Zašto je srušeno Hrvatsko narodno kazalište u Subotici

Dodatni je problem činjenica što je na taj način i dio multikulturne baštine grada, čega su inače svima puna usta, trajno uništen / Sve je sličilo početku devedesetih, kada se nekima prohtjelo napraviti »lepši i stariji« Dubrovnik / Uništavanjem zgrade subotičkim će Hrvatima preostati ono što jedino danas i imaju – neugledna prizemna kućica podalje sa socrealističkom tvorničkom dvoranom kao kulturnim prostorom / Argument da se mora graditi veća zgrada poradi drame na hrvatskom, koji se gdjekad spominje, uopće ne pije vodu

Svjedoci smo bili tada, početkom 2007, pomalo histerične kakofonije subotičke lokalne vlasti. Uzrok nesvakidašnjemu stanju bila je, ničim ozbiljno izazvana, namjera da sruše ni manje ni više nego jedan od najprepoznatljivijih urbanih toposa Subotice – zgradu Narodnog kazališta – i relativno burne reakcije koje su uslijedile. Naime, gotovo nikomu nije bilo posve i dokraja jasno zašto se ta zgrada ima rušiti, a ne, recimo, obnoviti, niti pak tko je, kada i kako odluku o tome donio. Još je čudnije to što se u proces rušenja ušlo, a da cjelovito idejno rješenje nije bilo gotovo (!?) te da nije osiguran ni potreban novac, koji uopće nije malen!?! Kao da je riječ o trećerazrednoj burlesci, a ne našoj zbilji...

Klasicistička zgrada subotičkog Narodnog kazališta koja je srušena

Na mjestu staroga, gradi se novo – ljepše i »starije« – kazalište

Spomeničarenje o tuđem trošku

Vrijedi napomenuti da je građevina u središtu Subotice s vremenom postala, nakon Gradske kuće, najmarkantnijim identitetskim znakom najuže gradske jezgre, te da je rušenjem te zgrade urbani identitetski okvir Subotice ne samo izmijenjen nego i uveliko narušen, odnosno trajno unakažen... Dodatni je problem činjenica što je na taj način i dio multikulturne baštine grada, čega su inače svima puna usta, trajno uništen. Time se samo pokazuje koliko Subotica kao grad, zapravo, nije dovoljno sposobna brinuti se o vlastitom kulturnom, u ovom slučaju i urbano-arhitektonskom, nasljeđu.

Najave, pak, da će se na istome mjestu izgraditi slična, ali »nova, veća, lepša...« zgrada bile su neuvjerljive, jer nije temeljito obrazloženo zašto se postojeća ima srušiti. Stoga je sve to uveliko sličilo narativnoj paradigmi s početka devedesetih, kada se nekima, sjećate se, prohtjelo napraviti »lepši i stariji« Dubrovnik. Također ima tu i nečega mesijan-skog u naravi ovdašnjih političara – nije, naime, taj način daleko od prakse iz socijalizma kada je svaka garnitura vlastodržaca sebi ostavljala nekakav spomenik u središtu Subotice. No problem je u tome što su sada vlasti, hvala Bogu, promjenjive, no nije dobro što bi sada mnogi spomeničarili... Jer od njihovih se spomenika više ne da živjeti!

Slučaj je plana rušenja zgrade gradskog kazališta posebno zanimljiv i iz kuta hrvatske zajednice u općini Subotica, jer ta je kazališna zgrada neizostavan dio njezine, istina dosta skromne, kulturne povijesti – u njoj je naime desetak godina djelovala jedina profesionalna kulturna ustanova koju su Hrvati ikada imali u ovome gradu – Hrvatsko narodno kazalište, a više od trideset godina na sceni su uspješno izvođeni komadi mjesnih hrvatskih subotičkih autora. Uništavanjem zgrade uništit će se postupno i sjećanje na to, a subotičkim će Hrvatima preostati ono što jedino danas i imaju – neugledna prizemna kućica podalje od gradske jezgre sa socrealističkom tvorničkom dvoranom kao kulturnim prostorom, koja svoju namjenu najbolje ostvaruje iznajmljiva-njem za svadbe!

Prevelik broj upitnosti

Ono što nije prijeporno jest da je cijeli slučaj glede rušenja zgrade kazališta zapravo bio vođen diletantski – nedostajalo mu je od sama početka otvorene političke debate, transparentnosti i demokratičnosti u vođenju procesa, uključenosti stručne i zainteresirane javnosti te računanja na neku vrstu sporazuma svih zainteresiranih. Stoga smo ponovno bili svjedoci da je na djelu bila politika svršenog čina demonstrirana od strane uskog kruga ljudi – građani su sa svime upoznati tek kad je stvar poodmakla i to, pazimo dobro, ostavkom gradskog arhitekta, najodgovornije osobe za takvo što, koji je ustvrdio da je ponuđeni kocept idejnoga rješenja nove zgrade i više nego prijeporan! Dotad, vrijedi to ponoviti, malen je broj ljudi uopće znao da se takvo što i priprema! Stoga biva jasno zašto je postupak gradskog arhitekta iznenadio čak i neke koalicijske partnere tada najjače političke stranke na vlasti – Saveza vojvođanskih Mađara!? Držanje pak lokalnih čelnika Demokratske stranke sliči(lo je) držanju mlade koja je zbog nekakvih viših interesa primorana biti u braku koji je pred raspadom.

U svemu tome vrlo je zanimljivo bilo pratiti i ponašanje hrvatske stranke koja je na vlasti u gradu. Već je rečeno da bi Hrvati, zbog dijela povijesti vezana uz zgradu, trebali za cijeli slučaj biti zainteresiraniji. Bilo je, primjerice, očekivano očitovanje veće odlučnosti u protivljenju najavi rušenja zgrade, recimo da se zaprijetilo raskidom koalicijskog sporazuma ili izlaskom iz vlasti. No kako se to ili nešto slično nije dogodilo, vjerojatno su i ovdje neki viši interesi prevagnuli...

Nije nezanimljiv ni podatak da se nitko iz Upravnog odbora Narodnog kazališta dugo nije javno obratio te detaljno izložio cijelu stvar. Na kraju, reći ćemo kako argument da se mora graditi veća zgrada poradi drame na hrvatskom, koji se gdjekad spominje, uopće ne pije vodu. Dodat ćemo tek da dosad nije učinjen ni jedan ozbiljniji korak u smjeru njezina osnutka!

Unutrašnjost kazališta tijekom rušenja sredinom 2007.

Još uvijek bez konačnog izgleda — maketa idejnog rješenja je na reviziji

Ukrasi palanke i usputne postaje

Na taj način, sve skupa promatrano, na vidjelo su ponovno izašle brojne slabosti ovdašnjih lokalnih vlasti, u čijem je temelju ipak poveća nesposobnost da se dobro upravlja gradom. U tom smislu otužno je bilo gledati kako je subotički gradonačelnik svečano vodio prve ljude hrvatske diplomacije i pokazivao im oronulu zgradu!? Ni riječi o odgovornosti za uzroke koji su doveli do takva stanja niti se pak dao nazrijeti jasniji smisao pokazivanja ruševina stranim diplomatima, osim što se, čini se, još jednom osvjedočila toliko nam bliska servilnost spram moćnika. Nije nevažno ni to da je jednako razmetanje vlastitom bijedom pred mađarskim diplomatima izbjegnuto.

No čudi i sljedeća stvar – ovaj put zorno se pokazalo da Subotica nema razvijene javnosti u klasičnom smislu te riječi. S jedne strane imamo novinstvo koje je veselosveščarsko, legijostransko ili pak nacionalno uspjenjeno, a s druge strane, osim iznimaka, preslabe i o politici ovisne elektroničke medije, koji su usto skrhani neizvjesnošću i strahovima od započete privatizacije. Odsutnost kritički nastrojene inteligencije može se tumačiti ili njihovim premalim brojem ili pak time što je velik broj sinekuralno od grada obvezan na šutnju!

No bez obzira na taj konkretni uzrok, sve je skupa posljedica višedesetljetnog uništavanja lokalnoga gradskog identiteta, izostanka dosljedne politike razvoja grada, uzničkoga odnosa vlasti spram inteligencije i njihova palanačkog pristajanja na poziciju ukrasa te upletanja u uređenje grada onih koji Suboticu doživljavaju kao vlastiti posjed. Stoga ne treba čuditi da su ovim gradom prečesto upravljali i da su na ključnim pozicijama u području kulture bili oni kojima je Subotica bila tek usputna postaja u, mahom neuspješnoj, karijeri. U tom je smislu znakovito da se ta sramota događala za vrijeme vlasti koju su u to doba predvodili ljudi za koje, osim vjerojatno članova njihove najuže obitelji, nitko ne zna točno mjesto odakle su došli u ovaj grad.

Tomislav Žigmanov