Apsurd izvan apsurda

Pitanje tzv. topničkih dnevnika, o kojima se u posljednje vrijeme obilno piše i govori u medijima, izvrsno su ogledalo naše neshvatljive ravnodušnosti i opasne političke moći i medijskog utjecaja na lakomislene i lakovjerne. Naime, doista je izvan pameti da se traže pisani dokumenti kao dokazi za nešto učinjeno, a što u zbilji zapravo nije učinjeno. Jasno je i tužiteljstvu i sudstvu da prekomjerna granatiranja Knina nije bilo, posebice kad se usporedi razorenost Knina nakon Oluje s razorenim Vukovarom nakon višemjesečnoga granatiranja od strane jugosrpske vojske. Zabrinjava ravnodušnost hrvatske javnosti, koja nedovoljno reagira na lažne i opasne optužbe protiv hrvatskih generala, koje zapravo optužuju i svakoga hrvatskoga građanina, začuđuje lakovjernost mnogih koji nasjedaju medijskim manipulacijama, a iznad svega zabrinjava i začuđuje poslušnički i podanički mentalitet hrvatske političke elite, koji je toliko izražen da se kod određenih političkih struktura javlja volja i želja da se virtualni topnički dnevnici pronađu te ako ih je nemoguće pronaći, moguće ih je napisati poput svojedobno krivotvorenih transkripata i transferirati ih u Haag da bi se zadovoljilo nezasitne tužiteljske apetite. U tom se smislu proteklih dana moglo čuti od pojedinih visokih državnih dužnosnika da možda ne postoje dnevnici, ali postoje nekakve teke, za koje se zna gdje bi se mogle nalaziti i one će biti pronađene i dostavljene haškom tužiteljstvu.

Sve rečeno o tzv. topničkim dnevnicima nije ni apsurdno, jer i apsurd ponekad može biti uvjet da se u nešto povjeruje. Poznata je, naime, Tertulijanova izreka: Credo quia absurdum (Vjerujem jer je nevjerojatno). U slučaju pak potrage za topničkim dnevnicima stvari su toliko neshvatljive i neobjašnjive da ne samo da su izvan pameti nego su i izvan apsurda. O čemu je riječ? Što je zapravo izvan apsurda? Sudeći prema dosadašnjim presudama Haškog suda moglo bi se nažalost dogoditi da general Ante Gotovina bude osuđen zbog toga što nije izvršio ono što je navodno zapisano u virtualnim tzv. topničkim dnevnicima. Toga problema međutim kod granatiranja Vukovara nema, jer su jugosrpski topnici izvršili zacrtane zadaće prema topničkim dnevnicima i više nego prekomjerno razorili grad i zato, gle apsurda, nitko nije odgovarao, premda je i slijepcima vidljivo da je grad razoren do temelja. Budući da za razoreni Vukovar nitko nije odgovarao, po logici zdrava razuma bilo bi utemeljeno postaviti pitanje da li bi u slučaju Knina netko odgovarao da je kojim slučajem grad razoren poput Vukovara. Odgovor je nažalost potvrdan: odgovarao bi i bio bi osuđen, jer za osloboditelje grada Knina ne vrijedi logika zdrava razuma, nego logika političkog razuma na temelju koje je krivnja u svezi s Kninom i Olujom unaprijed zacrtana u virtualnim dokumentima tzv. zločinačkog pothvata, te ako se ne može dokazati na temelju stvarnih činjenica i dokumenata, treba je dokazati na temelju činjenica na papiru, odnosno tzv. topničkih dnevnika. U svemu tome najžalosnija je činjenica što istina i pravda nikada u povijesti nisu bile na tako niskoj cijeni, i to čak i na međunarodnom sudištu, koje je ustanovljeno upravo radi utvrđivanja istine i pravde. Nije li to izvan apsurda? Običnu čovjeku zdrava razuma preostaje još samo vjera u Božji sud, koji poput Haškoga nema vremenskog ograničenja. Naime, na tom sudu teški grijesi, posebice oni neokajani, nikada ne zastarijevaju.

Tin Kolumbić