Bubanj, dražba, licitacija

Bubanj, dražba, licitacija

Nedavno je u jednom našem dnevnom listu objavljena vijest (jer danas je svaka glupost »vijest«) da su tri djevojke kupile nekoga mladića za 20 kuna na dražbi. Da je »pravi« konj, postigao bi bolju cijenu, a ne bi sam od svoje volje ni išao na taj javni ogled, nego bi ga onamo priveo njegov gazda. Ovako, vidi se, sam trči pred rudo. No vremena se mijenjaju, a s njima i (dobri) običaji. U cijeloj toj »vijesti« nisu me zanimale ni tri (fotografirane) smlate ni objekt njihove kupnje nego riječ dražba. Dosad je dražba, kao javna prodaja čega (od robovlasništva nije se odnosila na koga), krila u sebi i sem čemera, žalosti, jada, bijede i nevolje, jer ako je npr. imanje otišlo na dražbu, za vlasnike bila je to propast, prodaja u bescjenje, tek toliko da se, ako je moguće, koliko-toliko pokriju nevraćeni dugovi. Kako vidimo, danas je ono od čega je nekoć sav pošten svijet bježao kao od kuge postalo – zabava. Naravno, današnja se javna dražba (ona »prava«) oglašava u novinama, no nekoć je za takvo oglašavanje bio zadužen seoski bubnjar ili telal (tur. tellâl < ar. dällâl, javni objavljivač, izvikivač na licitacijama), koji je općinske odredbe objavljivao obilazeći selom i skupljajući slušače bubnjanjem. Po tome što je pozivao ljude (oj, narode, čuj i počuj!), zvao se i pozivar. Imenica bubanj srodna je sa stnord. bumla (bubanj) i s grč. bómbos, tutanj, tutnjava, mukla grmljavina, lat. bombus, mukli tutanj, na što su se prikrpale i riječi poput bumbara i (mnogo frekventnije) bombe. Bubanj nalazimo i u prasl. *bo¸bünú, rus. búben, češ. buben, lit. bambti, brujati. Naravno, kad je općinski bubnjar udario u bubanj (razglasio što), znalo se da će što i otići na bubanj (biti prodano na javnoj dražbi). Od mađ. izraza dobas (bubnjar) u hrvatskom je ostala samo doboš-torta, dobošica ili mađarica (u čemu se ne krije sem bijede i nevolje, nego slasti i lasti).

Kako dražba onima kojih se tiče nije ni mila ni draga – a u njoj se prepoznaje pridjev drag – postavlja se pitanje njezina (manje prozirnoga) postanka. Da se i inače odgovori na takva pitanja, valja znati više od jednoga značenja neke riječi, a svakako ona starija, koja riječ danas možda više i nema. Već je svesl. *dorgu imao dva značenja: 1. koji je velike cijene; skup, 2. mio, drag. Slog dra- nastao je metatezom likvida (od prasl. *dorgú, stsl. dragú, rus. dorogój, polj. drogi, češ. drahý). Dražba se, dakle, vezuje uz ono značenje glagola dragovati / dražati koje se u hrvatskom jeziku izgubilo (podizati cijenu, poskupljivati, što se u nekim drugim slavenskim jezicima održalo do danas, npr. češ. podražiti, poskupjeti). Naime, i na dražbama se cijena povisuje i predmet se prodaje obično po višoj cijeni od isklične, sve dok se ne postigne maksimalna cijena, koju ni nakon trećega poziva u nadmetanju nitko više ne obara. Značenje koji mnogo vrijedi jasno se vidi u izrazima dragi kamen, dragulj, draguljar, draguljarnica, ali i u imenici dragocjenost te u pridjevu dragocjen, što može značiti skup, skupocjen, ali i vrlo cijenjen (npr. on je nama dragocjen suradnik, premda ga mi plaćamo slabo i neredovito). Takav čovjek, pogotovo u vrijeme gospodarske krize, može lako pasti na prosjački štap, pa mu ne preostaje drugo nego da se potuca od nemila do nedraga (besciljno hoda, traži izlaz iz problema). Ostaje mu utjeha da će svojim poslodavcima kad-tad vratiti milo za drago, tj. odgovoriti im jednakom mjerom (najčešće u neprijateljskom smislu), osvetiti se.

Za tako staru aktivnost kakva je javno nadmetanje postoje u europskim jezicima i izrazi koji potječu iz klasičnih jezika: latinskoga i/ili grčkoga. Takve su imenice licitacija i aukcija. Zanimljiv je i letimičan pogled na izraze koji se tiču javne prodaje u nekim europskim jezicima. Njemački jezik poznaje tri izraza: Versteigerung, Auktion i Lizitation; tal. vendita all’asta / all’incanto, licitazione; fr. vente aux encheres, licitation, a engl. samo auction. Kako vidimo, ni u jednom od ovih jezika nije licitacija glavni izraz za dražbu. Engleski licitaciju (kao riječ) i ne poznaje. Licitacija potječe od lat. licitatio (nuđenje, ponuda na dražbi), a znači zapravo nadmetanje u jeftinoći i kvaliteti (glagol licere, biti na prodaju, prodavati se, vrijediti; licitor 1., nuditi na dražbi). Hrvatska dražba (od drag = skup) sadržajno obuhvaća isti pojam kao i fr. enchere, nadmetanje (na dražbi), enchérir, ponuditi više (na dražbi), poskupjeti, nadvisiti, a to se odnosi i na lat. auctio (od glagola augere, povećati). Njemački izraz Versteigerung prijevod je lat. auctio. Po etimologiji jedino talijanski incanto odudara od ostalih riječi. On potječe od srednjovjekovnoga latinskog izraza in quantum, što znači pošto (po koliko se prodaje). Već spomenuti izraz staviti / doći na bubanj ima pandan u tal. mettere all’asta. Naime, u nas se dražba najavljivala bubnjem, a na talijanskom govornom području mjesto dražbe označavalo se motkom (asta).

Na početku članka spomenula sam da se i stoka na stočnom sajmu prodaje po načelu tko da više. No pogodba se ne izvikuje, nego se oko cijene pogađaju prodavatelj i kupac. Nekoć su se i robovi prodavali kao konji – gledalo se kakvi su im zubi, mišići, oči i sl., a danas je takva prodaja prešla, kako čitam, u sferu tzv. društvene zabave. Na sajam su se često i konji i ljudi dopremali G-vagonima ili G-kolima (kratica od njem. gedeckter Güterwagen ili samo „Gedeckter”). To je pokriveni teretni vagon s posmičnim vratima, koja u vožnji mogu biti i otvorena, a preko otvora je po sredini željezna šipka – dušu dalo za kojekakve pustolove koji su se u ta prijevozna sredstva ubacivali izvan svih kolodvora i voznih redova, a i prijevoz im je bio besplatan (kako, uostalom, i dolikuje spretnim junacima s filmskoga platna). U takvim su se vagonima inače prevozili i vojnici, pa bi se tada u njih ubacivalo nekoliko drvenih klupa bez naslona, a zimi i malo slame. Za dužega putovanja ljudi bi u tom vagonu naložili i malu željeznu peć (gašpara) da barem malo ugriju ruke. Kapacitet tih kola izricao se i za konje i za vojnike: 7 konja / 40 vojnika. Kad se zna kapacitet takva vagona, lakše je zamisliti užas dugotrajnih logoraških transporta, kada su u takav vagon samozvani gospodari života i smrti znali natiskati i dvjesto logoraša, nerijetko i više.