Zanimljivi filmovi pred polupraznom dvoranom

Zanimljivi filmovi pred polupraznom dvoranom

Našu je ravnodušnost poremetila konkurencija neobično intrigantnih i originalnih igranih ostvarenja

Tek prošli 18. dani hrvatskog filma, koji su se kao i ZagrebDox odvijali u ustajaloj, vlažnoj i prohladnoj dvorani SC-a, ponudili su selekciju osrednjih dokumentarnih filmova i tek desetak nezapaženih kratkih animiranih filmova. Nagradu za najbolji animirani film osvojio je Fantastična odiseja doktora Zodiaka mladoga redatelja, scenarista, animatora i montažera Matije Pisačića. Pisačićev animatorski uzor je, čini se, Terry Gilliam, vidljiv u nadrealizmu i apsurdu kao glavnim estetskim polazištima te u davanju prednosti formi pred sadržajem. Pisačićev ludistički stil također podsjeća na egzistencijalističko-nadrealističku narativnost Geralda Scarfea, ilustratora najpoznatijega po glazbenom filmu The Wall Alana Parkera. U toj desetominutnoj priči, smještenoj među zagrebačkim građanstvom, doktor Zodiak i njegova žena otuđuju se jedno od drugog, usporedno s njegovim zamišljajnim bijegom u cirkus, tijekom kojega on sve više sliči svojevrsnu Mr. Hydea.

Prednost je animiranog filma što ima veliku mogućnost uprizorivanja metafore, a to Pisačiću itekako leži. Asocijacije pomaknute svijesti sjajne su u prikazu kao što je onaj u kojem atraktivna supruga napušta pasivnoga doktora te ubrzo biva dekonstruirana u komadiće razbijena stakla i nestaje, umjesto da uđe u taksi koji je čeka ispred kuće. Asocijacijama je autor stigao i do Odiseje u svemiru 2001, koju u nekoliko navrata parafrazira, a i dotiče se na neki način, strujom svijesti i otuđenjem bračnih partnera, Joyceova Uliksa. Za rezigniranoga doktora Zodiaka seks je, doslovce, samo pojam iz križaljki. On dječački mašta o životu u cirkusu, dok se istodobno njegov zapušteni alter ego, pračovjek iz Kubrickove Odiseje, prisjeća života uvaženog liječnika prije evolucije ili deevolucije. Ovisno o perspektivi.

Meštrović Danka Volarića

Meštrović Danka Volarića

Meštrović Danka Volarića

Animirani film za djecu, Banabana – Kako je Navis dobio šareno jedro? redatelja Ivana Klepca odlikuje se toplinom priče i ljepotom morskih motiva i boja krajolika, kakve susrećemo na prepoznatljivim umjetničkim slikama Voje Radojičića.

Jednominutni animirani filmovi Nedeljka Dragića od 365 epizoda nalik su novinskoj karikaturi s dosjetkama za svaki dan. Primjerice, u epizodi Ljubav, Dragić svoga glavnog lika upoznaje s ljubavi i strasti, a potom u preokretu tog odnosa i priče ljubavnik predaje ljubavnici usisavač u ruke. Kako to obično biva, ljubavnica se zapanji – animator ju je šaljivo i vrlo neočekivano uprizorio sa zaplavljenim licem koje odaje pritajeni šok i uvrijeđenost.

Noćna mora intrigantna je i vrlo realistična dosjetka koju hrvatski filmaši, unatoč svakodnevnim sličnim situacijama, rijetko obrađuju. Riječ je o kafkijanskom animiranom prikazu nestrpljenja, strepnje i muke koju studenti osjećaju čekajući pred zatvorenim vratima profesorskih konzultacija, ili pak bilo kojega pojedinca pred vratima nadmoćna sustava. Ipak, u izvedbi raspleta Noćna mora zapada u prosječnost s nedovoljno snažnim krajem – glavni lik shvaća da na ploči na vratima s jedne strane piše na pauzi, a s druge zatvoreno, i time se noćna mora nastavlja. Završetak se, nažalost, ne može usporediti s onim paradigmatskim u kojem se protagonista ubija kao psa.

Animirana Revizija Gorana Trbuljaka, shvaćamo to tek iz završnih podnaslova, propituje mogućnost revizije privatizacije u Hrvatskoj. Redatelj je ogolio postupak animacije prikazom ženske ruke koja prelistava mapu sa šestotinjak crteža doslovne golotinje – muških spolovila. No film ne postiže željenu snagu provokacije i kritike upućenih sustavu, već nam govori tek o redateljevoj trenutačnoj i prizemnoj opsesiji falusom.

Nagradu za najbolji dokumentarni film osvojio je Meštrović Danka Volarića. Film minuciozno prikazuje Meštrovićev život, rad i njegov odnos s obitelji u povijesnim mijenama i nove vladare na ovim prostorima. Pozadinsku tematiku toga filma, hrvatsku politiku, odnos partizana i ustaša, obradili su filmovi Duhovi Zagreba Jadrana Bobana te Sretna zemlja Gorana Devića. Dok prvi uzdiže borce za antifašizam i ne bavi se razdobljem nakon oslobođenja, drugi partizane, a još više ustaše, promatra kroz prizmu ocvalih i pomalo ridikuloznih protagonista vječnoga hrvatskog pitanja.

Iznimno zanimljiv i topao film, Dvije sestre Tomislava Žaje, priča je o dvjema sestrama, Renati Peroš i Meliti Andres Vukotić, koje usporedno, svaka u svom ambijentu, iznose vlastita viđenja svojih života i povijesnih događaja u Hrvatskoj u posljednjih osamdeset godina. Iz njihovih dijegeza iščitavamo velike razlike u karakterima, kao i narav njihova odnosa. Katkad te razlike odaju dojam ironije i suptilne komike. Tako, primjerice, saznajemo kako je za Melitu Tito bio velik čovjek, koji ju je svojim šarmom i karizmom doživotno osvojio, dok Renata smatra kako je Tito bio zločinac i hohštapler (na veliko oduševljenje publike u SC-u, koja joj je na tomu zapljeskala!). No Žaja je pronašao protagonistice koje ne razmišljaju u crno-bijelim okvirima, nego kao iznimno jake i duhovite individue sada već u poznim godinama priznaju kako je ona prva nekoć bila djevojka šefa kontraobavještajne službe NDH, a druga hrabra antifašistkinja, koju je komunizam razočarao. Naime, nakon ‘45. Renata je hrabro stala u sudnici u obrani sestrina mladića, koji je trebao biti osuđen na smrt. Iako je znao za ilegalne aktivnosti nje i njezinih drugova, nikada ih nije odao. No tim odvažnim i pravednim svjedočenjem te prijateljstvom s ustašom, koji je upravo zbog njezina čina nakon nekoliko godina oslobođen iz zatvora, Renata je navukla na sebe bijes komunista, koji su joj to još desetljećima zamjerali i smatrali je neprijateljem. Nakon raspada Jugoslavije, prema Melitinim riječima, neke režimske sluge zabranile su rad Dušanu Vukotiću, njezinu suprugu i našem jedinom oskarovcu, smatrajući ga nepodobnim, nakon čega se on razbolio i preminuo. Redatelj u cijelom filmu namjerno razdvaja dvije sestre paralelnom montažom kako bi što više postigao učinak njihovih različitosti i individualnosti, sve do sama kraja, kada tu tek prividnu hladnoću kontrastira bliskošću na zajedničkom obiteljskom objedu.

Fantastična odiseja doktora Zodiaka, Matija Pisačić

Fantastična odiseja doktora Zodiaka, Matija Pisačić

Tomislav Žaja izvrstan je redatelj i plodonosan autor dokumentaraca, koji bi u nekim drugim zemljama bio prepoznat kao nacionalna zvijezda. Naime, nakon što je njegova produkcijska kuća Gral film, koju vodi sa Zoranom Budakom proizvela zapažene dokumentarce, čini se kako ih ipak njihova samozatajnost (i veliki rad) na ovim prostorima ne mogu učiniti eminentnima. Jer publicitet je danas sve, a tople ljudske priče, za razliku od provokativnih, kao da hrvatskim medijima ne znače mnogo.

Problem većine dokumentarnih filmova na Danima bilo je zapadanje u prosječnost, a ponekih fabularna nejasnoća. Bez programa u kojem je pojašnjena radnja filma gledatelj ponekad teško uspijeva shvatiti bit filma, kao da je film opera koja ide uz programsku knjižicu u kojoj nam se objašnjava libreto. Iako je dokumentarac 100 % potpuno drukčiji uradak, koji publici nudi subjektivnu perspektivu slijepa protagonista, tek u posljednjoj trećini filma neupućen gledatelj, tj. slušatelj, shvaća da tupkanje, šumovi i graja pripadaju percepciji slijepa čovjeka. Taj je avangardni pristup hvalevrijedan jer nudi razumijevanje života slijepih osoba, s obzirom da one, dakako, ne mogu uživati u pokretnim slikama. Film razbija automatizam u publike; shvaćamo da dani proizvod uzimamo zdravo za gotovo i tjera nas da napokon progledamo osluškujući tuđi život. Ta spoznaja izvlači cijeli film, ako bismo ga tako uopće mogli nazvati, jer uglavnom je riječ o zvučnom prikazu, osim prve minute filma u kojoj vidimo glavnog junaka kako spava. No možda bi ipak otkriće o njemu, taj efekt iznenađenja, trebao biti ranije uveden, kako bi spriječio posjetitelje da ne shvaćajući bit filma napuštaju projekciju ionako poluprazne dvorane SC-a.

Iako su Dani hrvatskoga filma predstavili tek nekolicinu zanimljivih dokumentarnih i animiranih naslova, od kojih smo neke već imali prilike vidjeti na prošlim festivalima, našu je ravnodušnost poremetila konkurencija neobično intrigantnih i originalnih igranih ostvarenja…

Ana Srzić