Glad, to sam ja

Glad, to sam ja

Biografija gladi već je deveti u nas objavljen roman belgijske 41-godišnje književnice Amélie Nothomb. Za razliku od njezinih dosadašnjih knjiga, fikcija pisanih na temelju autentičnih autoričinih iskustava, novi roman sama autorica označava kao autobiografiju u kojoj se prisjeća vremena odrastanja obilježena čestim promjenama prebivališta. Autoričin je otac naime bio belgijski diplomat koji se zbog specifičnosti posla često selio pa je tako mala Amélie do petnaeste godine živjela u šest različitih gradova i država – rođena je 1967. u japanskom Kobeu, 1972. njezina se obitelj seli u Peking, gdje žive do 1975, kada odlaze u New York. Iz Velike Jabuke 1978. odlaze u Bangladeš, da bi od 1980. do 1982. živjeli u Laosu, a potom u Burmi (današnji Myanmar). Takav nomadski život nije mogao ne ostaviti posljedice na malenu Amélie, koja je svaki odlazak osjećala kao svojevrsnu malu smrt, kao gubitak dijela sebe, što je posljedovalo njezinom konstatacijom o necjelovitosti vlastita bića, što ona simbolično i vrlo efektno apostrofira rečenicom »glad, to sam ja«. Riječ je dakako o metafori; autoričina je obitelj bila imućna i Amélie ni u čemu nije oskudijevala, a glad o kojoj piše simbolizira emocionalnu neispunjenost, osjećaj mučne praznine u duši i zapravo neizmjernu žudnju za životom i ljubavlju koja se manifestirala na različite načine – od neizmjerne pohlepe za slatkišima, preko potomanije, osjećaja neprestane žeđi (koju je gasila desecima ispijenih litara vode na dan, ali i potajnim pijenjem alkohola još u osnovnoškolskoj dobi) pa sve do goleme žudnje za znanjem te slušanjem priča i čitanjem. Upravo se opsesivno čitanje naposljetku ispostavlja temeljem njezina života, ali i sredstvom zatomljivanja još jedne gladi – gladi za ljepotom skrivenom među koricama knjiga, a to je konačno dovelo do užurbana pisanja vlastitih priča (do svoje četrdesete Amélie Nothomb je, kako navodi, napisala više od trideset romana, od kojih je dosad objavila tek trećinu).

Nemogućnost potpuna zatomljivanja različitih vrsta gladi autoricu s vremenom nagoni na inverzivni postupak, pa izgladnjivanjem pokušava ugušiti osjećaj gladi, ali i zaustaviti rast vlastita tijela. Pubertetsko bujanje tijela naime u njoj izaziva zazor, jer vlastito tijelo više ne prepoznaje kao svoje, nego ga doživljava kao neprijateljsko, pa se odbijanjem hrane nada vratiti u idilične predjele djetinjstva, u ono dobro poznato tijelo bez oblina i u obličje larve iz koje se još ništa nije razvilo. Anoreksija je tako postupno dovodi na paradoksalni vrhunac gladi – postaje gladna za gladi. Ipak, srećom, tijelo se pobunilo protiv glave (koja je odbijala jesti), kako sama veli »tijelo je ustalo i otišlo u kuhinju i počelo jesti; jelo je u suzama jer je glava previše patila zbog toga što je radilo tijelo« . I malo-pomalo, Nothombova je ipak izbjegla smrt, da bi potom tijelo – koje je anoreksijom u potpunosti rastavila – počela sastavljati pisanjem. Takva njezina literarna autoterapija traje do današnjih dana, a u sebi krije i razloge autobiografskog utemeljenja svih autoričinih romana, pa će dobri poznavatelji spisateljičina opusa u autentičnim autoričinim iskustvima opisanima u Biografiji gladi lako prepoznati brojne poveznice s doživljajima junakinja romana Ljubavna sabotaža, Robert je njezino ime i Antikrista (u motivima opasnih dječjih igrica na pekinškim ulicama i mladenačkoj istospolnoj ljubavi te u beletrizaciji anoreksije i tematiziranju okrutnosti baletne škole).

I ovaj roman, kao i prijašnjih osam u nas objavljenih, karakteriziraju jednostavna naracija i funkcionalan i pitak stil te dinamična struktura brojnih, vrlo kratkih poglavlja, uz autoričinu trajnu zaokupljenost tematikom odrastanja i vraćanja u predjele djetinjstva. Riječ je o sindromom Petra Pana zaraženoj spisateljici koja kao da odbija odrasti (signal čega je i pokušaj regresije izgladnjivanjem), ali koja vrijeme mladenaštva nimalo ne romantizira. Dapače u prostoru djetinjstva Nothombova detektira poligon za svakovrsne strahove i traume, a u vremenu odrastanja prepoznaje predložak i generator svih budućih životnih događanja, s okrutnosti kao vrlo važnom, a često zanemarenom, odrednicom odrastanja. Većina njezinih romana, baš kao i Biografija gladi, implicira egocentričnost kao izrazito obilježje dječjega poimanja svijeta, s posvemašnjim usredotočenjem djeteta na vlastitu osobu i valorizacijom drugoga isključivo kroz prizmu njegova odnosa spram djeteta kao primatelja pažnje ili pak žrtve zanemarivanja. Dječje poimanje života Nothombova posreduje kombiniranjem infantilnoga diskursa te zrelih i vrlo inteligentnih opservacija i zaključaka, koje ipak previše lakonski iznosi, redovito lišavajući ih podrobnije eksplikacije. Šteta, jer riječ je o vrlo ozbiljnim i inteligentnim promišljanjima, kojima reduciranost iskaza nikako nije na korist. Štoviše, simplifikacija iskaza za kojom poseže pokazuje se ciljanom, u svrhu povećanja naklade, kao da zbog bestselerskih ambicija autorica nastoji izbjeći opasnost prevelike ozbiljnosti, što je razlog za žaljenje, jer se Amélie Nothomb čini sposobnom za mnogo veće dosege od onih kojima se trenutno zadovoljava. Ukratko, umjesto da teži približiti se primjerice Pascalu Bruckneru, ona svjesno ostaje na razini Frederica Beigbedera.

Božidar Alajbegović