Upoznavati vlastito tijelo

Upoznavati vlastito tijelo

Predstava je nadahnuta radom britanskoga liječnika, filozofa, redatelja i televizijskog voditelja Sir Roberta Winstona, koji se ljudskim tijelom bavio na vrlo nekonvencionalan način

Performativni projekt Irme Omerzo zamišljen je kao posjet svojevrsnom laboratoriju koji je, za potrebe premijerne izvedbe 11. ožujka, postavljen u Kinu SC-a. Točno mjesto zbivanja jest pozornica kina na koju gledatelji ulaze s bočne strane, ali prije toga obuvaju zaštitne sterilne papuče te kreću u vizitu. Termin je bolnički. Vizitom počinje svaki dan u bolnici. A takav je i početak gledateljeva doživljaja jer, nakon obuvanja papučica, gledatelji prolaze plastičnim folijama ograđenom stazom na koju je položena debela spužva. Čudna senzacija hvatanja ravnoteže asocira na dječju igru ili čak i na hodanje po trampolinu. Kada se publika nađe na prizorištu, izvedba počinje između scenografskih elemenata (Lara Badurina) na podu. Publika se trebala što više približiti izvođačima. Autorica plesno-performativnoga projekta Irma Omerzo predstavu osmišljava kao vrstu znanstvenog eksperimenta u kojemu je sve do posljednje scene određeno brojčanim pokazateljima. Naime, nakon uvodne izvođačke plesne sekvence izvođači počinju izgovarati tekst sastavljen od nabrajanja vrsta i količina materijala od kojeg se sastoji ljudsko tijelo. Tekst koji izgovaraju izvođači napisao je Dubravko Mihanović. U njemu se, tijekom cijele predstave, osim spomenutoga, nabrajaju i količine fluida koje ljudsko tijelo proizvede, preradi i odbaci tijekom prosječnoga života. Stojeći na sceni, odnosno prizorištu, gledatelj dobiva dubinsku perspektivu ali, nažalost, ni u jednom trenutku ne postaje stvarnim dijelom izvedbe iako je u nju umetnut. Uloga je gledatelja da sudjeluje u izvedbi na isti način na koji liječnički konzilij u bolnicama sudjeluje u viziti. Razlaganje pripovijesti o ljudskom tijelu na sve jednostavnije i jednostavnije sastavnice završava u ustrajavanju na postojanju metafizičke kategorije zdravlja, one koju klasična zapadna medicina nikako ne doseže liječeći posljedice duševnih i drugih bolesti, a ne njihove uzroke. I zato Irma Omerzo predstavu završava relaksirajućom masažom za gledatelje, koju publika može, ali i ne mora prihvatiti. Prema navodu autorice, predstava je nadahnuta radom Roberta Winstona, britanskog kirurga, ali i redatelja te televizijskog prezentera, koji se ljudskim tijelom bavi na vrlo nekonvencionalan način, a svoje spoznaje primjenjuje i u kazališnom radu. Istražujući svojom predstavom pomake u performativnim mogućnostima izvođača (Silvia Marchig, Sonja Pregrad, Darko Japelj) Irma Omerzo udaljava se od suvremenoga plesa i približava onoj vrsti kazališnog izraza koja dopušta mnogostruke interpretacije. Interaktivnost njezine predstave samo je vanjska. Interaktivna je forma željena, ali nije postignuta te je poziv na masažu posljednji pokušaj njezina ostvarenja u predstavi. Iako se izvedba koncepta Irme Omerzo u pojedinim trenucima može činiti površnom i naivnom, ona ipak ima nekog šarma, ako već nema nimalo duhovitosti.

Uršula Slamnik