Vijest o Jonkeovoj smrti objavljena u jednoj rečenici

Vijest o Jonkeovoj smrti objavljena u jednoj rečenici

Ivo Pranjković

Dana 15. ožujka ove godine navršilo se trideset godina od smrti prof. dr. Ljudevita Jonkea, jednoga od najvažnijih kroatista jezikoslovnoga usmjerenja u drugoj polovici 20. stoljeća, uglednoga akademika, dugogodišnjega predstojnika Katedre za suvremeni hrvatski književni (standardni) jezik Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, urednika časopisa Jezik, ravnatelja Instituta za jezik JAZU te predsjednika Matice hrvatske u vrijeme Hrvatskoga proljeća.

Ljudevit Jonke rođen je u Karlovcu 29. srpnja 1907. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju, a zatim je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1929. diplomirao povijest južnoslavenskih književnosti, hrvatski jezik sa staroslavenskim te narodnu historiju s ruskim i latinskim jezikom. Poslije toga bio je dvije godine (1930–1932) na studijskom boravku u Pragu. U vrijeme toga studijskoga boravka bavio se uglavnom književnopovijesnim temama te počinje prevoditi s češkoga. Godine 1933. do 1940. profesor je na sušačkoj gimnaziji. U Zagreb prelazi 1940, a već 1942. biran je za asistenta profesoru Ivšiću na Filozofskom fakultetu. Godine 1944. obranio je doktorsku disertaciju (Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića). Od 1945. predaje na Filozofskom fakultetu češki jezik i književnost, a od 1949. suvremeni hrvatski književni jezik na novoosnovanoj katedri, kojoj je 23 godine bio i predstojnik, od 1950. pa sve do umirovljenja (1973). Od pedesetih godina počinje se sustavno baviti i proučavanjem povijesti hrvatskoga jezika, posebnu pozornost posvećujući djelatnosti glavnih predstavnika zagrebačke filološke škole Adolfa Vebera Tkalčevića i Bogoslava Šuleka. Bio je također sudionik novosadskoga dogovora, urednik i jedan od stilizatora novosadskoga pravopisa iz 1960. te jedan od urednika Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika (tzv. Adoka) iz 1967. Od brojnih njegovih knjiga, studija, rasprava, članaka i sl. najvažnija je svakako knjiga iz 1964, koja će već sljedeće godine doživjeti drugo, prošireno izdanje, pod naslovom Književni jezik u teoriji i praksi. Godine 1971. Jonke je doživio težak politički slom, 1973. je umirovljen, a nedugo zatim i umro u Zagrebu 15. ožujka 1979.

Kao što je rečeno, jedno od područja Jonkeova rada jest i područje književnosti i prevođenja. Osobito se bavio proučavanjem i prevođenjem češke književnosti. Pisao je manje ili više opširno o K. Čapeku, J. Wolkeru, J. Hašeku, J. Nerudi, a prevodio je I. Olbrahta, J. Hašeka, B. Nĕmcovu, J. Nerudu i druge. Bavio se tako­er, posebice u poÞetku znanstvenog rada, i temama iz hrvatske knji×evnosti. Pisao je primjerice o Vrazovoj korespondenciji u Muzeju Kraljevine ╚eÜke i o Ma×uraniµevu epu Smrt Smail-age Čengića.

Prekretnica je u sustavnijem Jonkeovu bavljenju znanstvenim radom u području jezikoslovlja spomenuta njegova doktorska disertacija, obranjena 1944, a objavljena 1949. U njoj se minucioznom i strpljivom analitičkom obradom izvlači iz zaborava vrlo važno leksikografsko djelo iz 18. stoljeća (kajkavski Dikcionar Adama Patačića). Tom je disertacijom započelo i Jonkeovo kasnije bavljenje poviješću hrvatskoga jezikoslovlja.

Jonkeovo bavljenje filološkim pitanjima u 19. stoljeću vrlo je važno pored ostaloga i zato što pobjedom hrvatskih vukovaca potkraj toga stoljeća nepravedno padaju u zaborav važna dostignuća predstavnika zagrebačke filološke škole te zbog toga što je Jonke bio prvi koji je na to uvjerljivo upozorio.

Autor vrlo zapažene monografije o Ljudevitu Jonkeu kolega Marko Samardžija podijelio je Jonkeova istraživanja jezikoslovne problematike 19. stoljeća u tri dijela. Prvomu pripadaju radovi koji se odnose općenito na razvoj standardnoga jezika i na procese njegove standardizacije, drugomu rasprave konkretnije naravi koje se odnose na pojedina gramatička i pravopisna pitanja (npr. rasprave posvećene refleksima jata, genitivu množine ili samoglasnome r), a trećemu monografske obrade pojedinih filologa 19. stoljeća (posebno, kao što je već bilo rečeno, Adolfa Vebera Tkalčevića i Bogoslava Šuleka).

Ipak, problematika hrvatskoga standardnog jezika i pitanja vezana za njegovo normiranje u središtu su Jonkeove pozornosti od pedesetih godina pa sve do smrti. Jonke se bavio normiranjem i kodificiranjem standardnoga jezika općenito, naglasnom problematikom, problematikom riječi stranoga podrijetla te, posebno uspješno i lingvistički vrlo dobro utemeljeno, problematikom reda riječi (u raspravi O redu riječi sa sintaktičkog i stilističkog gledišta u hrvatskosrpskom jeziku).

Treba reći da su na Jonkea s tim u vezi ponešto utjecala i vrlo važna dostignuća praškoga strukturalizma, posebno ona vezana uz tzv. elastičnu stabilnost standardnoga jezika i polifunkcionalnost standardnoga jezika. Pa ipak, mora se reći da praški strukturalizam nije na Jonkea ostavio osobito duboka traga. To se dogodilo ponajviše zato što se Jonke u vrijeme svoga studijskog boravka u Pragu uglavnom nije bavio jezikoslovljem, nego, kao što je već bilo rečeno, književnom poviješću.

Kad je riječ o novosadskom dogovoru i pravopisu, valja reći da je Jonke bio najaktivniji sudionik novosadskoga dogovora s hrvatske strane. U dosta slučajeva ostajao je i doslovce sam s druge strane pregovaračkoga stola, osobito poslije kad je upozoravao na neke posljedice novosadskoga dogovora koje su bile nepovoljne za hrvatsku stranu. Posebno je to dolazilo do izražaja u mnogim polemikama koje je vodio između 1955. i 1971. s brojnim srpskim jezikoslovcima, književnicima, političarima, publicistima... U nekim je od tih polemika Jonke izlagan uvredama i podmetanjima, proglašavan osobom koja se zalaže za cepanje jezika, a time i za ozloglašeni hrvatski separatizam itd. Jonke se nikako nije mogao složiti s mišljenjem većine njegovih oponenata prema kojemu u jeziku Hrvata i Srba ne postoje nikakve varijante, nego da je riječ o jednom i jedinstvenom jeziku. Bio je energično protiv toga da se daje prednost srpskim jezičnim osobitostima, a da se hrvatske osobitosti proglašavaju regionalnima, provincijalnima ili iz bilo kojih razloga nepoželjnima ili čak nepravilnima. Smatrao je, naprotiv, da je postojanje hrvatske i srpske varijante standardnoga jezika realnost koja se mora uvažavati i poštovati te bio energično protiv toga da se novosadski dogovor i/ili pravopis tumače tako kao da su Hrvati time što su pristali na dogovor pristali i na jedan i jedinstven oblik standardnoga jezika i pravopisa.

I nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. Jonke se našao pri vrhu onih koji su bili politički osumnjičeni, iako sam nije sudjelovao u njezinu sastavljanju. To je svakako bio dodatni, vrlo težak udarac, jer je Deklaracija bila proglašena aktom usmjerenim na bratstvo i jedinstvo, činom političkoga sljepila, pokušajem političke diverzije itd.

Već sljedeće 1968. Jonke doživljava još jedan neugodan udarac, i to sa suprotne strane. Naime prvi svesci Rječnika dviju Matica (tzv. Adoka) dočekani su u Hrvatskoj vrlo žestokim kritikama, a kritike su se ticale izravno i Jonkea, jer je bio jedan od urednika toga rječnika. U odgovorima na napade Jonke je priznavao da u Rječniku ima i unitarističkih zastranjivanja, ali je u cjelini ipak branio osnovnu koncepciju Rječnika, a osobito se energično izjašnjavao protiv prijedloga da se rad na tom Rječniku obustavi. Poslije se i Jonke priklonio mišljenju većine, ali to je ostavilo određenih tragova sumnje u njegovu dosljednost.

Najteži politički udarac Jonke je ipak doživio 1971. Bio je tada predsjednik Matice hrvatske, a upravo je ta ustanova proglašena jednim od glavnih krivaca za sve ono što se događalo u vezi s tzv. maspokom, odnosno Hrvatskim proljećem. Posljedica je naravno bila da je Jonke morao odstupiti s mjesta predsjednika zajedno sa svim Matičinim tijelima. Sljedeće godine (1972) preporučeno mu je da uzme slobodnu studijsku godinu, a nakon nje stekao je uvjete za umirovljenje. Posljednje godine života proveo je u tišini, uglavnom u radu vezanu za Akademiju. Műkom je dočekana čak i njegova smrt u ožujku 1979. U Vjesniku, u kojem je godinama vodio vrlo popularnu rubriku Razgovori o jeziku, vijest o njegovoj smrti objavljena je u jednoj rečenici i formulirana tako da se vidi kako ne bi bila ni objavljena da nije bilo priopćenja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Ta je vijest naime u cijelosti glasila: »Zagreb (Tanjug) – Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti saopćila je da je u četvrtak u Zagrebu, u 72. godini života umro profesor dr Ljudevit Jonke, redovni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i profesor u mirovini Filozofskog fakulteta u Zagrebu.«

Sažimajući ovo kratko podsjećanje na život i rad Ljudevita Jonkea u povodu tridesete obljetnice njegove smrti, mislim da je potrebno posebno upozoriti barem na ovo:

Na proučavanju, popularizaciji i prevođenju češke književnosti nitko u nas nije učinio više od Ljudevita Jonkea.

Ljudevit Jonke bio je prvi koji je utemeljeno upozorio na nepravedno zapostavljenu djelatnost predstavnika zagrebačke filološke škole, posebno Adolfa Vebera Tkalčevića i Bogoslava Šuleka.

Jonke je, posebice kao urednik časopisa Jezik i autor brojnih jezikoslovnih rubrika po novinama i časopisima, bio jedan od najvažnijih hrvatskih djelatnika na području »primijenjene standardologije« i kulture hrvatskoga jezika. Osobit pečat toj djelatnosti daje njegov jezgrovit, domišljen i jednostavan način pisanja.

Upravo je nenadomjestiva uloga Ljudevita Jonkea kao glavnoga autoriteta u standardnojezičnim i jezičnopolitičkim pitanjima u Hrvatskoj između pedesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Unatoč brojnim poteškoćama kroz koje je prolazio i kompromisima koje je pritom morao praviti, njegovo je temeljno stajalište u vezi s tom problematikom ostalo dosljedno i jasno: jezik Hrvata ima svoje i povijesno, i kulturološki, i nacionalno uvjetovane posebnosti, koje se moraju poštovati i koje ne smiju biti žrtvovane nikakvim unitarnim i/ili unitarističkim političkim projektima.