Filologijom do mitologije

Filologijom do mitologije

Ovo je knjiga o vrlo zanimljivom svijetu vjersko-mitskih predodžaba naših davnih predaka. Na relativno jednostavan i znanstveno respektabilan način iznosi mnoštvo novih spoznaja o obrednim zbivanjima iz duboke praslavenske, još dublje baltoslavenske i najdublje indoeuropske pretkršćanske starine, uključujući i poprilično zanemarenu hrvatsku. Od tih predodžaba naglašenom se dramatičnošću posebno doimlje ona o vječnoj borbi između nebeskoga boga Peruna i zemaljskoga boga Velesa. Po opsežnom prikazu te borbe knjiga je i naslovljena: božanski boj.

No tu knjigu nije napisao, kako bi se po naslovu očekivalo, ni etnolog, ni folklorist, ni kulturni antropolog, ni proučavatelj povijesti religija, nego filolog, stručnjak koji se primarno bavi proučavanjem jezika, odnosno tekstova koji su određenim jezikom napisani. Da bi se ta okolnost, kao bitna, čitatelju jasno dala na znanje, autor je naslovu pridodao i podnaslov: Tragom svetih pjesama naše pretkršćanske starine.

Na čvrstu filološkom tlu

Tu sada više nema dvojbe da se u traganju za slavenskom mitskom slikom svijeta nalazimo na čvrstu filološkom tlu. I zaista, do raščlanjena raz-laganja o već spomenutome božanskom boju u ovoj se knjizi ne dolazi izvanjskim opisom mitskih zbivanja s kakva folklornoga ili etnološko-antropološkoga gledišta. Do bitnog se uvida u mitske sadržaje tu dolazi na drukčiji način, isključivo filološki. Riječ je o široko zasnovanoj i metodološki valjano utemeljenoj, pa potom strpljivoj filološkoj analizi odabranih tekstova usmene književnosti slavenskih naroda, zabilježenih u 19. i 20. stoljeću, tekstova u jeziku kojih su ti sadržaji neprekinutom usmenom predajom u zapretanu, ali jezično još prepoznatljivu obliku sačuvani do danas. Premda su poganski mitovi s pokrštavanjem Slavena, od 7. do 10. stoljeća, izgubili djelatnu moć, s promjenom se njihove vjere, stare poganske u novu kršćansku, nije tako radikalno mijenjao i jezik u kojemu su bili oblikovani. Zato su se i uz neizbježne jezične mijene tijekom vremena u njemu uspjeli sačuvati. I zato ih je i nakon više od tisuću godina moguće znanstveno proučavati.

Ta pretpostavka o više nego tisućljetnoj očuvanosti praslavenskih obrednih sadržaja u netom zabilježenim tekstovima slavenskih jezika pokazala se točnom i istraživački dalekosežno učinkovitom. Toj je pretpostavci o očuvanosti mitskih sadržaja baš u tekstovima, a ne gdje drugdje, npr. u folkloru ili običajima, dodana još jedna, za metodologiju istraživanja u ovoj knjizi bitna, a ta je da ti sadržaji u autentičnom obliku izvan jezika i ne postoje, niti su ikada i postojali, odnosno da se izvan njega kao takvi ne mogu valjano utvrditi.

Tu se još jedanput veza između jezika i mita pokazuje u višestrukoj složenosti, pri čemu je za njezino bolje razumijevanje važno naglasiti da mit s jezikom stoji u nerazdvojivu odnosu. Kako god je kao obredno strukturiran sadržaj u jezik učitan, i time postao njegov sastavni dio, jednako se analizom jezičnih struktura, njihova izraza i sadržaja, mit može iz njega i najvjerodostojnije odčitati. Na tim se načelnim teoretskim pretpostavkama zasniva svekoliko znanstveno traganje za mitskim strukturama u ovoj knjizi. Rezultati su toga traganja trajan doprinos na tom području do sada potpuno deficitarne hrvatske filologije slavistici i indoeuropeistici.

Put do tih rezultata nije bio lak ni jednostavan. Bilo je potrebno uložiti mnogo napora i znanja da se do njih dođe. Istraživanje je valjalo utemeljiti na ispravnim teoretskim pretpostavkama, u ovom slučaju na poredbenopovijesnoj pretpostavci o genetskoj srodnosti jezikâ, opskrbiti ga filološki učinkovitom metodologijom i sve to dosljedno primijeniti na goloj tekstovnoj građi. Bez autorove široke i temeljite naobrazbe, osobito filološke, klasične i suvremene, slavističke i indoeuropeističke, s posebnim uvidima u vedsku, avestičku i baltičku filologiju, bez njegove sposobnosti za dubinsko, sintagmatsko i paradigmatsko, čitanje tekstova, i rekonstrukciju njihovih izvornih oblika, uključujući i rezultate istančanih etimoloških istraživanja, bez strpljivosti u radu, mimo svake brzopletosti, i, konačno, bez jake volje i duboko ukorijenjene želje da se sve to valjano istraži kako bi se predalo na uvid hrvatskoj kulturnoj javnosti, kao legitiman dio i njezine duhovne baštine, ovaj se zahtjevan posao ne bi mogao obaviti, pogotovo ne ovako uspješno.

Traganje za slavenskim mitom

Iz velike količine raznolikih tekstova usmene književnosti raznih slavenskih naroda na različitim slavenskim jezicima valjalo je pomnim pretraživanjem izlučiti najprije one relativno malobrojne ulomke tekstova u kojima su se u raznim usmenim predajama mogla utvrditi motivska, glasovna i sadržajna podudaranja, kao pokazatelj da je riječ o istom praslavenskom jezičnom vrelu iz kojega su ti tekstovi potekli. Tek ih se tada moglo detaljnije uspoređivati. Da je u nekoj tekstovnoj cjelini riječ o ulomcima koji se odnose baš na mitske sadržaje, a ne kakve druge, autor je, kako svjedoči, prepoznavao po tome što je jezik tih ulomaka i po karakterističnim riječima i po njihovim specifičnim značenjima, i po sintaktičkim sklopovima, dakle i izrazom i sadržajem, pa i stilom, uočljivo odudarao od najčešće trivijalna okolnog teksta u kojemu su se ulomci našli. Da bi ih se izdvojilo kao predmet daljeg istraživanja, takve je ulomke bilo nužno najprije identificirati.

Rekonstrukcija sakralnoga teksta

Autor se, naime, ne zaustavlja samo na iscrpnoj filološkoj analizi tekstova u jeziku kojih se mitski sadržaji prepoznaju. U nastojanju da tim sadržajima nađe izvoran jezični izraz, kakav je bio prije više od tisuću godina, a to, prema postojećim slavenskim jezicima u kojima su ti sadržaji očuvani, može biti jedino praslavenski, Katičić ide i korak dalje te na temelju provedene analize različitih tekstovnih predaja u različitim slavenskim jezicima poduzima filološku rekonstrukciju tekstova sakralnoga praslavenskog pjesništva, onih tekstova »koji su se pjevali pri vršenju obredâ i tvorili njihov neodvojiv dio«. Rekonstrukciju autor poduzima zato što je uvjeren da rekonstruirani oblik teksta današnjem čitatelju može maksimalno približiti specifično oblikovane mitske sadržaje u njihovu izvornom obliku i omogućiti »da se osjeti slavenska poganska doživljajnost«. Naši su preci naime vjerovali da je u mitskim zbivanjima sadržano i s pomoću njih protumačljivo skrovito ustrojstvo svijeta. Zato je poznavanje mita i sudjelovanje u njem i pojedincu i zajednici uvelike olakšavalo snalaženje u raznim prilikama svakodnevnog života.

Rezultate dobivene rekonstrukcijom, od riječi do riječi, od sintagme do sintagme i od paradigme do paradigme, u formi sintetički oblikovanih praslavenskih sakralnih iskaza, Katičić naziva rekonstruktima. Obrazlažući način dolaska do rekonstrukata i tumačeći odnose među jezičnim elementima koji se u njima nalaze, autor u tananu filološkom razlučivanju različitih jezičnih slojeva poredbenom metodom uspijeva uspostaviti i hijerarhiju među tim elementima po vremenu njihova nastanka i uključivanja u mitski iskaz ili isključivanja iz njega. Iz te se hijerarhije vidi koji je element u odnosu na druge jezično stariji i stoga izvorniji, pa bolje zrcali autentičan mitski sadržaj, a koji je jezično mlađi i iz određenih razloga naknadno uvršten u ulomak obrednoga teksta. Vidi se, drugim riječima, koji su jezični elementi u iskazima i indoeuropski i praslavenski, koji samo baltoslavenski i praslavenski, a koji su, i zašto, kao novotvorine, jedino praslavenski, bez potvrđenih usporednica u indoeuropskome. Kad je, kao ovdje, autor svjestan granicâ metode kojom se služi i kad ih u jezikoslovnom opisu uspijeva kontrolirati, tada su i rezultati do kojih se dolazi ne samo pouzdani, nego imaju i visoku spoznajnu vrijednost. Tu se lijepo pokazuje kako i tzv. suho filološko raz-laganje, ako je metodološki valjano postavljeno i svrhovito usmjereno, može biti, suprotno uvriježenom mišljenju, ne samo zanimljivo, nego i više od toga: čak uzbudljivo, a koji put i dramatično.

Dva tijeka iskaza

U knjizi teku dva naoko odvojena, a zapravo bitno uzajamno povezana tijeka autorskoga iskaza. Jedan se svodi na tvrdu filološku analizu jezičnih podataka koji upućuju na praslavenske mitske sadržaje i na rekonstrukciju praslavenskoga teksta u kojemu se ti sadržaji obredno iskazuju, a drugi je usmjeren na bogatu kulturološku egzemplifikaciju tih sadržaja, onu u kojoj se na temelju filološki obrađenih podataka naširoko i u različitim inačicama opisuju mitska zbivanja kako u svojoj simboličkoj tako i zbiljski predvidivoj ritualnoj, obredno-vjerskoj funkciji. Nastojeći u izlaganju ostvariti što skladniju cjelinu, Katičić jedan tijek iskaza uspješno povezuje s drugim. U takvim okolnostima ponuđeno štivo može biti zanimljivo i onima koji se ne žele ili ne mogu do u tančine baviti njezinom nešto zahtjevnijom filološkom egzemplifikacijom.

Knjiga se sastoji, uz Predgovor i Uvod, od devet što opsežnijih što kraćih poglavlja. To su: Mitovi naše poganske starine i Natko Nodilo, Čudesno drvo, Čiji to dvor stoji na gori?, Ljuta zvijer, Božanski boj, Uz rub Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, Perunovo svetište nad Žrnovnicom kod Splita, Perunovo svetište nad Mošćenicama u svjetlu toponimije i topografije i Veles kao Vştra ispod Povila kod Novoga Vinodolskog. Premda sadržajno stoje kao zasebne cjeline, poglavlja su i dijelovi veće cjeline u koju se uklapaju. U svakome se na temelju obilno prikupljene građe filološki obrazloženo prikazuje jedan aspekt istoga temeljnoga mitskog zbivanja, a ono se, u raznim inačicama, odnosi na stalno trvenje i borbu među dvama uzajamno suprotstavljenim silama odnosno pokretačkim načelima koja oblikuju ustrojstvo svijeta, borbu koja se, onkraj svake dogmatske suprotstavljenosti dobra zlu, i događa radi uspostavljanja ravnoteže u svijetu i donošenja dobrobiti čovjeku kad mu, kako u kojoj prilici, prijete ove ili one njemu neprijateljske sile. Ta je borba u Slavena, pa onda, dakako, i u Hrvata, mitski utjelovljena u sukobu između nebeskoga boga munje, groma i kiše, Peruna, dakle svega onoga što je gore i dolazi odozgor, i zemaljskoga boga stoke, vode, pokojnikâ i svakog obilja, Velesa, dakle svega onoga što je dolje i dolazi odozdol, pri čemu se ni jedno ni drugo ne kvalificira ni kao pozitivno ni kao negativno, nego kao nešto što naprosto postoji i djeluje, radi održavanja ravnoteže kako u prirodi tako i u ljudskoj naravi. Perun se najčešće javlja u liku sokola ili orla na vrhu čudesnoga drveta (drveta svijeta) ili u nebeskom dvoru na gori, a Veles u liku zmije odnosno zmaja ili ljute zvijeri (dlakavoga medvjeda) u podnožju drveta, podno gore ili u šumi. O detaljima borbe između Peruna i Velesa, u kojoj Perun ubija Velesa kao zmiju (zmaja), ali ne tako da ga ubije konačno, do nestanka, jer to s obzirom na njegovu božansku narav i ne može, nego tako da ga samo suzbije u njegovim za život katkada pogubnim prijetnjama i vrati ga ondje gdje mu je i mjesto, da se ponovno uspostavi ravnoteža i red, o jezičnom izrazu kojim je ta borba prikazana, o njegovoj autohtonosti i mijenama kojima je tijekom vremena bivao izložen, u ovoj se knjizi podastire iscrpna filološka ekspertiza.

U pisanje je ove knjige autor upregnuo svoje golemo filološko znanje. U njoj se na znanstveno respektabilan način barata s podacima iz oko tridesetak jezika: praslavenski, indoeuropski, latinski, hetitski, starogrčki, litavski, latvijski, nordijski, staroindijski, staroiranski, staroirski, staroslavenski, starogermanski, staroengleski, crkvenoslavenski, njemački, ruski, bjeloruski, ukrajinski, poljski, češki, slovački, lužičkosrpski, hrvatski, srpski, slovenski, makedonski, bugarski i dr. Tekstovi se iz svih jezika prvo navode u izvorniku, a odmah potom i u autorovu prijevodu. Osobito su brojni oni iz ruskoga i bjeloruskoga. U njima se posebno dobro čuva starina praslavenskih obrednih tekstova. Tragova se autentične usmene mitske predaje našlo i u hrvatskim tekstovnim izvorima, u lirskim narodnim pjesmama s otoka Šipana, a i drugdje. Osim u tekstovima, na hrvatskom je području slavenska poganska interpretacija obreda zasvjedočena na nekoliko mjesta u topografiji zemljišta i u toponimiji, o čemu se u knjizi potanko izvješćuje u njezina tri poglavlja.

Knjiga je grafički oblikovana na vrlo visokoj profesionalnoj razini. Pisana, koliko god je to bilo moguće, jednostavno, i uzornim znanstvenim stilom, po dosegnutim spoznajama iz slabo poznatog područja kojim se bavi predstavlja u isti mah i pionirsko i kapitalno djelo hrvatske filologije.

Mirko Peti