.

Treba se truditi na izgradnji neutralne pozicije iz koje će se moći suzbijati krajnosti, pa i govor mržnje kao razlikovni čimbenik između politički prihvatljiva i neprihvatljiva ponašanja, rukovodeći se interesima cjeline društva i nastojeći za tu neutralnu poziciju dobiti konsensualnu javnu potporu. Predstavljanje jednog, krajnjeg, interesa kao interesa cjeline društva mora izazvati bjesomučnu reakciju izopćenih. Nitko nikoga niti može, niti smije izopćiti. Političari na vlasti nisu gospodari naše kuće. Oni su trenutni – da se slikovito izrazimo – kućepazitelji. Gospodari smo svi mi, građani, stanovnici te kuće. Naši interesi i očekivanja, naši životi i sudbine, sudbine i budućnost naše djece, jedini su kriteriji po kojima se moramo upravljati kako mi sami, tako i kućepazitelji. Ta nismo im dali da obavljaju tehničke poslove oko naše kuće – na našu štetu!

Naš, hrvatski problem, izrazio je pregnantno i nadasve istinito Milan Grlović još tamo 1914, u rečenicama koje kao da je pisao u današnjoj hrvatskoj stvarnosti te kao da nije proteklo nepunih stotinu godina: »Hrvatska može stradati – ali ona ne može više propasti. To je moje duboko uvjerenje. Bog je nama u svakoj periodi naše prošlosti poslao takvih muževa, koji su stali rodu na branik i koji su mu našli iza oružja nova sredstva naobrazbe i rada za njegov obstanak. To me tješi i tu nadu s pouzdanjem u budućnost moraju svi hrvatski rodoljubi širiti i propoviedati. Kad budu pokopali svoje strančarstvo, onda će Hrvatskoj svanuti bolji dani.« (Milan Grlović, Moj život. Pjesme i proza 1874–1914, Zagreb, 1914).

Napokon, s ulaskom Hrvatske u NATO, definitivno je i na našem području završen Drugi svjetski rat, prihvaćene su sve političke, kulturne i državničke vrijednosti proistekle iz borbe antifašističke koalicije, odbačena je komunistička supremacija nad antifašističkom borbom na tlu nekadašnje zajedničke države te prihvaćena civilizacijska i kulturna bit zapadnoeuropske asocijacije naroda – Europske Unije. Ulaskom Hrvatske u NATO 1. travnja 2009. stavljene su mnoge političko-ideološke kontroverze u povijesno prošlo stanje. Napokon, od 1. travnja 2009. Hrvatska je postigla status quo ante 1. prosinca 1918. S kakvom perspektivom? To će, kako smo naglašavali, najviše ovisiti o nama samima, da se ne ponovi onaj kobni odlazak u maglu.

5. travnja 2009, na Cvjetnicu

Nikica Mihaljević