Tomizza u slikama

Tomizza u slikama

Ambiciozan, ozbiljan i visokoprofesionalan kazališni projekt, kakav si ne može priuštiti baš svako malo hrvatsko kazalište

I najnovijom je produkcijom, praizvedenom 18. ožujka – teatralizacijom romana Posjetiteljica, posljednjeg, iznimno zanimljiva romana istarskoga talijansko-hrvatskog pisca Fulvija Tomizze (Juricani, Istra, 1935 – Trst, 1999), Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula potvrdilo kako posve točno razumije/zna koja je njegova misija, profesionalna i kulturna. Definirana na najkraći, ali i najtočniji način, ta se misija može i mora odrediti zavičajnom u najboljem smislu. Zavičajnost, pritom, ne podrazumijeva samo tematski okvir unutar kojega bi Pulsko kazalište moglo/moralo određivati vlastiti repertoar; ne znači ni samo izbor suradnika (glumaca, ali ne samo njih) koji bi taj repertoar znali »najzavičajnije« realizirati; ne znači ni samo jezik u kojemu bi se taj repertoar imao transponirati u zavičajno obojen govor; ne znači ni samo tip/vid predstava koje bi imale zadovoljavati takozvani horizont očekivanja potencijalnih gledatelja »zavičajne provenijencije«... Već znači i sve to, ali i još ponešto.

Premda se o tome ponečemu uobičajeno raspravlja u opsežnim teatrološkim studijama (namjesto u lapidarnim kazališnim kritikama), kazališna nas praksa poučava kako njegovu specifičnost vrlo lako prepoznaju i takozvani obični gledatelji. Oni koji teatrološke studije ne čitaju nikad (a i zašto bi), već kazalište konzumiraju i prihvaćaju na najizravniji i najjednostavniji način. Reklo bi se: dušom i srcem. Nevolja je pak u tome što se dušom i srcem konzumira samo ono kazalište koje nas se izravno tiče.

Tomizziana, praizvedena prošloga tjedna na sceni Pulskoga kazališta, dokazala se (već u prvim svojim minutama) kao iznimno dojmljiva, pastozna, ganutljiva zavičajna priča koja se izravno (do)tiče svakoga svog recipijenta. Svih nas koji smo je te večeri gledali. Ali se dokazala i kao iznimno dobro konstruirana, visoko estetizantna, tehnološki besprijekorno spakirana postdramska produkcija, koja vlastitu zavičajnost umije promovirati u univerzalnu kazališnu/estetsku vrijednost. Čak bi i gledatelji s nekog daleka mjesta – naime oni koji pojma nemaju o našim zamršenim istarsko-slovensko-talijanskim odnosima iz nekih prošlih vremena – s lakoćom prepoznali njezin silni emotivni naboj. I poistovjetili se s njim. Poput svih predstava Damira Zlatara Freya, i Tomizziana je moćna, čak i vrlo stresna, apsolutno empatička predstava. Jedna od onih koje, povremeno, izazivaju stezanje u grlu.

Što je njezin pravi predmet? Košmar povijesnih, nacionalnih, ideoloških, političkih, jezičkih, kulturnih i svih drugih nedaća koje su, sredinom prošloga stoljeća, zadesile rubno iliti (po)granično istarsko područje, hrvatsko-slovensko-talijansko? Da, razumije se, to jest njezin temat. Ali taj se temat u Tomizziani ne opredmećuje (u nizove točnih i jakih scenskih slika) onako kako bi ga dramatizirala ona kazališna poetika/estetika koju obično nazivamo narativnom ili epskom. Naprotiv, u toj predstavi – kojoj je namjera da bude ekstatična, a ne narativna, lirska, a ne epska – taj je fatalistički i neizbježno patetični istarsko-slovensko-talijanski temat-košmar tek širok referencijalni okvir. U koji su autori predstave naprosto umetnuli prilično običan dramski motiv, nastojeći ga teatralizirati na prilično običan način. Pod autorima podrazumijevamo apsolutno superiorna redatelja (koji je još i scenograf, i kostimograf, i scenarist filmske priče...), vrsnu dramaturginju (Dora Delbianco), iskusna oblikovatelja svjetla (Raffaele Cavarra), skladateljicu ganutljivo jednostavna glazbenog teksta (Tamara Obrovac) te ansambl sastavljen od petero glumaca (koji su igrali zdušno, ali s promjenjivom srećom).

Naime, projekt Tomizziana zapravo se bavi teatralizacijom posljednjih trenutaka u životu jednoga čovjeka – mogao bi to biti i sam Pisac (Fulvio Tomizza) – koji bi da onih posljednjih nekoliko časaka što ga dijele od konačnoga sna, dok čeka na svoga Anđela smrti, premeće sličice (teorijska bi dramaturgija rekla fragmente) iz vlastita života. Dobro, taj život uistinu jest bio bitno određen onim pustim povijesno-pograničnim istarskim hrvatsko-slovensko-talijanskim tematima-košmarima što smo ih netom spominjali, ali je u njemu svejedno bilo i neke puste čežnje, neke nujnosti, nejasna a važna čekanja na nešto važno i pravo... Što se uglavnom ne dogodi nikad. Osim možda u onih posljednjih nekoliko časaka prije odlaska na drugu stranu Stiksa.

Napraviti predstavu o nečemu takvom nedvojbeno jest osjetljiv, ali i pravi kazališni posao. S druge pak strane, Damir Zlatar Frey nedvojbeno jest redatelj sklon predstavama visoka rizika, takvima koje bi da rade u korist upravo takvih ezoteričnih priča. Redatelj spreman (rekao bi Hamlet) za izazove što ih takve priče neizbježno uključuju. On je, dakle, bio pravi čovjek za ovaj projekt.

Zašto ga nije realizirao na način na koji je, prije toga, realizirao neke od svojih najslavnijih i najuspjelijih predstava? Zašto je, premda zakleti minimalist kad se o scenskome govor(enj)u radi, upravo ovu predstavu opteretio silnom količinom teksta, uglavnom nescenična, da ne kažem izlišna? Zašto je sve svoje moćne scenske slike (k tomu još i udvostručene izvrsnim filmskim projekcijama) sustavno gurao u ono sklisko područje kojim se još bavi takozvano literarno kazalište?

Ipak, Tomizziana jest ambiciozan, ozbiljan i visokoprofesionalan kazališni projekt, kakav si ne može priuštiti baš svako malo hrvatsko kazalište. Čak ni veliko! Zato mu, unatoč kritičarskim zanovijetanjima kojih ni ovaj tekst nije lišen, valja zdušno aplaudirati. I komplimentirati mu, iskreno.

Jelena Lužina