Biennale u znaku umjetnosti i politike

Biennale u znaku umjetnosti i politike

Mi se na na Biennalu već godinama ne bavimo samo glazbom. Riječ umjetnost za Biennale je nešto normalno

Program ovogodišnjeg Muzičkog biennala Zagreb doima se doista respektabilnim. U sastavljanje programa sigurno je uloženo mnogo truda?

Kao i obično, Muzički biennale želi pokazati na nekoliko razina ono što se događa u nas, ono što rade hrvatski skladatelji i skladateljice, što radi izvedbena grupacija, ali i ono što je u ovom trenutku jedan od zanimljivih momenata u novoj glazbi u svijetu. Ima toga puno i nije moguće na jednom festivalu od osam ili deset dana sve izložiti i biti baš kompletni sajam. Biennale ima sada tu sajamsku ulogu, želi pokazati prije svega nova djela. Ove godine možemo se opet pohvaliti velikim nizom praizvedbi, poglavito glazbene scene. Drugi je naglasak činjenica da nam stižu u goste ponajprije vrhunski komorni ansambli iz inozemstva, što je uvjetovano nekim našim potezima vezanim uz ansambl Cantus i Hrvatsko društvo skladatelja u prošlim godinama a još veći naglasak ove smo godine stavili na mlade, i to ne samo na takozvanu srednju generaciju ili one koji se akademski obrazuju, nego na mlade koji su u procesu ranijeg obrazovanja, znači srednje škole, i to ne samo na one koji se strukovno bave glazbom, nego na mlade koji se aktivno bave glazbom i novom glazbom. To su bili važni punktovi, a uz to Biennale ima i tri ključne točke. Prva je zemlja partner, ove godine Kanada, zatim tema Biennala koja želi podcrtati neke probleme koje skladatelji kao umjetnici promatraju na svojstven način, tema politika i umjetnost. Naposljetku element glazbene scene, element edukacije i element mladih.

Berislav Šipuš

Počnimo od teme ovog Biennala koja glasi: umjetnost-politika. I to napisana baš ovako. Vi ste je spomenuli kao umjetnost i politika. Ima li između tih dviju riječi i pojmova koje izriču veznika ili neke druge poveznice?

Malo smo se lomili oko toga. Prvo, da li da temu svedemo na riječi glazba i politika ili umjetnost i politika. To je bila prva dilema. No shvatili smo odmah da se mi na Biennalu već godinama ne bavimo samo glazbom, pa se to odnosi čak i na prošle generacije koje su Biennale utemeljile i koje su ga afirmirale i sačuvale. Nisu se bavile samo glazbom. Mislim da je riječ umjetnost nešto za Biennale normalno jer u nazivu već stoji da je to Muzički biennale. Dalje, kada smo razmatrali da li vezati riječ umjetnost uz riječ politika, dakle kao umjetnost i politika ili umjetnost/politika ili umjetnost:politika ili umjetnost;politika, ili samo umjetnost&politika, bilo je svakakvih opcija. Tu je i pravnik dr. Josipović (predsjednik Muzičkog biennala Zagreb, op.a.) imao što za kazati s obzirom na konotacije koje se mogu iz tog zaključiti, naposljetku ostali smo kod određenja umjetnost-politika – arts-politics. Onaj koji se bavi organizacijom i tko razmišlja što se želi predstaviti na Biennalu i kako sve to osigurati i financirati, onaj koji želi sve to obuhvatiti iskazuje da je to umijeće, pa i politike, da se to napravi. S druge pak strane sigurno je da skladatelji, što će se vidjeti na ovom Biennalu, na osnovi glazbe, glazbom i svojim razmišljanjem sigurno interpretiraju ili barem, rekao bih, komentiraju ono što se oko njih događa jer i oni su dio ovog svijeta, ne žive izolirani u svojim balonima. Mislim da su danas skladatelji, recimo u našoj zemlji ili ovom prostoru, a sjetimo se krvavoga rata koji smo prošli, sjetimo se samo ove recesije koju će osjetiti i naša zemlja, a i zemlje koje su u težoj situaciji od nas, dakle skladatelji i umjetnici doživljavaju ovaj svijet sasvim sigurno kao svoj. I interpretiraju ga, komentiraju ponovno na zanimljiv način. Glazbena scena o tome dovoljno govori, koliko se ljudi pitaju kako i zašto je nešto moguće. To su glavna pitanja koja postavljaju i skladatelji.

Možete li pobliže naznačiti barem neka djela na koja se to odnosi?

Počnimo od Mire Dobrowolnog, koji je svoju skladbu posvetio Srebrenici, pa Dubrovčanina Frana Đurovića, koji je napisao komornu skladbu Pričajmo o Daksi ili kvartet XL Tuba koji će izvesti kompoziciju Mladena Tarbuka Jasenovac, jedna hrvatska priča. Tu je i nova opera Srećka Bradića kojom se otvara Biennale – Prikriveni križ – Crux dissimulata, u kojoj se pojavljuju svakakve osobe i osobenosti današnje Hrvatske. To je i Transcending Time, opera kubansko-američkog skladatelja iz Miamija Orlanda Jacinta Garcije, koja progovara o općim, ekološkim problemima s kojima se susreće zemaljska kugla ili današnji svijet i čovječanstvo. Tu ima još velika praizvedba koju nam sprema teatar Fanny & Alexander iz Ravenne. Oni će donijeti novu predstavu koja se zove South (Jug). To je posljednji dio tetralogije koja glazbom, plesom, glumom i pjevom progovara upravo o jugu Europe i o svemu onome što se događalo u našoj regiji, u našim zemljopisnim prostorima unatrag deset, petnaest, dvadeset godina, znači propituje sve one krvave situacije za koje se normalni ljudi pitaju – kako, zašto?

Mislim da su skladatelji dobro primili ovu našu temu. Nismo ni od koga posebno tražili da nešto komponira na tu temu, jer je svakako važno da umjetnik ima slobodu, no ljudi su reagirali sami i osjetili se pozvanima, prozvanima i, pokazalo se, sposobnima da tako nešto djelima komentiraju.

Jedan od segmenata naslovljen je i riječima proces-muzika. Riječ proces referira se na naslov znanoga djela Franza Kafke. Napokon Biennale završava baš praizvedbom vašega baleta skladana, stvarana po motivima Kafkina Procesa.

Mi dugi niz godina surađujemo s Petrom Milatom, koji vodi multimedijalni centar MAMA. Ove godine odlučili smo se ponovno za sudjelovanje i izbor niza autora elektronske, ili, rekli bismo, računalne glazbe, autora koji se bave istraživanjem zvuka, ali i autore koji domišljaju zvuk i ono što je vezano uza zvuk. Naravno da je u tom kontekstu istraživanja riječ proces jednostavno normalan hod, ali je ona i kao riječ nešto normalno što sudjeluje i u skladateljskom hodu. I tu postoji jedan proces u glavi, u emocijama, u duhu – kako nastaje neko djelo. Tako smo se prije svega Petar Milat i ja dogovorili da niz predavanja i izvedba glazbe koje će se održati odmah pri početku Biennala, u tri dana, u Muzeju Mimara, gdje ćemo imati priliku slušati koncert od sat vremena i zatim i predavanje jednog od autora ili glazbe, a koji put bit će to samo mislilac, koji će nam kazivati nešto o tom kontekstu, o procesu nastajanja, o nastajanju glazbe, o razmišljanju. Nadahnuće nam je bila 1961. godina. Sjetimo se i filma Proces Orsona Wellesa, koji je sniman u to doba i u Zagrebu. Naravno ideja je i sam Kafkin roman, ali i značenje riječi proces, ne samo u smislu suda, suđenja i osuđivanja, nego postupka događanja, kontinuiteta koji nije samo u romanu, nego i naša zbilja. Još postoje takve situacije, a moramo biti svjesni da do takvih situacija može doći i u budućnosti čovječanstva.

Pitanje se odnosi i na vaš balet, koji se praizvodi završnoga dana Biennala?

S kolegom Stašom Zurovcem dugi niz godina razgovarao sam o želji i mogućnosti da zajednički napravimo plesni projekt, balet. Šansa se pokazala za ovaj festival. Ideja procesa koju je Petar Milat na neki način bacio na stol nama se svidjela. Svaki od nas iščitao je taj roman na svoj način. Razgovarali smo o djelu, pričali, telefonirali, dopisivali se i napokon krenuli u tu pustolovinu. Mislim da je Staša već dovoljno provokativan koreograf i stvaratelj plesnih pokreta i da će uspjeti ispričati priču koja postoji, ali i izdići se iznad toga i otići u jedan tip apstrakcije. Željeli smo ostati na čitalačkoj razini tog romana. Nismo se mnogo bavili vizualizacijom i nismo željeli da film Orsona Wellesa utječe na nas pri izboru scena i pri vizualnom razmišljanju, vizualizaciji čitavog romana, tako da je ta riječ i događaji iz pisanog romana ostala za nas najvažnija riječ. Napravili smo niz scena, kolaž od petnaest scena koje idu neobično brzo jedna u drugu, mislim da će to biti šezdeset do sedamdeset minuta projekta u cjelini, bez stanke, i ako se može nešto o glazbi kazati, onda bih rekao da sam se bavio sintezom stilova i jezika, a opet tražeći zajedništvo, odnosno one točke, one elemente, bilo da su melodijskog, vertikalnog, odnosno horizontalnog ili ritamskog karaktera, koji će dati cjelinu djelu, da se stvar ne raspadne na kratke kolaže, na slike. Riječ je više o skupu boja, poput duge u kojoj se nešto prelijeva iz jednog u drugo i uvijek će se u nekoj, recimo četvrtoj, šestoj ili osmoj slici, čuti i vidjeti nešto što se već pojavilo. I u tom kontekstu za nas je riječ proces bila važna upravo na način na koji smo dolazili do rješenja. Tražili smo između ostalog i jedan od drugog da nađemo nova rješenja, da nađemo provokativna rješenja, da tražimo nešto što dosad nismo tražili i na taj način doznamo nešto i o sebi i o tom djelu.

Uočljiv je još jedan podnaslov u festivalskom programu. Muzika-diverzija. O čemu je tu riječ?

To smo malo zavili u veo tajne. Željeli smo podsjetiti građane Zagreba na Urbofest, koji je svojedobno Biennale raširio po cijelom gradu, gdje se i sviralo i pjevalo na različitim prostorima. Ove godine pripremili smo niz događanja u kojima će prije svega sudjelovati mladi. To je bila prva želja, a druga je bila tu glazbu koju se malo anatemizira kao novu glazbu, nekomunikativnu, željeli smo tu glazbu postaviti upravo sukladno temi umjetnost-politika u prostore koji možda imaju određenu političku konotaciju ili se barem može o njima tako razmišljati. U svakom slučaju Zagrepčane će malo zabavljati, malo smetati, Grupa za novu glazbu Glazbenog učilišta Elly Bašić. To su učenici srednje škole, glazbenici, njih desetak, koji su uz mentoricu, profesoricu Maju Petio Bošnjak i uz moje sufliranje, a uz pomoć mladoga dirigenta Josipa Nalisa, pripremili dvije skladbe, dvije improvizacije koje će izvoditi na različitim lokacijama u gradu Zagrebu, znači i na otvorenom. Njihov posljednji nastup bit će 25. travnja na Zrinjevcu, u Paviljonu. Zatim imamo grupu Rock akademije iz Zagreba, koja je pripremila potpuno nov program od deset pjesama posebno pisanih za Biennale. Mladi ljudi koji tamo uče tu glazbu napisali su stihove, vrlo oštre tekstove. Vidjeli smo ih, pregledali. Pisali su o onome što se događa u našem društvu, mlade to dakle zanima, da ne bismo mislili da su apolitični, glazbu su također napisali učenici te škole. Oni će imati vlastiti koncert. Bing Bang, udaraljkaški ansambl mladih, na kamionu će kružiti Zagrebom i uz različite udaraljkaške improvizacije animirati Zagrepčane i podsjećati ih da se upravo tih dana u Zagrebu događa još jedan biennale. Tu će biti i Icarus Junior, mlada varijanta vrlo etablirana ansambla iz Reggio Emilije. Najmlađi njihov član ima deset godina. Izvest će glazbu s albuma grupe Pink Floyd The Dark Side of The Moon uz videoprojekcije kao veliki instrumental, jasno bez pjevanja. Dolazi još jedna grupa iz Pop und Rock Akademie iz Manheima. To je grupa Hesslers, rockeri, a bit će nam tu od pomoći i ZET-ova puhačka glazba koja nastavlja tradiciju, jer je već nastupala na Urbofestu.

Kao umjetnički ravnatelj za suvremenu glazbu specijalizirana ansambla Cantus imate iskustva s koncertnom aktivnošću u Zagrebu i s odazivom publike. Kakav odziv publike očekujete na ovogodišnjim biennalskim priredbama, kojih je gotovo četrdeset u deset dana festivala?

Ako je suditi po posljednjem koncertu Cantus ansambla, 16. ožujka, a prvi put smo na tom koncertu ugostili spomenuti ansambl mladih Učilišta Elly Bašić, mala dvorana Lisinskog u kojoj nastupamo bila je puna, kritike su bile fantastične i upravo se najviše svidio program koji je bio takozvani crossover, program križanja stilova i sudjelovanja mladih u našem programu, gdje smo i mi njima priredili iznenađenje kao stariji kolege i, ako je suditi po tome, Biennale bi mogao imati brojnu publiku. Ponavljam da je vrlo dobra suradnja koju imamo s nizom institucija, od kazališta u kojima održavamo priredbe pa do Studentskog centra, jer gotovo svi kasnovečernji i noćni programi održavaju se u Studentskom centru, mi s njima ne samo surealiziramo nego i koproduciramo programe. To je publika koju mi polako zajedno sa Studentskim centrom odgajamo za budućnost, za buduću publiku Biennala, tako da mogu reći da sam optimist. Uskoro bi Biennale mogao prijeći Savu. Bili smo računali s Muzejom za suvremenu umjetnost. Zasad smo blizu Savi, jer ćemo jedan veliki projekt realizirati u dvorani Hypo centra.

Reprezentativni program ovog Muzičkog biennala Zagreb sigurno ima i financijsku težinu. Kako ste u ovim recesijskim vremenima uspjeli pribaviti novac?

Moram priznati da nas je uhvatio strah čim je krenula ova kriza u nas, ali još više u inozemstvu. Naši su partneri iz inozemstva i ugovori koji se potpisuju imaju ugovoreno plaćanje u eurima ili dolarima. To je još veliki rizik, jer strah od devalvacije ili nešto slično može i mora uvijek biti prisutan. Osjetili smo i mi recesiju i to poglavito kod dobrotvora, koji nisu nikad zaboravljali Biennale. U odnosu na prošli bilježimo pad sponzorskih sredstava od gotovo 30 posto, što je osjetljivo uz ovako velik broj priredba. Bili smo uporni i odgovorni pregovarači i tražimo od umjetnika da budu svjesni situacije u kojoj mi realiziramo ovaj festival. Mislim da će ove godine po utrošenim sredstvima Biennale biti na razini troškova prošloga, 2007, što znači oko tri milijuna kuna. Računamo i na pomoć države, odnosno Ministarstva kulture i pomoć grada Zagreba. To su i dva najveća financijaša jer njihova sredstva iznose gotovo 70 posto ukupnoga budžeta, a ostalih 30 posto nabavljamo sami: inozemne donacije, doprinosi instituta za kulturu, prinosi od veleposlanstava s kojima surađujemo pa od različitih ministarstava stranih zemalja, naših dobrotvora, sponzora i, dakako, vlastiti prihod. Vjerujem da ćemo se i ove godine pokriti, ali već moramo razmišljati o sljedećem festivalu. Jer 2011. bit će pedeset godina od prvoga Muzičkog biennala, koji je treći veliki festival suvremene glazbe u Europi, prve su bile Varšavske jeseni pokrenute 1957. Treba dodati da će za dvije godine Zagreb ponovno biti domaćin Svjetskih dana glazbe. To će biti veliki zadatak i to je ono što nas sada najviše plaši jer mi moramo krenuti s pripremama za sljedeći festival i tu jubilarnu godinu odmah po završetku ovoga, 25, Muzičkog biennala.

Miljenko Jelača